Labirinti ljubavi i smrti

-

Iako je tekuća pjesnička produkcija prilično bogata, njezin kroničar neke knjige i autorske glasove ne bi smio preskočiti. Novi naslovi, gdjekad popraćeni agresivnim medijskim zagovorima, lako mogu u drugi plan gurnuti zbirke koje žive diskretan život kakav je u ovom bučnom dobu uostalom i prirođen poeziji. Ovu ću Republiku stiha posvetiti upravo takvim dvjema knjigama – Kao život sam Damira Radića i Hotel za mrtve Lane Derkač. Radi se o knjigama koje iznova promišljaju ljubav i smrt, teme s kojima je, otkad je svijeta i vijeka, suočen svaki čovjek i svaki pjesnik. Unatoč tome, oboje je autora pronašlo razloge i načine da o njima progovori iz današnje perspektive.

Sretna ljubav

Šesta zbirka Damira Radića Kao život sam zbirka je ljubavne poezije. Sadrži 24 pjesme raspoređene u pet cjelina: Dani nevinosti, Vrijeme spoznaje, Prostori mira, prostori tuge, Radosni dani i Kao život sam. Formalno pjesme su prilično raznolike – među ostalim pojavljuju se lirske minijature, poematične pjesme, pjesme u prozi, pjesme koje su hotimice raspoređene po prostoru stranice. Tu je iskazivačku raznolikost možda moguće tumačiti kao implicitnu naznaku da govor o ljubavi može zaposjesti sve pomišljive diskurzivne likove kao što se ljubav može pojaviti u svemu oko nas.

Izd. VBZ, Zagreb, 2021.

Radićev lirski subjekt tragove ljubavi nalazi u nebu koje proviruje „kroz opne nogometnih mreža“, u malim stvarima, običnim pokretima i riječima, u „vlati trave ispod strujećeg stakla potoka“. Pohvalu ljubavi izriče primjerice u pjesmi Sljedećeg jutra, koja je ludična, atraktivno sonorno ugođena storija o glasu „š“. Subjekt u toj kratkoj pjesmi partnericu predočava kao „mala kocku“, „toplog stvora za šareni razgovor“, „pametnicu što šumama krene da sigurnim stazama ne bi kročila“, govori da sadi crni tulipan da bi ga njemu poklonila. Ima u tim stihovima i hipokoristicima radosti i opijenosti koju donosi ljubav, veličanja i mistifikacije tog osjećaja, ali i diskretne igre i veselog namigivanja čitatelju dok se podrivaju književni stereotipi.

Stilske piruete za kojima Damir Radić poseže u susretu s amoroznim konvencijama zapravo su svojevrsne retoričke diverzije, npr.:

žuri kroz noć bez zvijezda, zvijezde su u njoj. (Moja djevojka)

u imenima ponekad stanuje sloboda

u tebi bezdomnost (Drhtanje)

uvijek iznova hladni ratovi i topla pomirenja (Vrijeme bijega)

Iako je ljubav o kojoj Radić pjeva sretna, on se ne zadržava samo na lirizaciji užitka i samozaborava. On nastoji prikazati kompleksnost odnosa među partnerima tako što tematizira trenutke strasti i ushićenja, ali i trenutke straha i zebnje koji jednako određuju taj odnos. Pjesnik jasno sugerira da skladna, sretna ljubav podrazumijeva bliskost iskustava i duhovnih profila dviju osoba, da uključuje dijeljenje njihovih radosti i idiosinkrazija. Ta emocija otkriva čovjekovu ranjivost, pokazuje „krhka mjesta“ na kojima se susreću poznate i nepoznate riječi i slike.

Ljubav kao diskurz

O karakteru lirskog subjekta, o njegovoj partnerici i specifičnom komunikacijskom modusu među ljubavnicima dobro može posvjedočiti sljedeća lirska deklaracija:

jer tebe ljubim ljubavi,

jezikom, zubima, usnama,

noktima, trepavicama,

jagodicama prstiju i jagodicama očiju,

tabanima, spužvom, bjelančevinama,

crvenim klijetkama i zemljom oko jetre,

abecedom, membranama,

zanosom modernizma

i postmodernim igrama,

bježeći od hermetičnih prepada

na kočije francuskog i engleskog 18. stoljeća (Svaku noć i svaki dan)

Radićevi su ljubavnici intelektualci, humanisti. Raznolik refleksivni i artistički spektar iskustava i ideja određuje dinamiku njihova odnosa. Oni razgovaraju o poeziji i podrijetlu pojedinih stihova, dijele književne i filmske reference, empatiju za žrtve povijesti. U tim su stihovima izravno ili neizravno prizvani Branko Hofman, Noć do jutra, Erica Jong, Sergio Leone, Bilo jednom u Americi (naslov pjesme), Dragan Jurak, Piljnjak,  Bulgakov, Mandeljštam, Pilić, Agnieszka Holland, Maljevič, Babelj…

Valja istaknuti da je, i kada pjeva o ljubavi, Radić političan i angažiran pjesnik. Kao svojevrsni kontrapunkt središnjoj temi, kao crni zastor na kojemu se bijeli tragovi ljubavi čine još dragocjenijim, pojavljuje se smrt. Njegovi ljubavnici razgovaraju o tišini i kriku, o jeziku kojim se istražuje smrt, u taj razgovor nahrupljuju Auschwitz, Adorno, Dragan Jurak, Jasenovac, slike užasa, Snjeguljica, Rilke, Šalamun itd. Kada se oni prepiru, prepiru se npr. oko pitanja tko je imao veće šanse preživjeti u Auschwitzu – Židovi ili politički zatvorenici. Asocijacije na smrt premrežuju zbirku Kao život sam, a kreću se u rasponu od logora do književnosti: „za smrt koja nikad neće biti nešto sasvim ljudsko/ nevski prospekti/ pošte sovjetskog saveza/ tvoja pisma novskom“. Evociraju se dakle literarne obrade smrti (Šimić, Dostojevski, Kiš) kao načini istinskoga suočavanja s tom temom i s užasima povijesti.

Izd. VBZ, Zagreb, 2020.

Damir Radić je pjesnik posve svjestan da je pisanje stihova neizvjesna jezična pustolovina. Onaj koji piše istražuje jezik, a idiom koji stvori prikazuje ga i prokazuje onako kako je htio, ali i onako kako jezik hoće. U tom odnosu račun nikad nije jasan ni konačan. Štoviše, kao i sve drugo, i ljubav je sazdana od jezika. U pjesmi Svaku noć i svaki dan njegov subjekt piše:

tebe jedem ljubavi,

i neuspjelo bježim od tvoje prošlosti

napučene neologizmima,

zadovoljan malim dobicima,

mirisnim omekšavanjem standarda

Lingvistički su pojmovi često sastavni dijelovi njegovih metafora kojima razvija temu ljubavi (jastučići smisla, napuštene sinegdohe, glatki jezik, naborane riječi, sintaktički reljefi, vrludava gramatika). U interpretaciji Damira Radića ljubav je dobrim dijelom diskurzivna pojava. I to prilično zanimljiva.

Smrt, ples metafora

Semantički prostor jedanaeste pjesničke knjige Lane Derkač Hotel za mrtve dobrim je dijelom nagoviješten naslovnim paradoksom. Tema smrti u središtu je njezina interesa. Prilazi joj i prikazuje ju iz različitih perspektiva, ali tako da ju stavlja u kontekst bešćutnosti suvremenoga svijeta. Motive u zbirci dalo bi se rasporediti prema antitetičkoj logici. Na jednoj su strani izbjegličke sudbine, evokacija Auschwitza, žena oboljela od raka, masovna grobnica, a na drugoj turistički motivi – shoping centar, coffe to go, žena koja putuje na Bali. Kako zbirka odmiče, antitetička se logika sve više doima prividnom. Lirska protagonistica s distance promatra svijet, zdvaja nad njegovim „procedurama“, naposljetku zaključuje „Svijet se bliži kraju“. Drugim riječima slikama patnje i smrti supostavljeni su prizori slijepe trenutačne ugode koji su potencijalni vidljivi znakovi skore kataklizme.

Ipak pomalo zbunjuje autoričino upravo opsesivno oslanjanje na prostorne koordinate kao svojevrsna uporišta pri izlaganju poetskoga gradiva (spominje među ostalim Granadu, Alhambru, svemir, Cordobu, Guadalquivir, Sevillu, Maksimir, Zürich, Požegu, Rajnu, Saharu, Berlin, Bosut, Detroit itd). Ta strast prema lirskoj spacijalizaciji svoju suprotnost naime doživljuje u pjesmi znakovita naslova – Labirinti, pjesmi koja okončava stihovima

Ne pamtim prostore.

Ali žarulja je stan

i u njemu se upravo razbudila svjetlost.

Lirska protagonistica Lane Derkač svijet promatra, predočava i organizira počevši od svoje pozicije, svojih želja, misli, asocijacija i uobrazilja (tu i tamo pojavi se kao lik ili sugovornik Davor). Autoričina spisateljska strategija u Hotelu za mrtve združuje prozni impuls (uvode se lik, mjesto, radnja, čak i vrijeme) i hotimičnu nejasnoću kojom se informacija onirizira i otvara figurativnim metamorfozama.

Kao i u prijašnjim zbirkama, i u ovoj pjesnikinja obilato koristi mogućnosti metafore. Njezin je stil zapravo hipermetaforičan (što je važno obilježje pisanja dijela suvremenih pjesnika). Metafora se pojavljuje kao sredstvo očuđivanja, spoznaje, oživljavanja, imaginacijskoga imenovanja. U Hotelu za mrtve nalazimo primjerice „zgužvanu posteljinu u kojoj spava šuma“, „zvijezde koje nisu oprale zube“, „Boga koji sjedi u polju i gleda utrke žita“, „sunce koje kuhinjskim nožem pirja šumu usitnjenu na stabla“. U toj zbirci redom oživljuju nebo (servira tamu), svemir (kuca mu srce, šamara), radio (progutao je svemir), meridijani (zijevaju), stabla (mašu mravima). Ne treba zaboraviti ni denominacijske metafore: „Poezija je memorijska pjena“, „Promjena je božica“, „nebo je rodilja“, „Zemlja je predator“, „Hrid je gimnastičarka“, „Zarez je zakrivljeni nož“, „Sunce je masterchef“, „Drvo u vrtu je crnac“. Metaforama se na koncu na istom poslu pridružuju hifeni, izrazi sastavljeni od dvije riječi spojene crticom ili spojnicom koje karakterizira raritetnost i smisaona ambivalentnost: „krajolik-pulover“, „žena­-hrid“, „muškarac-hrid“, „valovi-solisti“, „jezero-termosica“, „rovodadžija-meteorolog“, „retrovizori-ticala“… Figurativna zasićenost lirskog iskaza gdjekad je poticajna, a gdjekad učini da se čitatelj usred pjesme osjeti dezorijentiran. Možda bi nekad manje bilo više. No lako je to reći kao promatrač sa strane.