Ubojstva na filmskoj vrpci

U recentnoj krimi-drami Smrt na Nilu, njegovoj drugoj adaptaciji nekog djela Agathe Christie nakon Ubojstva u Orient Expressu iz 2017, Kenneth Branagh kao suproducent, redatelj i glavni glumac nadopisuje i ozbiljno krivotvori prozni predložak književnice koja se titulira „kraljicom krimića“. Ne samo time što su profesionalne, klasne i rasne pozadine nekih likova drastično izmijenjene, pa tako starija alkoholu sklona autorica krimića Salome Otterbourne postaje tamnoputa, sredovječna i trijezna jazz-pjevačica, a rasnu transformaciju doživljava i njezina kći Rosalie, pretpostavljivo sve u skladu sa sveprisutnom političkom korektnošću, nego i time što je tijek zbivanja izmijenjen, pa kao treća žrtva ne strada spomenuta Salome, nego mladić imenom Bouc, koji je uveden kao zamjena za izvornog kleptomana Tima Allertona i kojemu biva pridodan romantični kontekst. Većina izmjena izvedena je u skladu sa sveprisutnom političkom korektnošću, koja se zacijelo krije i u odluci da se dvije dame, hirovita stara bogatašica Van Schuyler i njezina nešto mlađa tajnica Bowers, pretvore u ljubavnice slične dobi. No to nije sve, jer Kenneth Branagh, nakon što je u Ubojstvu u Orient Expressu debeljuškastog detektiva niska rasta i impozantnih brčića Herculea Poirota pretvorio dijelom i u akcijskog junaka koji štapom rukuje kao mačem, a o njega se oslanja i dok na željezničkom mostu izvodi tjelesne akrobacije, u novom filmu izvodi destruktivni korak dalje. Manje time što je Poirot i ovdje opet dijelom i akcijski junak koji juri za ubojicom i sudjeluje u pucnjavama, a više što se prikazuje kao mlakonja koji u razgovorima sa ženama zamuckuje i nesigurno obara pogled, koji se višekratno suznih očiju prisjeća davne ljubavi i koji – pazi sad! – golemim brčinama umjesto elegantnim brčićima prekriva ožiljak zadobiven herojskim sudjelovanjem u bitci tijekom Prvoga svjetskog rata, ožiljak koji ga je gotovo pretvorio u Batmanova nemezisa Two-Facea. Branaghovo falsificiranje Poirotova lika i karakterno-psihološkog zaleđa ne bi bilo toliko problematično kad bi on po uzoru na Guyja Ritchieja u dvama filmovima o Sherlocku Holmesu ponudio bitno drukčije, svježije i šarmantnije „čitanje“ književnih predložaka. No to nažalost nije slučaj, pa se Branaghovi filmovi mogu ubrojiti u mediokritetske pokušaje adaptacije proze Agathe Christie, pokušaje koji su s jedne strane ambiciozni i skupi, no s druge nedovoljno promišljeni i artikulirani.

Armie Hammer i Gal Gadot u novoj ekranizaciji krimića Agathe Christie / Izvor Twentieth Century Fox Film Corporation / Blitz

Mais oui, kao što zacijelo znaju ljubitelji romana i kratkih priča Agathe Christie te njihovih adaptacija, tretman proze i junaka autorice koju zovu i „Dickensom kriminalističkog romana“ intenzivno izvedbeno i kvalitativno oscilira već gotovo čitavo stoljeće, još otkad su britanski redatelji Julius Hagen i Leslie S. Hiscott 1928. u dugometražnom filmu naslova Smrt gospodina Quina ekranizirali jednu od dvanaest priča iz Agathine zbirke Tajanstveni gospodin Quin. Već sljedeće godine njemačko-austrijski redatelj Fred Sauer u njemačkoj produkciji ekranizirao je Agathin drugi roman Tajanstveni suparnik, u kojem je književnica predstavila svoj manje glasovit, ali podjednako oštrouman i sposoban istražiteljski par Tommyja i Tuppence Beresford. Za prozom Agathe Christie uvijek su praktički bez iznimke posezali europski redatelji i redateljice, logično ponajviše britanski, poput spomenutoga Leslieja S. Hiscotta, koji je tijekom 30-ih nanizao nekoliko manje ili više uspjelih prilagodbi, ali i francuskih poput Jeana Kemma, koji je 1932. ekranizirao autoričin kazališni komad Crna kava, koji je naknadno u roman pretočio Charles Osborne. Et alors, onda je 1945. glasoviti René Clair u američkoj produkciji adaptirao iznimno popularan roman Deset malih crnaca, koji je objavljivan i pod alternativnim naslovom And Then There Were None, a zbog pretpostavljive onodobne političke korektnosti ekraniziran je pod naslovom Deset malih Indijanaca. Već u tom filmu razvidan je dominantan izvedbeni prosede kojim će filmaši pristupati djelima Agathe Christie, a riječ je o humornom ili crnohumornom odmaku kojima će redovito u manjoj ili većoj mjeri biti obilježene gotovo sve zapadnoeuropske ili američke adaptacije njezine proze. Clair je cjelinu koncipirao kao dijelom satiričnu crnu komediju s pucanjem i gomilanjem leševa te s povremenim asocijacijama na nijemofilmsku burlesku, pri čemu se sam predložak poštovao samo okvirno.

Na sličan način predlošku Agathe Christie pristupio je znameniti crtač stripova te animator i redatelj animiranih filmova Frank Tashlin, koji je 1965. u britanskoj produkciji naglašeno slobodno adaptirao roman Ubojstva po abecedi. Tashlinov film koncipiran kao niz neujednačeno uspjelih i duhovitih gegova s proznim predloškom dijeli tek imena najvažnijih likova, dok je sve ostalo, od tijeka zbivanja do identiteta ubojice, praktički nespojivo s romanom koji je formalno naveden kao izvornik. Vraiment, dok na TV-u ta titula pripada sjajnoj seriji Poirot s neponovljivim Davidom Suchetom u naslovnoj ulozi, zacijelo najuspjelija dosadašnja filmska adaptacija nekog djela Agathe Christie jest Svjedok optužbe Billyja Wildera, sudska drama za potrebe koje su prozni i dramski zaplet izvornoga kazališnog komada i kratke priče ponešto prošireni i prilagođeni glumačkoj postavi, osobito Marlene Dietrich i Charelsu Laughtonu. Osim u ovom naslovu, ljubitelji filmskih adaptacija proze dame Agathe mogu uživati i u Ubojstvu u Orient Expressu Sidneyja Lumeta te u dva kino- (Smrt na Nilu, Zlo pod suncem) i četiri TV-filma u kojima je Poirota s odmjerenim karikaturalnim odmakom efektno utjelovio Peter Ustinov. Za one koji preferiraju klasični britanski whoduneit to je sasvim dovoljno.