Fenomen paviljona

Zašto je žrtvovana stoljetna maslina koja se suši u hrvatskom paviljonu na EXPO-u u Dubaiju? Arhitekt Ante Vrban, koji je zamislio izgled paviljona – inače dizajnerski zločinac što je crkvu u Kninu uredio kao salon za svadbe  – kaže da nisu istiniti medijski napisi o tome da se maslina osušila: „Maslina je živa. Naravno da nije ista kao prvoga dana, no svi su uvjeti koji su joj potrebni zadovoljeni. Pod lampama je koje emitiraju prirodnu svjetlost, a, uostalom, ni naš paviljon nije u mraku, nego dobiva dnevnu svjetlost. Maslina ima i senzore koji kontroliraju njezin pH te UV-zračenje. Redovito se spreja, radi vlage.“ Maslinu je taj kičer, što se naziva arhitektom, kako sam kaže, donio kao „simbol toga da su Hrvati po karakteru živ narod“, a osim masline izložena je i Rimčeva Nevera – i to je sve.

Ako znamo, recimo, da su na EXPO-u 2000. u Hannoveru zemlje sudionice trošile i više od deset milijuna eura na svoje paviljone, onda je jasno da se Hrvati na takvim smotrama mogu predstavljati jedino dobrom idejom. Uspjelo nam je samo jednom, 2005. u Osaki, kada su fotograf  Damir Fabijanić, multimedijski umjetnik Dalibor Martinis i arhitektonski studio 3LHD Zemlji Izlazećeg Sunca pokazali kako se u Pagu vadila sol. Japancima, koji u vazu ne stavljaju više od tri cvijeta, i koji smatraju velikim umijećem kada netko nacrta prazan krug u jednom potezu, taj se minimalizam neobično svidio: našu su štednju shvatili kao svoj zen. Ali to je bilo jednokratno, i već na EXPO-u u Zaragozi 2008. nije se čarolija uspjela ponoviti. Jer teško je strance privući ničim kad drugi iznesu sve.

Maslinu je arhitekt Vrban na EXPO u Dubaiju donio kao „simbol toga da su Hrvati po karakteru živ narod“ / Izvor Twitter

Karel Čapek posjetio je London 1924. najviše zbog toga da razgleda British Empire Exhibition, jedinstvenu priliku, kako su je tada oglašavali, da se Carstvo razgleda „s jednog kraja na drugi“. Češki se pisac otputio na Wembley, gdje se izložba održavala, i priznao da je nemoćan opisati i gužvu, i rog komercijalnog obilja. Pokućstvo s Fijija, bregovi maslaca iz Kanade, šećerna trska, gramofoni s Jamajke, lokomotive, turbine, drvo iz Sarawaka, sirova guma iz Ceylona, indijski Bude, kineske lepeze – nepregledno mnoštvo sirovina i proizvoda 400 milijuna podanika engleskog kralja, prikazanih na površini većoj od Václavskih náměstí i ne manje impresivnih od Vatikanskih muzeja i palače Uffizi zajedno. Odrastao sam u Sigetu u Novom Zagrebu, nasuprot Zagrebačkom velesajmu, i točno znam o čemu Čapek govori jer se Velesajma sjećam iz zlatnog doba 70-ih: beskrajni niz jarbola sa svim mogućim zastavama, američki paviljon sa svemirskim letjelicama, indijski s pamukom i žadom, turbine i transformatori domaćih tvornica, golemo mnoštvo ljudi posvuda, dim iz pečenjarnica nosi miris roštilja, a sa zvučnika se neprestano oglašavaju obavijesti – uzbuđenje posvuda, bez razloga, ali lako objašnjivo jer je svijet došao nama i mi smo u njega mogli uroniti.

Kao što nemamo novca za predstavljanje u svijetu, tako ga nemamo ni da svijet pozovemo da se predstavi. Velesajam su danas propali paviljoni, opljačkani interijeri, hrđave konstrukcije, raspucali asfalt, podivljalo bilje. Stara slava još se vidi tu i tamo: bizarni Kineski paviljon, jedina kineska zgrada izgrađena u Europi u 20. stoljeću; paviljon Ive Vitića iz 1956, jedna od najboljih zgrada u Zagrebu; i meni najdraži, Talijanski paviljon iz 1962. koji su projektirali Raffaele Contigiani i Giuseppe Sambito, a izgledao je zbilja bajoslovno. No sad se to sve raspada, kao što i jest sudbina paviljona. Od dvadesetak maksimirskih paviljona ostao nam je samo jedan, Paviljon jeke, a i to samo zato što je minijaturan pa nije bilo skupo obnoviti ga. Usud najpoznatijega paviljona svih vremena, Kristalne palače, pokazuje koliko su krhki. Joseph Paxton projektirao ju je od stakla i čelika za Veliku izložbu u Londonu 1851; bila je visoka 39 metara i tri puta veća od katedrale sv. Pavla. Posjetitelji su toliko grnuli u nju da se činilo da ju je šteta razmontirati – osnovala se tvrtka koja ju je 1854. preselila iz Hyde parka u Penge Peak, s katastrofalnim poslovnim rezultatima. Trošak izgradnje palače bio je 150.000 funti, a njezina preseljenja 1.300.000, što tvrtka nije nikad otplatila; izgorjela je 1935. do temelja.

I svjetske izložbe i paviljoni su vreće bez dna, što znamo i u Zagrebu nakon što smo obnovili Francuski paviljon iz staroga Gospodarskog zbora, danas Studentskog centra. Zamislili su ga 30-ih arhitekti Bernard Lafaille i Robert Camelot. Pošto se u ovom stoljeću krenulo u obnovu, otkrilo se niz nedostataka: loša fizika krovne konstrukcije, loša odvodnja unutar građevine, loša kvaliteta drvenih panela, loši temelji, loša izolacija; zbog svega toga obnova paviljona trajala je devet puta duže nego gradanja, uz enormne troškove. Pretvaranje nečega privremenog u trajno može uspjeti, kao u slučaju Umjetničkog paviljona, gdje je unaprijed predviđeno da će se željezna konstrukcija nakon izložbe u Budimpešti 1896. preseliti u Zagreb; no tada je oko nje na Tomislavovu trgu izgrađena prava, čvrsta zgrada, dok se Tehnički muzej i danas muči s Haberleovim drvenim paviljonom – lijep je i neobičan, ali totalno nefunkcionalan. Iz hira se može čak i uskrsnuti drveni paviljon, kako su to napravili u Botaničkom vrtu, gdje je rekonstruirana drvena građevina podignuta izvorno za drugu Jubilarnu gospodarsko-šumarsku izložbu 1891, u kojem je Kraljevska zemaljska vlada izlagala obrtne proizvode državnih kaznionica, ali kako će teći održavanje – možemo pretpostaviti. Privremenost je za nas odveć skupa, i zbog toga su svjetske izložbe, to rasipanje bez granica, nama nedostupne.