Sugestivnost emotivnih blizina i daljina

Pandemijska je kriza, među ostalim, sa sobom donijela nevolje u svakodnevnoj komunikaciji na koje prije nismo ni pomišljali. Sad već više od dvije godine opažamo očite promjene u ponašanju – više i ne oklijevamo hoćemo li pružiti ruku u znak pozdrava; nespretna dodirivanja nadlanicom, tapšanja po ramenu, kimanja glavom i letimičan osmijeh postali su manira kojom drugomu pristupamo sa sigurne udaljenosti. Zagrljaji su u većini slučajeva postali iznimkom, rezervirani samo za najbliže ili pak namjerni, prenaglašeni, iz protesta prihvaćenu opstojanju u izolaciji i potaknuti spoznajom da društvo bez dodira zapada u drugu krajnost. Ako znamo da je dodir prvi osjet kojim postavljamo relacije prema svijetu oko sebe, prvi mogući način razmjene informacija i prenošenja emocija, kojim postajemo dijelom ljudske zajednice, i ako znamo da jednostavno prislanjanje kože na kožu potiče lučenje raznih hormona, enzima i aktivatora koji daju osjećaj zaštićenosti, pouzdanosti, njegovim uskraćivanjem nastaju višestruke posljedice na društvo u cjelini.

Tiha predstava u sugestivnim slikama više nego stvarnim akcijama / Snimila Nina Đurđević

Pritom se dva problema čine alarmantnima: želimo li se zbog izostanka endorfina i drugih tvari koje izazivaju ugodu razvijati kao depresivno, anksiozno društvo, ili zamagljene svijesti zbog supstituiranja nužnih tjelesnih supstancija raznim alkaloidima, i, drugo, kakva će nam civilizacijska budućnost biti ako brojnim distanciranjima potomcima, koji nemaju sjećanje na uobičajenu tjelesnost u pretpandemijskome življenju, poručujemo da uspostavljanje i razvijanje društvenih spona dodirom nije moguće. Osobito je to kritično u društvima s osvještenijim ljudskim pravima u kontekstu svakodnevna življenja, s reguliranim dopuštenim udaljenostima i vrstom kontakta u radnim, školskim i drugim sredinama, pri čemu se svako prelaženje preko propisanoga smatra uznemiravanjem ili atakom na osobni prostor.

Na temelju dosadašnjega pandemijskog iskustva, ali i osobnoga gubitka životnoga suputnika, Ksenija Zec se u predstavi Zagrljaji sa suautorskom ekipom posvećuje pitanjima o nemogućnosti tjelesnoga kontakta u teškim životnim situacijama poput bolesti, smrti, pogreba i žalovanja. Trebamo li i tada, da bismo zaštitili sebe, uskratiti bližnjima gestu suosjećanja, čvrsti stisak tijela, toplinu utjehe koju pruža ta vrsta prisnosti? I što kada bližnjemu ne možemo pristupiti zbog medicinskoga tretmana, kada je tijelo okovano cjevčicama i pripojeno na uređaje za održavanje života? Kako se mijenjaju procesi žalovanja kada se iz straha od zaraze ne možemo ni oprostiti od tijela pokojnika, koliko nam to donedavno blisko tijelo odjednom postaje zazornom prijetnjom?

Polazeći od tih premisa, koreografkinja uz dramaturga Sašu Božića i četvero izvođača kao odgovor nudi portrete različitih osobnosti, raskriljujući više različitih projekcija intime i iskaza bliskosti. Dvorana za tonske probe u zagrebačkom HNK-u pokazala se neobično prikladnim izvedbenim prostorom – troja vrata prema drugim prostorima i prozor iskorišten kao četvrti potencijalni izlaz, ulaz ili skrovište izvođača stvaraju dojam protočnoga prostranog stana u kojem se četvero stanara više-manje uspješno izbjegava i tek povremeno sučeljava u potrazi za nježnošću. Vanjski prostor sugerira i komad travnate površine (scenograf Igor Ruf). Predstava je tiha, više u sugestivnim slikama negoli u stvarnim akcijama, a ulazi i izlazi izvođača i čekanje da se nešto konkretno dogodi među njima ishode osjećajem pogubljenosti, beznadnosti, bespomoćnosti i nerazumijevanja. Čak i neprestano naglašavani zagrljaji plesačice Eme Crnić, lijepljenja i vješanja o tijela drugih izvođača odaju očaj umjesto očekivana smirenja ili zadovoljstva. Melankoličnu ugođaju, uz čekanje promjene, pridonose stanke, naoko nepotrebna koračanja scenom, premještanja scenskih elemenata. U tako postavljenu okviru u prikazu unutarnjih stanja veoma je sugestivan Krešimir Mikić, dojam tjeskobe ostvarujući jednostavnim oslanjanjem glave o zid ili prisnost približavanjem gledateljici tik uz lice i šaputanjem samo njoj znanih riječi. Dojmljiva je i komična scena u kojoj Livio Badurina pokušava pomoći Mikiću da ustane, a da se pritom ne dotaknu, samo ga kretnjama navodeći na poziciju iz koje se može pokrenuti. Petra Hrašćanec manje polaže na pokret, a prilično na pojavnost, gradeći karakter na pragu emotivna pucanja, najočitije u nervoznu sakupljanju vlati trave ispale iz okvira. S obzirom na složenost problematike, sveukupni je dojam da se u četrdesetak minuta izvedbe nije dovoljno duboko zagreblo, sve je ostalo na atmosferičnosti, fragmentarno ocrtanim karakterima, njihovim jasno postavljenim odnosima i nagovještaju mogućega daljeg razvoja.