Jezične tehnologije u očuvanju kulturnoga nasljeđa i nacionalnog identiteta

S osvrtom na ulogu koju je Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika imala u njegovoj afirmaciji u Knjižari Matice hrvatske 16. ožujka u organizaciji Odjela za jezikoslovlje MH održana je tribina Lingvistika s povodom na kojoj je o hrvatskome jeziku u digitalnome dobu govorio Marko Tadić, red. profesor u trajnom zvanju na Odsjeku za lingvistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i predstojnik Katedre za algebarsku i računalnu lingvistiku. Tribinu su vodile profesorice s Odsjeka za lingvistiku Ida Raffaelli i Daniela Katunar.

Marko Tadić bavi se računalnom, korpusnom lingvistikom, jezičnim tehnologijama i istraživačkim infrastrukturama za humanističke i društvene znanosti. Objavio je šest autorskih i sedam uredničkih knjiga i više od sto radova. Jedan je od autora Hrvatskog čestotnog rječnika, autor je ili suautor mrežnih jezičnih resursa za hrvatski jezik kao što su Hrvatski nacionalni korpus, Hrvatski morfološki leksikon i dr. kao i portala Jezične tehnologije za hrvatski jezik. Bio je voditelj hrvatskih istraživačkih timova u nekoliko nacionalnih znanstvenih projekata i predsjednik je i jedan od osnivača Hrvatskoga društva za jezične tehnologije.

Daniela Katunar, Marko Tadić i Ida Raffaelli / Snimila IDA HITREC

Uvodno je govorio o povijesnim sponama suvremenih jezičnih tehnologija i Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika kojom se zagovara pravo na nacionalni jezični identitet. Deklaracija je pokazala da je kultura, kojom se bavi Matica hrvatska, prethodila politici. Ispričao je anegdotu kada je, kao student jednoga od sastavljača Deklaracije, akademika Radoslava Katičića, prisustvovao profesorovu predavanju na kojemu je, neposredno nakon objavljivanja Deklaracije, studentima rekao: „Izašao sam iz zgrade Matice hrvatske i osjetio sam kako vjetar povijesti puše kroz moju kosu.“ Uz Katičića spomenuo je i profesora Bulcsúa Lászla – njih dvojica bili su motivirani intelektualnim domoljubljem koje je imalo dalekosežna očišta. Osuvremenjivanje lingvističkog mišljenja u Hrvatskoj šezdesetih godina – osnivanje Zavoda i Odsjeka za lingvistiku, pokretanje časopisa Suvremena lingvistika, objavljivanje Enciklopedijskog rječnika lingvističkih naziva Rikarda Simeona, nedvojbeno je, naglasio je profesor Tadić, imalo veliku ulogu u sastavljanju Deklaracije.

Tih se godina počelo s prikupljanjem i obradom računalnih resursa, potaknutim transformacijsko-generativnom gramatikom koju je potkraj pedesetih utemeljio Noam Chomsky. Prvi je milijunski računalni korpus u povijesti lingvistike nastao 1967. na Sveučilištu Brown, a izradili su ga Henry Kučera i W. Nelson Francis. Iste je godine Željko Bujas napravio računalni korpus i konkordanciju s više od 110.000 pojavnica na temelju Gundulićeva Osmana. Već 1968. akademik Rudolf Filipović nabavlja Brown-korpus i prevodi ga – to je bio prvi paralelni računalni korpus za kontrastivna proučavanja. Nakon toga Bujas i Milan Moguš pokreću računalnu obradu starih pisaca hrvatskih, a 1976. započelo je sastavljanje milijunskog korpusa hrvatskoga književnog jezika – to je bio prvi takav korpus nekoga slavenskog jezika. Razvoj lingvističkog opisa hrvatskoga jezika išao je ukorak s razvojem lingvističke misli u svijetu, a hrvatska je lingvistika katkada bila i prva.

Profesor je istaknuo da su dvije prijelomne godine za hrvatski jezik bile 1990, kada je dobio posve novu ulogu kao službeni jezik međunarodno priznate države, i 2013, kada je postao službeni jezik Europske Unije – to obvezuje da hrvatski jezik ide ukorak s drugim jezicima ne samo zbog svog statusa nego i zbog statusa drugih manjih jezika. Bitno je, napomenuo je, da održavamo razinu razvijenosti pomagala koja će omogućiti hrvatskom jeziku ravnopravnost u takvoj skupini jezika.

Treba imati na umu da su suvremeni komunikacijski kanali većinom digitalni, i zato se komunikacijska funkcija hrvatskoga jezika mora prilagoditi u digitalnom prostoru. Kakvi god ti kanali bili za sto godina, iako će i tada prirodni jezik biti primarni način komunikacije, za svaki od prirodnih jezika morat ćemo imati jezične tehnologije, zaključio je profesor Tadić napomenuvši da jezik možemo očuvati samo tako da mu omogućimo fleksibilnu funkcionalnost u suvremenim komunikacijskim kanalima.

U zaključku predavanja naglasio je da budućnost hrvatskoga jezika ovisi o svima nama, a jezične tehnologije imaju veliku ulogu u očuvanju jezika, kulturnoga nasljeđa i nacionalnog identiteta. Prikupljanje podataka o hrvatskome jeziku koji su objavljeni na papiru, a potom se prenose u digitalni format, jedan je od načina očuvanja tekstovne baštine.

Promišljajući o budućnosti naglasio je da optimizam treba sadržavati i oprez – ozbiljni istraživači trebali bi se pitati i kakav će utjecaj imati projekti i istraživanja koji pokušavaju računalo naučiti ovladavanje jezikom, posebno u kombinaciji s umjetnom inteligencijom. Ne potkopavamo li time temelje vlastite ljudskosti, pita se profesor Tadić, s obzirom na to da je prirodni jezik differentia specifica Homo sapiensa.