Nedovoljno za ambiciozan projekt

Podnošljivi dani sadašnjih naših života, uz već uobičajeno manipuliranje glede globalne pandemije COVID-19, odnedavna su svakodnevno i sve intenzivnije izloženi ne samo tragičnim posljedicama ruske agresije na Ukrajinu nego i medijskom proizvodnjom straha o trećem svjetskom ratu. U takvu psihotičnom okružju teško je čovjeku pronaći mjesto za kontemplaciju i spas. Pa i u umjetnosti, koja na sve njoj dostupne i razumljive načine nastoji prepoznati uzroke i ljudski pojasniti posljedice, koja želi pomoći čovjeku da ne završi u globalno induciranu ludilu. Čak i evociranjem davne prošlosti koja je, sve je očitije, spas od užasa budućnosti.

Spašavanjem suvremenog čovjeka pred neizvjesnošću sutrašnjice na neki način bavi se i nova predstava Guslač od marcipana Hrvatskoga narodnog kazališta iz Osijeka, književnika Stjepana Tomaša i dramatičarke Marijane Fumić, u režiji Dore Ruždjak Podolski, koja je 4. ožujka praizvedena na pozornici tog kazališta. Podloga predstavi je Tomašev istoimeni roman u kojemu je autor opisao kratki život rano preminula hrvatskoga violinskog virtuoza i skladatelja Franje Krežme, a dramatizirala ga je i dopisala Marijana Fumić.

Antonio Jakopčević (Franjo Krežma) i Antonia Mrkonjić (Anka Krežma) dočarali su kompleksnost života u to doba / Snimio KRISTIJAN CIMER

U afiši predstave piše da je violinist i skladatelj Franjo Krežma rođen 4. rujna 1862, a umro je od upale mozga 15. lipnja 1881. u Frankfurtu na Majni. Njegov talent i talent njegove mlađe sestre Anke uočio je njihov otac kada je sin imao četiri godine. Violinu je učio u Osijeku, Zagrebu i na Bečkom konzervatoriju od 1871, gdje je 1875. diplomirao. Još kao dijete od osam godina imao je prvi violinski koncert, a skladati je počeo kao devetogodišnjak. Nakon studija sa sestrom je koncentrirao u Hrvatskoj, Austriji, Francuskoj, Njemačkoj, Češkoj i Mađarskoj. U kritikama su ga hvalili i uspoređivali s Paganinijem. Dvije godine prije smrti, 1879, postao je koncert-majstor u orkestru Benjamina Bilsea, koji je bio začetak buduće Berlinske filharmonije.

Tomaš u romanu opisuje Krežmin život, događaje i osobe s kojima je violinist odrastao i koje su utjecale na njegov odgoj, odrastanje i kratku karijeru, a dramatičarka Fumić je to, uz dijelove dopisanoga sadržaja, složila u obiteljsku i dramsku fresku pokušavajući unutar Krežmine biografije otkriti dramske poticaje i kreirati dramske silnice. U sadržaj kronike i predstave uključena su važna imenima hrvatske povijesti i tadašnje kulture, kao što su Iso Kršnjavi, biskup Josip Juraj Strossmayer, Franjo Kuhač, August Šenoa, Ivo Vojnović, Franz Liszt... No od dramski željena i zamišljena malo je ostvareno i publika je malo vidjela.

Biografije poznatih osoba uglavnom su dramski suhoparne, osim ako u sadržaju i životu te osobe nema životne dramatike kakvu je, primjerice, opisao Irving Stone u dvama biografskim romanima Žudnja za životom, u kojem je opisao život Van Gogha, te Agonija i ekstaza u kojemu se bavi životom Michelangela Buonarrotija. Ili ako to nije već napisana drama poput, primjerice, dramske biografije Amadeus Petera Shaffera, koja se bavi umjetničkim suparništvom između Wolfganga Amadeusa Mozarta i Antonija Salierija.

Za razliku od Mozarta, glavni lik Guslača od marcipana, njegov glavni akter Franjo Krežma, ni unutar sebe ni u životu nema protivnika koji bi mu na neki način smetali u njegovim umjetničkim težnjama i bili na njegovu umjetničkom putu. Naprotiv, svi oko njega vide njegov dar, dive mu se i pomažu u samoostvarenju. A ni unutarnji, introspektivni ili metadramski odnosi nisu tako dramski bogati da bi proizvodili neki oblik dramskog sukoba, publici zanimljiva.

Ono sve što bi htjelo biti dramski poticaj, a to dramski predložak i predstava sugeriraju, jest nizanje biografskih činjenica koje se tiču tadašnjeg odgoja, tradicionalnog obiteljskog života, tadašnjih normi i običaja, koje povremeno, i ne osobito subverzivno, narušavaju ljubavnički incidenti, kakvi su u predstavi apostrofirani kao bitni dio dramske radnje. U takav površni incident svakako se ne može ubrojiti trenutak kada Franjina majka ocu Franji odbija preseljenje u Zagreb zbog umjetničkog obrazovanja i napredovanja djece. To je bio jedini pravi dramski okidač. Uviđajući da je dramski predložak odveć dramski siromašan, da mu manjka dramski agon, redateljica je dramsko događanje pokušala nadomjestiti izvanjskim, istina, pokatkad korisnim, ali ne i uzbudljivim, scenskim rješenjima kao što je stvaranje zajedništva – neke zajedničke energije i sinergije, kako je to običaj u hrvatskom takozvanom inovativnom i narcisoidnom kazalištu. Predstavu je započela za stolom tjelesnim teatrom iz kojega se trebalo izroditi nešto začudno, a nije se moglo poroditi jer je sve ubrzo malaksalo i ušlo u kolotečinu nezanimljivog, dosadnog verbaliziranja, u formu obiteljske sage u kojoj se jedina istinska drama zbiva samo u mašti glavnog protagonista i njegove sestre.

Antonio Jakopčević (Franjo Krežma) i Antonia Mrkonjić (Anka Krežma) uspjeli su dočarati kompleksnost svega onoga što se u njima zbiva u rasponu od male djece do životno i umjetnički zrelog doba. Uspjeli su glumački izigrati i opravdati postupke likova te iznijansirati njihova unutarnja dramska stanja. Bilo bi bezobzirno napisati da je rezultat ostalih glumaca u predstavi beznačajan, jer je bilo veoma dojmljivih glumačkih bljeskova, ali je to bilo nedovoljno za ambiciozan projekt kakav je htio biti Guslač od marcipana.