Bombe i nostalgija

Na 75. dodjeli nagrada Britanske akademije filmskih i televizijskih umjetnosti, BAFTA, održanoj 13. ožujka u londonskom Royal Albert Hallu, Belfast scenarista i redatelja Kennetha Branagha proglašen je najboljim britanskim filmom, dok ostalih pet nominacija nije potvrdio. Svejedno, osamnaesti cjelovečernji igrani film u Branaghovoj režiji, Belfast, i nadalje slovi kao jedan od favorita za nagrade američke Akademije filmskih znanosti i umjetnosti, Oscare, koji će, takav je plan, 94. put biti dodijeljeni 27. ožujka, u holivudskom Dolby Theatreu. Belfast je nominiran u sedam kategorija: za film, režiju, izvorni scenarij, sporednu žensku i mušku ulogu (Judi Dench i Ciarán Hinds), zvuk i izvornu pjesmu (Down to Joy Vana Morrisona). Iako je među suparnicima nemalo podjednako vrsnih dostignuća, nijedno moguće oskarovsko priznanje Belfastu neće biti nezasluženo ili promašeno.

Nominacijama u sedam kategorija Belfast je jedan od favorita za Oscare / Izvor IMDB

Radišan i djelatan, Kenneth Branagh, danas 61-godišnjak, svjetsku je pozornost privukao već prvim, odmah itekako ambicioznim, kinematografskim koracima. U Britaniji već glasovit kazališni glumac i redatelj, velika mlada nada otočkog teatra, kao filmski redatelj debitirao je zamašnim zahvatom ekranizacije Henrika V. (1989) Williama Shakespearea, za koju je odmah bio nominiran za Oscare za režiju i glavnu mušku ulogu. Iskušavajući se u različitim žanrovima, u sljedećih dvadesetak godina utkao je još četiri filmske režije Shakespeareovih predložaka, među kojima je najsnažnije odjeknuo četverosatni Hamlet (1996). U svom novijem, ne osobito cijenjenu slikopisu Sve je istina (2020), Branagh i igra barda iz Stratforda na Avonu, a u filmu Moj tjedan s Marilyn (2011) Simona Curtisa Branagh je tumačio Laurencea Oliviera. I Laurence Olivier filmski je režirao Henrika V. (1944, također debi) i Hamleta (1948) te u njima glumio naslovne junake pa se o Branaghu često pisalo i govorilo kao o novom Laurenceu Olivieru, što je izazivalo otpor u onih kojima se kompliment činio površno senzacionalističkim i neutemeljenim. Oprečni tabor Branaghu je radije pridijevao pretencioznost, pozerstvo, samodopadnost.

Pojednostavnjeno, nije teško primijetiti da se, u svijetu filma, i kao redatelj i kao glumac, Sir Laurence doima uvelike ozbiljnijim i promišljenijim pregaocem koji teži pronicanju u dubinu sadržaja i ljudske naravi, dok je Sir Kenneth skloniji težnji prijemčivosti, dopadljivosti i zabavnosti, dopiranju do širega kruga publike. Samo po sebi to nije mana, ipak je, je li, posrijedi show business. Hoće li (re)valorizacijski sud budućnosti ocijeniti drukčije, vidjet ćemo, no u sadašnjici se Olivierov kinematografski otisak čini nedosežan Branaghovu.

Zabavljačka crta Branaghova pristupa nazočna je i u Belfastu, autobiografskom ostvarenju koje zahvaća u nekoliko mjeseci života njegove obitelji u radničkoj četvrti naslovnoga glavnoga grada Sjeverne Irske, i to baš u uličici u kojoj se – tako se iz filma čini – odigrao prvi nasilni napad republikanskih katolika separatista na (unionističko-rojalističke) protestante, kojim je 1969. počeo krvavi tridesetogodišnji Sjevernoirski sukob (u Ujedinjenom Kraljevstvu zvan Troubles, odnosno Nevolje). Jednokatne kuće u nizu s jedne strane ulice nastanjuju pretežno protestanti, s druge pretežno katolici. Dotad su živjeli u iskrenom dobrosusjedskom miru i slozi, a tako su i, koliko je bilo moguće, nastavili. Nemir i razdor unose izvanjske sile i snage, uvjeti života postaju opsadni, iza barikada, oprez i snalažljivost visoki su prioriteti svakodnevice.

Tema nije nimalo zabavna, no Branaghova očita sposobnost zazivanja vlastitih djetinjih osjećaja i tadašnjeg doživljavanja situacije, koju devetogodišnjak jedva razumije, kao i redateljsko iskustvo, omogućili su mu da pronađe, osmisli izražajnu inačicu kojom će svježe i uspješno ostvariti djelo što osvaja ponajprije dražešću nostalgične miline, kao da su u naselju njegova dječaštva bajkovito cvjetale ruže. Pritom ne unižava grozu ni značenje nemilih okolnosti, a nasilje i sukobe suprotstavljenih strana prikazuje u punoj, eksplozivnoj žestini stalne prijetnje i stradanja. Sljubivši preciznost s opuštenošću, intuitivnost s profesionalnošću, Branagh je iznjedrio djelo posebna tona i ugođaja, s ponešto (vele)majstorskih dometa (prvih desetak minuta filma; očev pjevački nastup; prizivanje vesternskog klasika Točno u podne), vjerojatno i najbolji film u opusu.