Vapaj ukrajinske duše

-

Dana 24. veljače u 5 ujutro, kada je u Ukrajini punom snagom počeo rat, nalazila sam se u nekom manjem hotelu na periferiji grada Lavova. U Lavov sam došla iz Kijeva noću 22. veljače i osjećala se veoma napeto i čudno. Iako ne iznosim često svoja razmišljanja na društvenim mrežama, te sam noći objavila: „U školi mi se činilo da je sve što je napisano u priručniku povijesti daleka prošlost i da se ništa od tih događaja ne može ponoviti u suvremenom svijetu. Jednostavno ne može, jer kako još može biti pandemije ili rata? To je nemoguće. Iako već dugo realnost potvrđuje upravo suprotno, sve te događaje jednostavno si ne mogu posložiti u glavi. Zadnji tjedan kao da sve što čujem, sve što se oko mene događa, kao da čitam knjigu o izmišljenom junaku. Jako želim vjerovati da će sa svima nama biti sve u redu.“ Uz taj tekst sam dodala i malu ukrajinsku zastavu.

Pročitavši to čovjek bi rekao da sam točno znala što će uslijediti, ali istina je da nisam znala apsolutno ništa, a invaziju s bombardiranjem nisam mogla zamisliti ni u najgorim noćnim morama. Zašto sam onda bila u Lavovu, ako sam iz Kijeva, i zašto sam napisala tu objavu?

Raketiranje televizijskog tornja u Kijevu 1. ožujka  / Izvor: Ukrainian Interior Ministry Press Services via ABACAPRESS.COM ABACA/ABACA / Pixsell

Scenarij koji nitko nije očekivao

Mjesecima prije tog trenutka u Lavovu, koji sam opisala, u medijima se stalno pričalo i pisalo o tome da Rusija skuplja svoju vojsku na našim granicama. Valjda čitava druga polovica 2021. godine prošla je u stalnoj histeriji svih mogućih medija s raznovrsnim skandaloznim naslovima. Većina svjetskih političara, a i većina Ukrajinaca, bili je uvjerena da je Putin skupio vojsku na našoj granici da pokaže svoju moć kako bi svijet računao s njime. Naravno, razumjeli smo da je riječ i o snažnom psihološkom pritisku koji se namjerno stvarao u medijima da bi narod počeo paničariti i ostao potpuno demoraliziran. Kako god bilo, na kraju prošle godine i u siječnju nastavila sam s običnim životom, iako se napetost stalno povećavala. Naslovi poput Što raditi u situaciji bombardiranja, Pet namirnica koje morate nabaviti sad da biste se spasili sutra, Što morate spakirati u kofer u slučaju rata iritirali su jer smo ih držali parazitiranjem medija na vrućoj temi i dijelom informacijskog rata. Neki su doista pakirali kofere „za svaki slučaj“ i stavljali slike tih kofera na društvene mreže. Na početku veljače svagdje se govorilo samo o tome, što ako se nešto dogodi. To nešto nitko nije definirao, ali pitanje „što ćeš ti, ako se nešto dogodi, uraditi“ postalo je uobičajeno.

Opet moram naglasiti da je maksimalno što smo mogli očekivati u nekoj bližoj budućnosti bila eskalacija u Donjeckoj i Luhanskoj, regijama na istoku Ukrajine gdje već osam godina traje rat. Političari su nas uvjeravali da spavamo mirno, da čitamo samo provjerene izvore i da se ništa loše neće dogoditi. Međutim, u nedjelju ujutro 13. veljače nazvala me inače uvijek optimistična prijateljica s pitanjem kamo ću ja ako počne bombardiranje ili nešto slično. To je bio trenutak kada sam osjetila strah i zabrinula se ozbiljno zbog te situacije, ne samo na podsvjesnoj razini. Jer ispostavilo se da jednostavno nemam dobar plan u slučaju najgoreg scenarija. Istoga dana počeli su mi pisati mnogi prijatelji i znanci iz raznih zemalja, a najviše iz Hrvatske, gdje sam završila studij 2017, sa zabrinutim pitanjima o tome kako sam i što planiram dalje. To je bio osjećaj kao da svi oko tebe znaju više o situaciji, a ti stojiš poput srne na noćnoj cesti i gledaš u svjetla auta koji se približava. Funkcionirati normalno u takvim okolnostima postalo je gotovo nemoguće, te sam donijela odluku da 14. veljače dam otkaz i odem u Lavov za svaki slučaj, ako se nešto dogodi.

Rusko bombardiranje ukrajinskog grada Černihiva 3. ožujka  / Izvor: PAP/DSNS / Pixsell

Radila sam tri godine u odjelu za komunikaciju i promociju u Nacionalnom muzeju umjetnosti Ukrajine (NAMU), zadnju godinu bila sam voditeljica odjela, pa mi je ta nagla odluka bila dosta teška. Kolege nisu bile posebno iznenađene mojim otkazom, svi su bili na rubu od napetosti i shvatili su moju želju da odem tamo gdje bih se osjećala sigurnije. Spakirala sam svoj kofer u miru, ponijela fotografije mladih bake i djeda, dnevnik pradjeda koji je ratovao u Prvom svjetskom ratu i krenula u Lavov. To da sam krenula 22. veljače spasilo me, jer teško bih mogla napustiti Kijev da sam ostala. I ipak, kada sam sjela u vlak za Lavov i gledala apsolutno miran i sunčan Kijev kroz prozor kupea, osjećala sam se glupo, jer logično gledano sigurno se neće ništa dogoditi, a ja sam sebi već promijenila život naglim odlukama. Zašto bi Putin napao Ukrajinu bombama? Zašto bi napao Kijev? To bi za njega bilo poput samoubojstva, jer čitav svijet pažljivo je promatrao situaciju u Ukrajini, pa zašto bi to napravio?

Jutro okupacije

To je i bio razlog moje čudne objave 22. veljače iz hotela u Lavovu, kada još ništa nije počelo, ali ja sam već bila na putu. Ideja mi je bila da se odmorim malo u mirnom Lavovu, a onda dođem roditeljima u Nizozemsku, gdje mi otac radi trenutno u ukrajinskom veleposlanstvu. Zrakoplovi već duže nisu letjeli iz Kijeva zbog „nesigurne političke situacije“, što je, usput rečeno, također zabrinjavalo. U rano jutro 24. veljače čula sam kako u hodniku hotela neki čovjek vrišti ili plače, bile su uključene vijesti na televiziji, ali nisam mislila da je riječ o nečem ozbiljnom. Onda je i meni zazvonio mobitel, prijateljica iz Lavova koja je znala da sam došla rekla mi je da brzo spakiram stvari i dođem k njoj jer je počeo rat, Rusija bombardira više ukrajinskih gradova. Pakiranje, spremanje – sve sam to uradila brzinski i izletjela iz hotelske sobe. Vlasnica hotelčića bila je na rubu suza i samo me pitala da li znam što se dogodilo. Odgovorila sam da znam, a ona mi je samo rekla da me čuva Bog kada sam već izlazila na ulicu. Imala sam sreće da sam zaustavila taksista koji je živio u istom dijelu grada gdje i moja prijateljica.

„Dakle počeo je rat?“ pitao me je paleći cigaretu.

„Da.“

Najviše sada trebamo zaštititi naše nebo, kako bi prestalo stalno bombardiranje s mnogobrojnim nevinim žrtvama. Dovoljna bi nam bila oprema i avioni, dalje bismo znali kako da se zaštitimo, i u tome trebamo pomoć svijeta

Kada sam izašla na željenoj adresi a taksi nestao iz vidokruga, uključila se sirena koja je obavještavala o opasnosti od bombardiranja. Bila sam presretna kada sam ugledala prijateljicu kako mi trči ususret da mi pomogne s koferom. Nakon uzbune nije uslijedilo bombardiranje. Kako prijeći granicu u tom trenutku nije bilo jasno. Kupiti kartu za bilo koji prijevoz nije bilo moguće, sve je bilo zauzeto. Taj dan slušali smo radio koji je svakih pola sata davao točnu informaciju o tome što se događa i spremali sklonište u podrumu. Svaki sat bio je dug kao dan, od napetosti i živaca bilo je teško sjediti na mjestu, svi su nazivali bližnje da vide da li su na sigurnom, da li je kod njih sve u redu. Uz to život je nekako čudno nastavljao uobičajen tok. Dan prije prijateljici je bio rođendan i kolege s posla došli su s darovima da joj čestitaju. Sjećam se da smo čak u jednom trenutku jeli tortu i zaboravili na tren na novu realnost, ali doista samo na trenutak. Poslije su mi prijatelji pomogli da nabavim autobusnu kartu za Varšavu. Usprkos vijestima da će Rusi noću bombardirati zračnu luku u Lavovu i da je opasno koristiti se bilo kakvim prijevozom, odlučila sam pokušati doći do poljske granice – najpametnije što sam u tom trenutku mogla učiniti.

Spas u Poljskoj

 Kada je došao bus, ljudi su se počeli gurati u njega kako su to vjerojatno radili i putnici Titanika nastojeći naći mjesto u čamcu. Putem su nas obavijestili da muškarci od 18 do 60 godina neće moći prijeći granicu. Bilo je teško gledati nekog momka od tih 18–19 godina koji je u strahu od rata molio da zaustave bus da bi pobjegao nekamo u noćno crnilo. Drugog dečka, koji je sjeo ispred mene i vedro rekao da kad stignemo u Varšavu možemo zajedno do zračne luke, u jednom trenutku izveli su naši vojnici kao i sve druge muškarce iz našeg autobusa. Njihova mjesta jedno za drugim zauzimale su žene s malom djecom koje su se u suzama opraštale od muževa. Čitavu smo noć stajali u dugim kolonama autobusa i automobila, ali ipak lako prešli poljsku granicu. Poljaci su učinili sve da nam olakšaju prelazak i bilo je vidljivo da spašavaju ljude, da se brinu za nas, a ne samo rade svoj rutinski posao.

Kada sam prešla granicu, u trenutku sam osjetila da sam konačno na sigurnom, ali i veliku tjeskobu. U Varšavi posvuda su bile ukrajinske zastave s porukama podrške. Dok sam tramvajem odlazila u zračnu luku, na ekranu se svakih nekoliko minuta na žuto-plavoj pozadini pojavljivao natpis „Mi smo s tobom“. I u zračnoj luci osim na poljskom i engleskom jeziku obavijesti su čitane i na ukrajinskom, što me ugodno iznenadilo. Nakon četiri dana putovanja došla sam u Haag kod roditelja i brata, gdje sam sada eto već tjedan dana. No moji baka i djed, stric i ostala rodbina u Kijevu, mnogo prijatelja – iz različitih razloga ostalo je u Ukrajini, gdje moraju trpjeti ovaj užas, koji traje već evo već jedanaesti dan. Ono što vidim i čujem, što se događa u mojoj domovini, za mene je jako bolno, ali i dalje nadrealno i nezamislivo. Ovo nije rat dviju država, već rat civiliziranog svijeta i barbara. Kako drukčije objasniti bombardiranje civilnih zgrada, dječjih vrtića, dječjih bolnica, kako objasniti ubijanje djece i silovanje žena? Čak kada obećaju da će pustiti da prođu ljudi koji nose humanitarnu pomoć u grad pod opsadom, tek tako pucaju im u leđa ubijajući volontere i ostavljajući nemoćne ljude bez ikakve pomoći. Osim toga gađaju projektilima nuklearne elektrane, kojih imamo mnogo po čitavoj zemlji, a to prijeti katastrofom čitavom svijetu. Primjerice, Černobil je sada osvojen od ruske vojske.

Brojni Ukrajinci zabrinuti su za sudbinu katedrale svete Sofije u Kijevu koja je pod zaštitom UNESCO-a / Izvor: Irina Yakovleva/NEWSCOM/Pixsell

Brisanje ukrajinskog identiteta

Ono što me čini ponosnom jest naša vojska i naši ljudi, koji vjeruju u pobjedu i bore se kao lavovi. Čak 80.000 muškaraca i žena vratilo se u Ukrajinu iz različitih država da pomognu. Govori se o 11.000 ruskih vojnika poginulih tijekom ovih jedanaest dana. Nisu uspjeli osvojiti ni jedan veći grad osim Hersona, koji se usprkos svemu bori i sada. Putinov Blitzkrieg nije uspio, ali, što je najgore, on ne posustaje s pokušajima da osvoji Ukrajinu i zato nitko ne zna koliko će rat trajati. Možda još nekoliko dana, možda mjesec, a možda, ne daj Bože, godinu. Najviše sada trebamo zaštititi naše nebo, kako bi prestalo stalno bombardiranje s mnogobrojnim nevinim žrtvama. Dovoljna bi nam bila oprema i avioni, dalje bismo znali kako da se zaštitimo, i u tome trebamo pomoć svijeta.

Najvažnije je naravno zaštititi ljude, jer ljudski život nema cijene, ali kad razmislim što je drugo najvažnije što se mora sačuvati, za mene kao povjesničarku umjetnosti to su arhitektura i umjetnine. Ruska vlast trudi se već više stoljeća ne samo da izbriše Ukrajince fizički nego i da uništi (ili prisvoji) našu kulturnu baštinu, našu povijest i memoriju o našim precima. Najviše je štete za ukrajinsku kulturu napravila sovjetska vlast. Koliko toga je bilo dignuto u zrak ili ukradeno, ne može se ni nabrojiti. Da navedem samo nekoliko primjera iz mog rodnog Kijeva:

•  Zlatovršni hram sv. Mihovila – sagrađen 1108–1113. za vrijeme vladavine kneza Kijivske Rusji Jaroslava Mudrog. Godine 1937, prije nego što su ga digli u zrak, boljševici su barbarski izrezali komade mozaika i freski sa zidova hrama i odnijeli to naše nacionalno blago u Rusiju. Danas se dijelovi tih mozaika i freski licemjerno izlažu u ruskim muzejima, kao njihova kulturna baština. Godine 1997–1998. u neovisnoj Ukrajini Zlatovršni hram sv. Mihovila sagrađen je ponovo prema izgledu izvornog hrama.

•  Bogojavlenski hram Bratskoga manastira i Vojni-Mykilski hram, saborni hram Pustinno-Mykiljskoga manastira – barokni hramovi izgrađeni zahvaljujući velikom meceni hetjmanu Ivanu Mazepi potkraj 17. stoljeća. Upravo u Vojnom-Mykilskom hramu 22. svibnja 1919. istaknuti crkveni propovjednik Vasilij Lypkivski izveo je prvu liturgiju na ukrajinskom jeziku, a crkveni je zbor osobno vodio glazbeni skladatelj Mykola Leontovič, poznat u svijetu po božićnom djelu Ščedryk (1916), u zapadnom svijetu znanom kao Carol of the Bells. Oba hrama boljševici su digli u zrak 1935, Mykolu Leontoviča ubili su 1921.

•  Desjatinna crkva – hram izgrađen 1842. na mjestu gdje je nekada bila Desjatinna crkva sagrađena u 10. stoljeću, koju je uništila navala mongolskih horda Batu-kana 1240. Hram iz 19. stoljeća boljševici su uništili 1928.

Autobusi prevoze samo žene i djecu. Muškarci ostaju braniti Ukrajinu / Snimio IME PREZIME  / PIXSELL

Sve što se sačuvalo u Nacionalnom muzeju umjetnina Ukrajine u kojem sam sve do prije tjedan dana još radila sačuvalo se čudom. Naime, sovjetska vlast ne samo što je ubijala umjetnike koji su slikali bilo što s izrazitim ukrajinskim motivima ili što nije pripadalo u socrealizam (a to je umjetnost koja je služila samo kao alat za veličanje režima) nego je i osnivala tamnice za slike i umjetnine. Ti zatvori, nazivani specijalnim fondovima, nalazili su se često u centralnim muzejima. Nakon što bi se takva tamnica popunila, umjetnine su spaljivane. Naš muzej u Kijevu jedan je od malobrojnih gdje je specfond preživio ruske barbare, zbog čega, primjerice, imamo sačuvane izvrsne primjere djela ukrajinske avangarde.

Ono što je ostalo nakon boljševika od ukrajinske baštine malo je u usporedbi s raskošnim sjajem ukrajinskog kozačkog baroka (i ne samo baroka!) koji smo imali. Ali zar moramo danas, u 21. stoljeću, strahovati za ono što nam je preostalo? Već smo vidjeli kako su prije nekoliko dana ruski vojnici spalili muzej poznate slikarice ukrajinske naive Marije Primačenko u gradu Ivankovu. Slike su navodno spasili stanovnici Ivankova. Nadam se da su djela doista spašena. Što se događa sa spomenicima i umjetninama po cijelom teritoriju Ukrajine trenutno se ne zna. Znam samo za razaranja mnogih crkvi u manjim gradovima i selima.

Sigurna sam da većina Ukrajinaca danas strahuje za očuvanje hrama svete Sofije u Kijevu, jer to je bez preuveličavanja naše srce i duša. Taj spomenik iz razdoblja Kijivske Rusji na UNESCO-ovoj je listi svjetske baštine u Europi. U njemu su sačuvani izvorni mozaici i freske iz 11. stoljeća. Apsidu krasi veliki mozaik Orante Sofije Kijevske – Bogorodice zaštitnice. Još od starih vremena taj mozaik u hramu Sofije u Kijev nazivali su „nepomični zid“ – simbol iskonskog postojanja Kijeva. Na zaštitničku funkciju ukazuje ne samo lik Presvete Bogorodice u molitvi, ali i napis na grčkome u luku iznad Bogorodice, gdje je naveden 6. stih 46. psalma: „Bog je sred njega, poljuljat se neće, od rane zore Bog mu pomaže“. Danas, usred svakodnevnog bombardiranja te riječi zvuče znakovito. Ako dobijemo potporu svijeta i zaštićeno nebo, bit ću sigurna ne samo da je Bogorodica iz Sofije Kijevske zaštitila nas nego i mi nju.

 --------

*Daria Lisenko – ukrajinska i hrvatska književnica, povjesničarka umjetnosti, ilustratorica. Autorica zbirke pjesama Nemam objašnjenja za ovo. Rođena u Kijevu 1992. Živjela i studirala u Ukrajini, Srbiji i Hrvatskoj. Godine 2017. diplomirala na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je magistrirala povijest umjetnosti i njemački jezik i književnost.

Od 2018. do veljače 2022, kada je počeo rat u Ukrajini, radila je u odjelu za komunikaciju i promociju Nacionalnog muzeja umjetnosti Ukrajine (NAMU) u Kijevu. Od 2016. članica je Hrvatskog društva povjesničara umjetnosti (DPUH). Danas boravi u Nizozemskoj u Haagu.