Blijedi junak u predugom filmu

Noarovska akcijska drama The Batman šesti je dugometražni film suproducenta, suscenarista i redatelja Matta Reevesa, filmaša koji se nakon mediokritetskoga samostalnog prvijenca Nosač lijesa, romantične komedije s Davidom Schwimmerom i Gwyneth Paltrow iz 1996, tijekom sljedećeg desetljeća posvetio radu na televiziji, među inima i na kod nas rado gledanim serijama Felicity i Odjel za umorstva: Život na ulici. A onda je najprije 2008. realizirao atraktivan, svjež i inovativan akcijski ZF-horor Cloverfield, kojim je konkretnije skrenuo pozornost na sebe, da bi dvije godine poslije potpisao uspio prepravak fantastične horor-drame Neka uđe onaj pravi Tomasa Alfredsona, pod naslovom Pustite me unutra. Tim se filmom Reeves predstavio kao zanimljiv redatelj nezanemarivih autorskih ambicija, koje u njegovim dvama nastavcima trilogije Planet majmuna (Revolucija i Rat) ipak nisu u potpunosti došle do izražaja, zacijelo u dobroj mjeri i zbog neizbježnoga podčinjavanja producentskim utjecajima. No riječ je svakako bila o iznadprosječno uspjelim i vrlo zanimljivim ostvarenjima u kojima se kao bitno obilježje njegova autorskog prosedea izdvojila sklonost ne samo tjeskobnim i pesimističnim dramama, što je bilo razvidno već u Pustite me unutra, nego i distopijskim, mizantropskim te ponekad apokaliptičnim vizijama budućnosti, što se pak jasno čitalo već u Cloverfieldu.

Na vizualnom, scenografskom i ikonografskom planu film The Batman uistinu je dojmljiv / Izvor Blitz film i video produkcija

U tom se smislu recentni The Batman (član the moguće sugerira da je ovo konačni, „onaj pravi“ i najveći maskirani zaštitnik Gotham Cityja) skladno uklapa u Reevesov dosadašnji autorski univerzum. I ovdje je riječ o neveseloj, pesimističnoj i distopijskoj viziji budućnosti, koja je očekivano i mizantropska, budući da je humanost moguće pronaći tek u tragovima, primjerice u odnosu Seline Kyle odnosno Catwoman prema prijateljici Anniki (mala, ali dramski važna uloga hrvatske glumice Hane Hrzić). Ako se kaže da je posrijedi derivativno djelo, u tome nema ničeg lošeg, jer Reeves sa suscenaristom Peterom Craigom (Grad lopova bivšeg Batmana Bena Afflecka, skorašnji Top Gun: Maverick) posuđuje od najboljih, u kreiranju tmurnog i turobnog ozračja oslanjajući se na takve naslove kakvi su antologijski Scottov Blade Runner iliti Istrebljivač te Fincherov Sedam, a u maloj mjeri i Grad tame Alexa Proyasa. Kao i u tim remek-djelima, i u ovom filmu neprekidno pada kiša, sunce nikad ne izlazi, istražitelji mučeni vlastitim tjeskobama i mrakom tragaju za psihopatskim serijskim ubojicama, požrtvovnost i empatija endemske su pojave, a ako se i ostvari neka mala pobjeda, i gledateljima je, baš kao i naslovnom (anti)junaku i njegovu najbližem suradniku inspektoru Gordonu te odanom batleru / pomoćniku Alfredu, jasno da je riječ o Pirovoj pobjedi i da su zlo i mrak jači. No jasno je i da jedino što preostaje jest boriti se protiv tog zla i mraka, jer bi bilo koji drugi izbor značio pristajanje na gaženje posljednjih tragova ljudskosti i naposljetku na autodestrukciju i samouništenje.

Na vizualnom, scenografskom i ikonografskom planu The Batman je uistinu dojmljiv, a isto se može reći i za uže režijski plan, kreiranje mizanscena i uprizorenje akcijskih sekvenci. Problem je, međutim, što akcije i nema bogzna koliko, a za film koji traje preduga tri sata to je otegotna okolnost, osobito stoga što su dramski segmenti povezani uz Batmana i njegov mikrosvijet prilično tanki i u konačnici nezanimljivi. Batman, naime, kao konkretniji lik u filmu praktički i ne postoji, sveden je na nekakvu varijaciju deus ex machina koja se povremeno pojavljuje, stoji u kadru, mumljajući sebi u bradu razgovara s inspektorom Gordonom (Gary Oldman iz trilogije o Vitezu tame bio je neusporedivo bolji od Jeffreyja Wrighta) i kreće u akciju koja nije odveć atraktivna. Ne bih rekao da je stvar u pogrešnom izboru Roberta Pattinsona za naslovnu ulogu, jer je on glumačko umijeće dosad dokazao u nizu filmova, od Cronenbergova Cosmopolisa i Rovera Davida Michôda do Paklene noći braće Safdie, Svjetionika Roberta Eggersa i donekle Nolanova Teneta, već u nemušto napisanu karakteru.

I kao Bruce Wayne Batman biva sveden na nekakva emo-darkera, plaha i nesigurna momka koji kao da ne zna što bi i kud sa sobom, a takav je većinom i kao zakrabuljeni junak koji pohvalno ipak nije superheroj. Za razliku od njega, antagonisti i negativci, aktualni podjednako kao i budući, mnogo su zanimljiviji, počevši od Zagonetača iliti Riddlera (odlični Paul Dano), borca protiv gradske korupcije kojemu je u ovom filmu vraćen dignitet nakon što ga je Joel Schumacher u Batmanu zauvijek sveo na karikaturu, preko Pingvina, koji je u izvedbi pod maskom neprepoznatljiva Colina Farrella zasad tek mutni vlasnik noćnog kluba i gangster Oz, do spomenute Seline Kyle / Catwoman (Zoë Keavitz) te Carminea Falconea, kojem dignitet osigurava i glumačka karizma Johna Turturra. S obzirom da je ovo tek početak nove filmske priče o Batmanu, vidjet ćemo kakav će tretman u sljedećem nastavku dobiti protagonistov najmarkantniji protivnik s kojim Zagonetač na samu kraju razgovara u susjednim prostorijama psihijatrijske bolnice Arkham.