Geometrijske varijacije i eksperimenti

-

Na izložbi Velika djela u malom formatu postavljenoj u Galeriji Matice hrvatske trojica autora – Đorđe Jandrić, Branko Lepen i Jakov Žaper – predstavila su se u za njih neuobičajenim malim formatima. Trojica zanimljivih autora veliki su prijatelji i vršnjaci pred umirovljenjem, Jandrić i Žaper kolege su profesori riječke Akademije primijenjenih umjetnosti, a Jandrićev i Lepenov atelijer jedan su do drugoga. Riječ je o autorima koji su se već visoko i čvrsto pozicionirali na domaćoj likovnoj sceni i više se nikomu i ničemu ne moraju dokazivati.

Iznenađujući Lepen

Po riječima Mladena Lučića, pisca kataloškog teksta, tijekom lockdowna prouzročena pandemijom većina je slikara privremeno zaboravila na velike formate, instalacije, ambijente ili site specific objekte „te se u osami svoga doma okrenula intimnijim zapisima, što je slučaj i s umjetnicima ove izložbe“, koji su od svojih malih pojedinačnih radova učinili smislene cjeline predstavljajući ih kao jedinstvene instalacije. Njihova polazišna točka, piše Lučić, konstruktivistička misao, odnosno propitivanje geometrijskih i minimalističkih zakonitosti unutar vlastitih umjetničkih istraživanja, ni ovdje ne odudara od njihovih prvih radova, ali prvi put kod sve trojice ostvarena je u malim formatima. Lučić je također ocijenio da je zanimljivo te radove vidjeti zajedno izložene jer bi se, premda su bitno različiti, mogli očitati i kao djelo jednog autora sklona geometrijskim varijacijama i eksperimentiranju. Zajedničko je trojici autora odustajanje od svake ikoničnosti referencijalnosti, u potpunosti su ispraznili reprezentativnu tematiku i oslanjaju se na ekonomičnost reduktivna izraza. Osim što je odustao od stvaranja u velikim formatima, trojac je iznenadio još nekim novostima u rukopisima.

Obzor naših očekivanja ponajviše je srušio Lepen. Neobično je da je u zrelim stvaralačkim godinama pokleknuo pod sirenskim zovom slikarstva. Vrstan kipar, naslonjen na konstruktivizam i minimalizam, geometrijski sažetim oblicima proučava temeljna likovna načela, odnose prostora i mase, plošnoga i trodimenzionalnoga. Kao kipara zaokuplja ga proces rada na formi, proces uvijek proveden rigorozno u svim etapama, od prvobitne zamisli do konačna ostvarenja, s maksimalnom odgovornosti prema svakom, pa i prividno sitnu oblikovnom zahvatu.

Iz postava izložbe, radovi Branka Lepena (u sredini) i radovi Jakova Žapera (desno) / Snimio ŠIMUN BUĆAN

S maestralnim kiparskim postignućima iza sebe, dosad nesklon uporabi boje (osim zaštitne boje za kovinu), Lepen se hrabro okušava kao slikar izloživši dopadljiva slikarska djela ostvarena u geometrijskom i minimalističkom kanonu. Svoj je ansambl akrilika slobodno rasporedio na desnom galerijskom zidu, stvorivši instalaciju od tridesetak slika malih formata na kojima podastire minimalističku i geometrijsku paradigmu. Obično geometrijski oblici na ravnoj površini, precizne konture oštre poput britve, „matematička“ kompozicija, preciznost zajedno s geometrijskim i ponavljajućim shemama, ravnim i jednolično obojenim površinama s čistim a ne miješanim bojama, preciznost u linijama i završnim obradama, funkcionalni i strukturni purizam, apsolutna objektivnost postizana uporabom jednostavnih i elementarnih geometrijskih oblika koji se ponavljaju neke su od glavnih odlika minimalizma. Minimalist također odbacuje osobne osjećaje kao načelo stvaralaštva umjetničkog djela.

Dojučerašnjem minimalistu Lepenu, ipak, temeljna je aktivnost razotkrivanje procesualnosti i demonstriranje materijalnosti kadra te nastojanje da se istakne tekstura i reljefnost slikane površine. Ne odriče se pritom evokativnog efekta te afirmira svoj osjetljiv i rafiniran umjetnički nerv. Autor se ovdje ne libi ostavljati tragove intervencija kistom u gami. Slikanu površinu materički naglašava žitkim monokromnim premazima, čime površina poprima i određeni energetski naboj, a presijeca je jednom ili češće s nekoliko vodoravnica ostvarenih najčešće bijelom, ali i nekom drugom bojom. Gdje je ovdje novost? Kao slikar i kolorist Lepen se u načelu pridržava konstruktivističkog patterna, a donekle i urednosti, ali među pokazanima ostvarenjima ima više onih gdje konstruktivistička „higijena“, posebice u vodoravnicama, uzmiče pred razmahanom gestom, čime autor – tako iščitavamo njegovu ambiciju – najavljuje da su njegove slikarske ambicije znatno veće i da neće još zadugo bježati od ekspresivnosti, a možda će ambicije usmjeriti i prema kompleksnijim preispitivanjima slikarskog medija i ontologiji slike.

Rad Đorđa Jandrića

Istraživanja likovnih medija

Žaper, po zvanju grafičar geometrijskog i minimalističkog izričaja, na tragu minimalizma i redukcionizma, zgusnuo je i po sadržajima nazočnim u kadru grupirao radove na dodijeljena mu dva zida, korelirajući ih međusobno u svim raznolikostima u smislu jedinstvene ambijentalne slikarske instalacije. Ostvarenja su jasna, precizna, dana minimalistički, tonski različita. „Žaperova polazišna točka je konstruktivistička misao, odnosno propitivanje geometrijskih i minimalističkih zakonitosti unutar vlastitih umjetničkih istraživanja“, drži Lučić. Kod njega je, međutim, glavna novina što dio ostvarenja – jednostavni amorfni monokromni oblici – izmiče strogosti konstruktivističke paradigme. Ostvareni u pomno odabranim optimističkim bojama, doimaju se čak i koketnim, a i gama ostalih izložaka vrlo je optimistična, tako da nas u budućnosti neće iznenaditi ni Žaperov snažniji ulazak u slikarski svijet.

U svom permanentnom dugogodišnjim istraživanju fenomena skulpture Jandrić se izražava u brojnim medijima (kiparstvo, slikarstvo, crtež, performans, video, film), a istraživanja upravo širi i na njezine postobjektne, lingvističke, pojmovne, metaforičke i asocijativne vrijednosti i značenja. Pripremajući izložbu, rasporedio je crteže i grafike u atelijeru i – promatrajući ih kao cjelinu – odlučio snimiti in situ, a uvećanu fotografiju izložio je po cijelom lijevom galerijskom zidu. Na crtežima uglavnom varira isti motiv – kvadrat u koji su grafitom upisani kružnica i trokut, što sugerira pogled odozdo na njegove Hrpe. One su njegova glavna preokupacija, pa se dvodimenzionalni prostor pomiče u trodimenzionalni i crtež doživljavamo kao mentalnu skulpturu, a upravo je ta misao važan dio Jandrićeva čvrstog uvjerenja, koje utjelovljuje u svojim promišljanju fenomena skulpture – da sve u pojavnom i duhovnom svijetu može biti skulptura.

Potencirajući procesualnost nastanka djela autor u raznim inačicama radova na glavni motiv crteža akvarelom nanosi okomite i vodoravne pravokutnike, ali ponegdje je još slikarski dodan trokut. Poigravajući se motivom trokuta u kvadratu u svakoj takvoj slikarskoj intervenciji varira i multiplicira njegov položaj, personalizira ga kao motiv, simulira određenu objektnost i „stvara iluziju kolaža, ali i ponekad ne poštuje zadani kadar crteža već se akvarelne nijanse neuredno prelijevaju i preko njegovih rubova“ (Lučić), čime se kadar slikarski znatno obogaćuje i oplemenjuje.

Vrijeme će pokazati jesu li Lepenovi i Žaperovi slikarski radovi najava obilnije slikarske proizvodnje ili su imali tek terapeutsku vrijednost tijekom zaključavanja, a pokazat će i rezultate Jandrićevih postobjektnih uprizorenja Hrpa.