Hvala, doktorice Bosanac

Stručnošću, hrabrošću, požrtvovnim djelovanjem i brojnim apelima hrvatskoj javnosti i međunarodnim faktorima tijekom Vukovarske bitke sa svrhom spašavanja ranjenika i civila smještenih u bolnici, dr. Vesna Bosanac odavno je postala simbolom hrvatskog otpora. Nakon duge i teške bolesti, doktorica Vesna Bosanac preminula je 21. ožujka u 73. godini. Prenosimo dijelove razgovora Petra Eleza i dr. Bosanac u Vijencu br. 696 od 5. studenoga 2020, kada je doktorica još uvijek obnašala dužnost ravnateljice vukovarske bolnice. Obitelji i prijateljima doktorice Vesne Bosanac izražavamo iskrenu sućut u ime uredništva Vijenca i Matice hrvatske. Ime dr. Bosanac ostat će trajno u memoriji hrvatskog naroda.

Dr. Vesna Bosanac (Subotica, 9. III. 1949–Vukovar 21. III. 2022) / Snimio Igor Šoban / PIXSELL

Doktorice Bosanac, koji su vam se događaji iz studenoga 1991. osobito urezali u pamćenje? „Teški trenutci kada su u bolnicu dovozili poginulu i ranjenu djecu te stare i nemoćne naše sugrađane, nakon bombardiranja Doma umirovljenika.“ Sjećate li se dana u kojima je pripreman i realiziran zločin i masakr ranjenih hrvatskih branitelja i bolničkog osoblja na Ovčari? Dana 18. studenoga 1991, prema potpisanom sporazumu s Međunarodnim crvenim križem i JNA, pod nadzorom Europske promatračke misije, trebala je započeti evakuacija bolnice. Devetnaestoga studenog pripadnici JNA pod vodstvom Veselina Šljivančanina ušli su u bolnicu a tek u večernjim satima, na moje ustrajavanje, došli su predstavnici Međunarodnoga crvenog križa i preuzeli sve liste ranjenika i bolesnika te medicinskog osoblja koje se nalazilo u bolnici. JNA nije poštivala međunarodni sporazum o evakuaciji, nego je prije dolaska europskih promatrača te predstavnika UN-a i Međunarodnog crvenog križa, odvela dio ranjenika, civila, medicinskog i nemedicinskog osoblja.“ Gdje ste bili za to vrijeme? „Bila sam u pritvoru u vojarni JNA, a 20. studenoga dr. Juraj Njavro i ja odvedeni smo u zatvor u Sremsku Mitrovicu (...) Tek nakon oslobađanja iz zatvora dobila sam informacije da je u slobodni dio Hrvatske izašlo 174 ranjenika, u pratnji medicinskog osoblja, i već smo tada ustanovili da nam brojčano nedostaje 240 ranjenika. Cijela medicinska dokumentacija ostala je u okupiranoj bolnici i odnesena u Beograd i ni do danas je nismo uspjeli dobiti. Nisam mogla predvidjeti događanja koja su uslijedila 20. studenoga, niti sam na njih mogla utjecati. (...) Još nisu identificirani svi počinitelji zločina u Vukovaru, prema mojim spoznajama, a oni koji jesu i protiv kojih se vodi kazneni postupak nisu dostupni hrvatskom pravosuđu. (...) U masovnoj grobnici na Ovčari nađeno je 200 tijela, od kojih je 193 identificirano. To su sve osobe koje su odvedene iz vukovarske bolnice, ali za mnoge se još ne zna gdje su i na koji način skončali. (…) U gradu Vukovaru za vrijeme ratne agresije 1991. poginulo je trideset i troje djece, ranjeno je 51 dijete, a kao zatočeno i nestalo vodi se još četvero djece. Najmlađa poginula žrtva bila je stara šest mjeseci, a dvoje djece od šesnaest godina mučki je ubijeno na Ovčari. (...) Tijekom agresije na Republiku Hrvatsku iz sadašnje Republike Srbije i Republike Srpske protjerano je više od pedeset tisuća Hrvata. Onima koji su ostali čuvati svoj dom i hrvatski identitet izražavam ovim putem poštovanje i čestitam na ustrajnosti, jer oni su zapravo nada da uspostavimo normalizaciju odnosa između Republike Hrvatske i Republike Srbije. Međutim, moram istaknuti da je za normalizaciju odnosa prije svega potrebno uspostaviti suradnju, identifikaciju svih žrtava i pronaći sva grobišta naših zatočenih i mučki ubijenih građana, kako na području Republike Hrvatske, tako na području Republike Srbije te Bosne i Hercegovine. Koja je vaša poruka Vukovarcima i uopće građanima Republike Hrvatske uoči 29. obljetnice Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 18. studenoga 2020? „Vukovarci, ali i svi građani Republike Hrvatske tijekom ratne agresije od 1991. do 1995. godine pokazali su iznimnu hrabrost i predanost u ishođenju slobode i stvaranju nezavisne Republike Hrvatske. Toga se moramo sjetiti svaki dan, a ne samo uoči obljetnica, te i dalje ustrajno raditi na poboljšanju kvalitete života svih naših građana. Moramo biti ponosni, jer smo generacija koja je nakon sedam stoljeća uspjela izgraditi svoju državu. Naša je Republika Hrvatska mlada i moramo svi biti ustrajni da je učinimo državom koju zaslužuju svi naši poginuli i naša djeca, kao i buduća pokoljenja.“(Redakcija)