Krizni Mozart

U povijesti europske glazbe odavno se zna kako postići efekt monumentalnosti, ostaviti slušatelje utvrđene u trenutku i bez riječi. Recept je jednostavan, a podrazumijeva što više glazbenika na pozornici. Najbolje rezultate i najdublje brazde u ljudskom sjećanju postižu zajedničke snage velikoga mješovitog zbora i simfonijskog orkestra. Zbog složenosti izvedbenog tijela takve koncerte na pozornicama nažalost viđamo relativno rijetko. Mogli bismo stoga zaključiti da je, zahvaljujući ciklusu Kanconijer, Zagreb povlašten jer već gotovo cijelo desetljeće svjedoči redovitom spajanju Zbora i Simfonijskog orkestra HRT-a, čime se zagrebačkoj publici svake koncertne sezone dozira nekoliko koncerata s potencijalom grandioznosti.

Ovogodišnji je ciklus Kanconijer ponudio ukupno tri koncerta, od kojih je prvi jesenas svečano otvorio veliku dvoranu Lisinski nakon više od devet mjeseci kobne šutnje zbog potresa potkraj 2020. Tom je prilikom na repertoaru bio Joseph Haydn, čiju je partituru prošloga četvrtka zamijenio Wolfgang Amadeus Mozart. U srcu ciklusa Kanconijer, Mozartova Velika misa u c-molu, KV 427, imena četvero uvaženih hrvatskih solista, kao i norveško ime za dirigentskim pultom najavljivali su veličanstveni koncert.

Sopranistice Ivana Lazar i Marija Kuhar Šoša / Snimio Jasenko Rasol / HRT

No ono što se svakom imalo upućenu u današnju izvedbenu scenu čini kao jednostavna formula za uspješan koncert, ispostavilo se ipak ponešto drukčijim. Zakučasti, a nekima možda i pomalo nepoznati tragovi u Mozartovoj partituri okovali su orkestralne glazbenike i pjevače za note i izolirali ih u vlastite balončiće s izvedbenim poteškoćama što nepregledno plutaju jedni mimo drugih. Tek povremeno spojili bi se u skladni i smisleni zvučni slap, i to u glazbeno snažnim stavcima poput Qui tollis sa spretno rascvjetanim zborskim zvukom, ili Credo in unum Deum i Sanctus. Ugodno su iznenađenje bili i odlični limeni puhači u stavku Cum Sancto Spiritu. Takvi su trenuci poboljšali dojam nestabilna početka izvedbe Mozartove Mise. S obzirom na to da znamo potencijal Zbora i Simfonijskog orkestra HRT-a, te bismo probleme mogli pripisati nedovoljnoj i neadekvatnoj pripremi, koju nije spasila ni pomalo kruta, a katkad i nejasna ruka norveške dirigentice Grete Pedersen. Njezina impresivna glazbena karijera obuhvaća rad s najvećim svjetskim ansamblima, zbog čega je i zaradila titulu jedne od najcjenjenijih dirigentica međunarodne zborske scene. Ipak, čini se da nije pronašla potrebnu energiju da podigne razinu onoga što je trebala biti povijesno obaviještena izvedba u Zagrebu. Štoviše, u namjeri da izvuče pojedinačne melodijske linije orkestra, uzrokovala je nezgrapne ispade puhačkog korpusa, i to tako da je Orkestar na trenutke ostavio dojam amaterskog ansambla.

Nestabilan orkestralni zvuk probleme je stvarao i solisticama, koje su se borile da dođu do riječi tijekom svojih pet minuta. Sopranistica Ivana Lazar, da bi nadglasala orkestar, rješenje je pronašla u neprekidnom glasovnom vibratu, koji je preuzeo većinu trilera Mozartove sopranske dionice u stavcima Kyrie i Domine. Nešto sabranija bila je izvedba poznatog stavka Et incarnatus est u kojem je sopranistica odveć nježno vodila dijalog s dionicom flaute. Pohvalan je bio uvod tog stavka, koji su vješto otvorili drveni puhači.

Vokalnom se pak tehnikom istaknula sopranistica Marija Kuhar Šoša, njezina je interpretacija mocartovskih bravura i prpošnih glazbenih fraza sustavno pohvalna. Vesela, razgovijetna i smislena izvedba stavka Laudamus te prikazala je paletu različitih vibrata i trilera, a napetosti izvedbe pripomoglo je vješto dinamičko nijansiranje. Takva dva bojom slična, no tehnikom ipak različita sopranska glasa nisu osobito skladno pristajali jedan uz drugi u duetima i tercetima koji su se razvijali u nastavku Mise. Uz Mariju Kuhar Šoša vokalnom se tehnikom i privlačnom bojom glasa istaknuo i mladi tenor Emanuel Tomljenović, još student pjevanja, a sam kraj Mise moćnim je glasom snažno podupro bariton Matija Meić.

Cjelokupni dojam ovogodišnje izvedbe Mozartove Velike mise bio je umanjen ne samo tehničkim poteškoćama glazbenika, već i nedostatkom smislenog fraziranja i zaokružene glazbene cjeline, pa bi naslovu koncerta umjesto pridjeva veliki možda bolje pristajao amorfni Mozart. No zbog okolnosti pripremanja tog zahtjevnog djela u nesretnim zbivanjima u svijetu i generalnog osjećaja nesigurnosti u budućnost, možda je teško očekivati skladnu cjelinu od ovako velikog izvođačkog korpusa. Na to je, konačno, podsjetila i izvedba skladbe Melodija Miroslava Skorika kojom su glazbenici HRT-a otvorili koncert te time prihvatili inicijativu Poljske filharmonije da se spomenuto djelo prošloga tjedna što je moguće češće izvodi u znak solidarnosti i suosjećanja s Ukrajinom.