Sociologija kulture

-

Želim podsjetiti na važnu knjigu Kontrapunkt kulture, koja je godine 2001. objavljena u nakladi Jesenski i Turk, a uredio ju je Vjeran Katunarić izabravši niz radova njemačkog sociologa Georga Simmela (1858–1918). Katunarić je napisao znalački predgovor i dao knjizi ime. Citiram informaciju iz njegova uvodnog teksta. „U ovoj su knjizi po prvi put na hrvatski jezik prevedeni radovi Georga Simmela. Odabrani su radovi iz različitih razdoblja autorova stvaralaštva razvrstani prema tematskoj srodnosti u pet poglavlja.“

Smatram da je prije osvrta na pojedine radove koji su zaslužili osobitu pozornost potrebno upozoriti na činjenicu da se Simmelov pristup sociološkoj problematici uvelike razlikuje od analitičkog interesa što ga znanost o društvu zastupa od njezinih početaka u devetnaestom stoljeću pa do najvažnijih predstavnika u dvadesetom (Comte, Weber, Elias, Bourdieu, Wehler). Svi autori manje ili više polaze od načela koje se može nazvati makrosociologija – za razliku od Simmelove sklonosti mikrosociologiji.

Na ovom mjestu upozoravam na okolnost da je Katunarićev izbor promišljen, ali strogo ograničen. Nigdje se ne spominju dvije vrlo opsežne studije o Goetheu i Rembrandtu, koje istražuju posebno mjesto tih umjetnika u kulturnoj povijesti sedamnaestog i osamnaestog stoljeća. Ta su djela objavljena u 15. svesku monumentalnog izdanja Simmelovih ukupnih spisa u nakladi Suhrkamp Verlag, Frankfurt am Main, koji je publicirao i većinu Adornovih knjiga. Spomenuti 15. svezak sadrži i jednu po svemu reprezentativnu raspravu, Problem povijesnog vremena, koja je izvanredno značajan prilog periodizaciji kulturne historije.

Knjigu je objavio Jesenski i Turk

Simmelova mikrosociologija može se primjereno predstaviti esejom Velegrad i duhovni život (1903). Polazište je autorova teza da se suvremeno društvo temelji na razvoju individualističke svijesti u prethodnih dvjesto godina. Poseban tip individualnosti nastao je potkraj devetnaestog stoljeća u velegradovima, koji pružaju stalne izmjene vizure, pa oblikuju ponašanje stanovnika. „Psihološka osnova na kojoj se javlja tip velegradskih individualnosti je intenziviranje živčanog života koje proizlazi iz brzih i neprekidnih izmjena vanjskih i unutarnjih dojmova. Čovjek je biće koje razlikuje, to jest njegovu svijest potiče razlika trenutačnog dojma od prethodnoga; trajni dojmovi, neznatnost njihovih razlika, uvriježena pravilnost njihova toka i njihovih suprotnosti takoreći troše manje svijesti od brzog gomilanja slika koje se smjenjuju, naglog prijelaza između onoga što se obuhvaća jednim pogledom, neočekivanosti dojmova koji se nameću. Budući da velegrad stvara upravo te psihološke uvjete – svakim prelaskom ulice, tempom i raznolikošću privrednog, profesionalnog, društvenog života – on već u osjetilnim temeljima... sadrži duboku suprotnost prema malom gradu i seoskom životu s polakšim ritmom jednakomjernog protjecanja njihove osjetilno-duhovne slike života.“ (Preveo Kiril Miladinov.)

Uzajamnost gradskog života
i književnosti

Treba upozoriti na zanimljivu misaonu paralelu. Alfred Döblin, koji je postigao međunarodni uspjeh romanom Berlin Alexanderplatz (1929), napisao je u povodu njemačkog prijevoda Joyceova Uliksa da je došlo do uzajamna djelovanja gradskog života i književnosti. „Na područje književnosti prodro je kinematograf, novine su postale moćne pa su danas najrašireniji tekstualni proizvod, kruh svagdašnji svih ljudi. Doživljajnu sliku suvremenika tvore ulice, prizori koji se svakog trena mijenjaju, oglasi, javni promet. Sve što se prije smatralo herojskim, to znači važnost pojedinca uopće, izgubilo je nekadašnje značenje, potisnuli su ga čimbenici države, stranaka, gospodarskih tvorevina. (...) Sve se čini nesuvislo, preteže nemir, gubitak kontrole. Tradicionalno pripovijedanje i njegove konstrukcije postaju naivne. To je jezgra takozvane krize romana.“ (Preveo V. Ž.)

Simmel je nadopunio razmatranja o velegradu raspravom Sociologija konkurencije, objavljenom iste godine (1903). Suparništvo je stara civilizacijska pojava, ali tek u gospodarskim prilikama modernog društva došlo je do onog zaoštrenja koje je duboko ugrađeno u svijest ekonomskih sudionika. Autor utvrđuje da je konkurencija „hrvanje za simpatiju i rezultat, za pružanje i služenje, hrvanje kako malobrojnih za mnoge tako i mnogih za malobrojne; ukratko, prepletanje tisuću socioloških niti, koncentriranjem svijesti na htijenje i osjećanje i mišljenje drugih ljudi, prilagodbom ponuđača potražiteljima, rafinirano umnoženim mogućnostima da se ostvare veze i da se dobije naklonost.“ (Sve je citate preveo K. M.)

Gospodarska zbilja kakva se ovdje opisuje i te kako je aktualna i danas, u doba televizijskih oglasa i drugih vrsta promicanja. Simmelove argumentacije čine se donekle neočekivano makrosociološke, no pobliže razmotrene prepoznajemo da se temelje na psihološkom pristupu – što je u suprotnosti s makrosociologijom. Dobar primjer za tu metodu pruža članak Most i vrata (1909), gdje autor, polazeći od čovjekovih duhovnih sposobnosti, raspravlja o mogućnostima tumačenja dviju civilizacijskih tvorbi. Most je tekovina potrebe za spajanjem. Izgradnju putova i cesta on naziva jednim od vrhunskih povijesnih dostignuća. U skladu s krčenjem je most, koji tvori idući korak: on spaja na poseban način, postajući simbol. I životinje, upozorava Simmel, sebi stvaraju putove; no one to čine instinktivno. Samo čovjek postupa dugoročno, planski, s nekom predvidljivom nakanom. Most čak može biti izraz estetskih sklonosti. „Most daje oku isto ono hvatište da povezuje strane krajolika kao što ga za praktičnu realnost daje tijelima.“ Vrata pak iskazuju ljudsku potrebu za (ambivalentnim) predmetom ili uređajem koji zatvara, dakle stvara zaštićen prostor. Primjer su crkve, koje pružaju zaštitu, a pozivaju vjernike i estetski usmjerene posjetitelje da uđu.

Znanost o društvenoj kulturi

Simmelova sklonost psihologiziranju znanosti o društvenoj kulturi posebno se ističe u raspravi Die Mode. Autor vidi osnovni motiv mode u psihičkoj tendenciji za oponašanjem. Pojedinac se uključuje u zajednicu u kojoj se osjeća sigurniji ako se oslanja na tekuća obilježja ukusa dominantnih slojeva. Međutim, taj ukus nije uravnotežen. Ponekad se pojavljuje, ističe Simmel, s praktičnim potrebama, a gdjekad pak u suprotnom smjeru, pa prednost daje ishitrenu, gotovo ružnu izgledu odjeće i drugih potrepština. (U Simmelovo doba još nije bilo traperica, čitavih ili rasparenih, i srodnih proizvoda. Da ih je bilo, autor bi vjerojatno posegnuo za tim primjerom.)

Jedan od njegovih najoriginalnijih mikrosocioloških radova jest članak Sociologija obroka, objavljen 1910. u jednim berlinskim novinama. Riječ obrok, njem. Mahlzeit, označuje društveni običaj da se konzumacija hrane shvaća kao svojevrstan obred, ritual – bez obzira na to radi li se o doručku, ručku ili večeri. Unutar ritualiziranih običaja pojavila se i hijerarhija obroka. U građanskom društvu isticao se ručak kao specifično središte dana; u nekim slojevima pak večera, povezana s različitim oblicima zabave. Ukorak s tim ide estetizacija normi. „Zato na stolu nemaju mjesta neodređene, nijansirane moderne boje, nego široke, sjajne, one koje odgovaraju posve primarnim podražajima: bijela i srebrna.“

Taj citat vodi zaključku da je Simmel autor koji otvara mnoštvo perspektiva, od koji su neke ostale aktualne do danas. A ondje gdje aktualnosti više nema (što pokazuje netom navedeno mjesto) pozvani smo da kritički i razlikovno promotrimo stanje u mnogim državama svijeta. Suvremeni oblici civilizacije toliko su se udaljili od normi prošlih vremena da možemo govoriti o novim formama individualizacije – u dobrom i u lošem smislu.