TAKO SMO IM ZANIMLJIVI

U Užgorodu sam, najsigurnijem gradu u Ukrajini, koji se pred mojim očima pretvara u Babilon. Danas je četvrti dan rusko-ukrajinskog rata. Trenutno je u grad s njegovih 112.000 stanovnika pristiglo još 40.000 ljudi. Vrijeme je vedro, sunčano, grad je prepun novih ljudi koji šeću s djecom i sa psima koji su njegovi novi stanovnici. S nasipa se spuštam prema rijeci da prošećem obalom. Često sam to radila prije rata, da se divim toku rijeke, da fotografiram snenog labuda ili patkice, ili da izbliza vidim čaplju. No unatrag nekoliko dana radim to prvi put. Drugog dana rata shvatila sam da se ne sjećam života prije rata, odnosno sjećam se samog života, ali ne i osjećaja tog života.

U susret mi trči lijepi bijeli retriver, odmah prepoznajem da je to novi pas. Zastanem da ga pogladim, vlasnici se brinu da će mi uprljati kaput, ali uvjeravam ih da je to sitnica i da mi je jako drago što ga mogu pogladiti, treba mi to. Vlasnici su muškarac, žena, baka i troje male djece. Dječica trčkaraju duž obale rijeke Už i vjerojatno se čude što postoje tako male rijeke jer moguće je da dosad još nisu vidjeli nijednu drugu rijeku osim Dnjepra. E pa sada imaju tu priliku. Ovi su ljudi prekrasni. Upoznajemo se. Pričaju mi ​​svoju priču koja je slična milijunima drugih priča koje se događaju tijekom ova četiri dana dok Ukrajinci napuštaju svoje domove kako bi izbjegli smrt od ruskog udara. Uspjeli su napustiti Kijev drugoga dana napada.

Poslije onoga svega što smo vidjeli – kaže žena – ovdje je kao u raju. Zaista im želim još više približiti ovaj raj, nudim pomoć, ali oni odbijaju. Kažu da žive kod prijatelja i imaju sve što im treba.

U ovom raju već četvrti dana ludim od brige zbog onih koji su u paklu. Moja najbolja prijateljica provela je dvije noći u skloništu s djetetom, mužem i psom. Tek su se prošle noći uspjeli evakuirati na sigurnije mjesto u blizini Kijeva, kod prijateljice čiji je suprug u to vrijeme boravio u nesigurnijem dijelu, s druge strane Kijeva, sa svojim starim roditeljima, u kući na koju već nekoliko sati ne prestaju padati granate. Trinaestogodišnja Varvara, kći moje prijateljice, stalno se dopisuje sa svojim prijateljima, kijevskim školarcima, koji su donedavno razgovarali o animima i ljubavi, a sada je tema njihovih razgovara svakodnevica: za vrijeme policijskog sata mama njezine prijateljice iz razreda, ugledavši sumnjivog čovjeka u hodniku, uzima pištolj, ostavlja djecu kod kuće i odlazi provjeriti tko je to, jer njezin otac brani Kijev.

Najrječitija slika ratnog užasa vidljiva je u dječjim reakcijama. Kad je izbio rat, Timko, osmogodišnji sin moje prijateljice, rekao je kako mu je ovo najgori dan u životu. On, njegova majka, otac i pas jedva su se uspjeli evakuirati iz svoje kuće u okolici Kijeva, i to pola sata prije početka granatiranja. Kad su stigli na svoje prvo odredište, briznuo je u plač jer nije pokupio biljke o kojima se brinuo. Kad je još bio kod kuće i slušao pucnjeve i eksplozije, majka ga je umirivala: „Ne boj se, nismo im zanimljivi, njih zanimaju strateški objekti: zračne luke, vojne baze.“ Kad su se vozili i čuli pucnjeve, Timko je rekao: „Nadajmo se da im nismo zanimljivi.“

Desetogodišnja Marfa, kći jedne moje druge prijateljice, u prvom satu rata gorko je plakala jer se brinula hoće li uspjeti zaštititi svog zeca. A onda je uzela olovku i list papira, velikim tiskanim slovima napisala: NE ŽELIMO RAT i zalijepila list na prozor. Njezina mi ga je mama uslikala. Fotografija zapanjuje jer slova prosijavaju kroz papir u zrcalnoj slici. Poruka za svijet. Poruka za ruski vojni avion.

Petogodišnja Charlotte sada je na sigurnom. Roditelji su je odveli baki i djedu u selo na planinu. Charlotte ima dvije kečkice, goleme plave oči i čaroban osmijeh. Charlotte kaže da je ona tigrica. Da će zarežati na Ruse i oni će pobjeći.

Upravo tako će i biti.

Znate li zašto?

Jer „Charlotte“ znači slobodan čovjek.

S ukrajinskog prevela Dariya Pavlešen

Marjana Prohasko (rođena 1976. u Užgorodu) ukrajinska je ilustratorica i književnica. Poznata je po trilogiji dječjih knjiga o obitelji krtica koju je stvorila u koautorstvu s Tarasom Prohaskom. Višestruko je nagrađivana za ilustracije i knjige. Knjiga Tko će napraviti snijeg uvrštena u jedan od najprestižnijih svjetskih kataloga dječjih knjiga The White Ravens (2014). Kratka priča Tako smo im zanimljivi nastala je kao spontana refleksija na viđeno i proživljeno u prvim danima rata uslijed ruske invazije na Ukrajinu. Ovo je prva crtica Marjane Prohasko koja je prevedena na hrvatski jezik.