Sijelo hrvatskoga genija i kolijevka Hrvatske

-

U možda ponajljepšoj pjesmi o Dalmaciji Slavonac Kićo Slabinac (1970) pjevao je i ove stihove: „Priroda sve je, sve što je znala, / najljepše niti u tebi tkala. / Sunčevu pređu u krošnje bora, / boje dragulja u pjenu mora. / A čovjeku tvome što s tobom živi / u trenutku svakom, da ti se divi, / tu raskoš je dala. / Dalmacijo, ko blistav cvijet...“ Eh! Možda su tako uzdahnuli i prvi Hrvati otkrivajući ljepote svoje nove, svijetle postojbine... Nije neobično što su u njoj ostali i između Nina, Splita i Knina uspostavili sijelo svoje države, pa Dalmacija čuva temeljne i ključne artefakte povijesti hrvatske državne i crkvene organizacije.

S Hrvatima njezini otočki i obalni gradovi ponovno postaju uzori najviše europske civilizacije i kulture. U toj gotovo utopijskoj zemlji pojam sreća dobiva divna opredmećenja u spoju nature i kulture, pa nije neobično što će, primjerice, Viktor Vida nazvati Hvar „sretnim otokom“. Iz toga humusa antičkih gradova zajednica (komuna), posutih benediktinskim, franjevačkim, dominikanskim i drugim samostanima, izrastaju brojni velikani hrvatske umjetnosti, znanosti i politike, za čije nabrajanje najsitnijim slovima ne bi dostajao cijeli članak. To poput paške, hvarske i dobrotske čipke fino vezeno hrvatstvo, ujedno meštrovićevski monumentalno, malo-pomalo mekša i povezuje stoljetni kampanilizam tih sretnih mjesta što ponosno njeguju svoje samouprave i čuvaju raznolike mentalitete, danas svim Hrvatima pristupne i drage u idiomu što nam ih prenose klapska i popularna pjesma.

Vlaška, varoška i bodulska Dalmacija danas je dio jedinstvenoga hrvatskog geopovijesnog pomorskog prostora

Takva – vlaška, varoška i bodulska Dalmacija, danas je dio jedinstvenoga hrvatskog geopovijesnog prostora s tisuću kilometara obale toploga, čistog, lijepog i sigurnog mora te, s druge strane, planinama kao prirodnim štitom, što joj, kao i cijeloj Hrvatskoj, daje geostratešku stožernost i privlačnost.

U krilu Hrvata, u krilu Zapada

Prije Hrvata stoljećima je Dalmacija imala druge stanovnike. Granice su joj vibrirale slijedom volje i moći političkih gospodara: od rimskoga doba, kada je kao provincija dobila ime istiskujući pojam Ilirika, obuhvaćajući zemlje od Raše približno do Save na sjever i Ibra na istok pa do Milota u današnjoj Albaniji, istanjivši se poslije usponom Bosne, „izgubivši“ u 14. stoljeću Dubrovnik, koji se iz nje politički izdvojio kao samostalna republika, da bi u 19. stoljeću obuhvaćala područje od, kako se govorilo, „Raba do Spiča (mjesto kod Bara)“; do danas, kada je teritorijalno poimamo u državnim granicama Hrvatske, približno od Raba odnosno Starigrada do Prevlake.

U vrijeme stvaranja i osamostaljivanja srednjovjekovne hrvatske države u Dalmaciji su prisutni razni politički i crkveni utjecaji. Cijelo to područje tada je „na vagi“ i upravo su je, ustoličivši se u njoj, Hrvati, tada nazvani „najposebnijim sinovima Svete Rimske Crkve“, definitivno stavili u okrilje „bijela Zapada“, kako reče Šufflay, s tek nekoliko bizantskih „džepova“, koji su nakon raskola 1054. brzo nestali, pa je Arnold Toynbee na uspravnici do Finske izrijekom određuje krajnjom točkom zapadne civilizacije prema Istoku.

Hrvatski temelji i znaci

Epigrafi s imenima Višeslava, Branimira, Trpimira i Jelene; Dubrovnik kao „kruna hrvatskijeh gradova“, Split, Šibenik, Zadar, Kotor, Hvar, Korčula, Poljica... daju i čuvaju najbolje od hrvatskoga duha. Šibenska molitva, Šižgorićeva Elegija, Marulićeva Judita, Lucićeva Robinja, Karnarutićevo Vazetje, Kašićeva „ilirska“ gramatika, Minčetićeva Trublja, Petru Zrinskom posvećena, da tek neke starije književne fakte hrvatskoga genija spomenemo, u tome su smislu dalmatinski znaci i temelji Hrvatske i hrvatstva, koje nisu razorili ni mletačka uprava (koja je zapravo po klasičnom rimskom obrascu konzervirala hrvatstvo u Dalmaciji) ni osmanlijske navale. Tada uz Krbavu, Siget, Gvozdansko, Sisak i druga divot-mjesta obrane i oslobađanja Hrvatske ne manje slavno blistaju Klis, Šibenik, Perast, Sinj, Poljica, junaštva Petra Kružića, Mile Gojsalića... Udjel dalmatinskih Hrvata u pomorskim bitkama kao što je bila ona kod Lepanta također bijaše nemalen, kao i tri stoljeća poslije na Visu. Osim tih bitaka, vođene su u Dalmaciji i socijalne borbe, od Matije Ivanića do pobune mornara u Kotoru 1918, pa neće biti neobično što „preteča kršćanske socijaldemokracije“ don Ante Politeo u Staromu Gradu na Hvaru 1891. organizira prvu hrvatsku prvosvibanjsku proslavu.

Dalmacija i državno-nacionalna integracija

Ukratko, svijest o Dalmaciji kao hrvatskoj zemlji ukorjenjuje se od srednjega vijeka u Hrvata tolikom snagom da ju ni stoljeća izloženosti kulturno-političkom i administrativnom utjecaju stranih vlasti nisu iskorijenila. Ubrzani proces hrvatske državno-nacionalne integracije od sredine 19. stoljeća imao je stoga u Dalmaciji snažno dioništvo, čiji je središnji lik don Mihovio Pavlinović, na što će se poslije navezati pravaška državotvorna misao. Unatoč kulturnoj talijaniziranosti dalmatinske elite, započinje proces pohrvaćenja dalmatinskih institucija, što će naposljetku uvesti hrvatski jezik u administraciju 1912. Kada se pak vidjelo da stara Monarhija ide kraju, između za Hrvate jedino dobra, a neprovediva rješenja samostalne države, i nekoliko loših većina utjecajnih hrvatskih političara u Dalmaciji optira ka zajedničkoj južnoslavenskoj državi s razlogom sprečavanja talijanskog presezanja (zato je prva dalmatinska emigracija bila obilježena jugoslavenstvom), ali i sprječavanja ponovnog mrvljenja hrvatskih zemalja. Razočaranje je došlo brzo i okrutno, pa će već 1917. Supilo klonuti od duševne boli, a Trumbić politički izgorjeti zbog Rapalla. Ipak, ni sljedeća dva desetljeća autonomašenja i orjunašenja nisu oslabila svijest da Dalmacija jest hrvatska zemlja. Stoga su Rimski ugovori bili bolna rana Dalmaciji, kako se vidi ne samo po reakcijama onih koji su NDH zbog toga apriori odbacili, nego i po reakcijama onih koji su je prihvatili, primjerice književnika Vinka Nikolića i Jerka Skračića, kojih Šibenik bijaše pao pod fašističku Italiju. Masovno uključivanje dalmatinskih Hrvata u partizanski pokret, posebice nakon kapitulacije Italije unatoč poništenju Rimskih ugovora, i odlazak velikog dijela pučanstva u ratno prekomorsko izbjeglištvo treba stoga, nasuprot komunističkoj propagandi i politici, primarno gledati kao izraz dalmatinskog hrvatskog domoljublja, koje je, nota bene, tijekom rata zadavalo najteže udarce četništvu, uključivši naposljetku gotovo cijelu povijesnu Dalmaciju u tadašnju unutarjugoslavensku Federalnu Državu Hrvatsku, uz, nažalost, tragičnu popudbinu Dakse i sličnih zločina.

Matica hrvatska ima važnu zadaću, s ograncima od Raba do Kotora, biti upravo dišpetna kada je riječ o obrani temeljnih istina o hrvatskom značaju Dalmacije, koji je i dalje ugrožen subverzivnim otimanjem hrvatskih velikana, primjerice Boškovića, Držića, Đurđevića, Gundulića – na što treba burno reagirati i raščistiti zrak – ali jednako tako pomoći da Dalmacija autentičnim vrjednotama razvija sve svoje potencijale

Dalmatinsko proljeće

U novoj državi Dalmaciju su pokušali pretvoriti u režimsko odmaralište i leglo jugoslavenstva, ali je, unatoč visokoj koncentraciji „pouzdanog kadra“, upravo u njoj Hrvatsko proljeće eruptivno buknulo. Posebice Zagora, odgojena na matrici Kačićeva slovinstva – koje je kao i ilirstvo bilo sinonimom samo za hrvatstvo – visoko diže nacionalni barjak, zacijelo i zato što je tzv. zaleđe bilo najmanje amalgamirano talijanstvom i jugoslavenstvom. Nasuprot unitarističkoj manjini personificiranoj u Milošu Žanku, vodeći proljećari Dalmatinci su: Savka, Tripalo, Đodan, Bijelić, braća Veselica, Budiša, Gotovac, Džeba, Šegedin, Zidić, Ivičević... – dakle i matičari. Tito i Bakarić dali su u Karađorđevu Matici hrvatskoj povijesno priznanje nazvavši je „paralelnom partijom“ odnosno „politički jako definiranom grupom“. Privremeni poraz pokreta hrvatske nacionalno-državnosne emancipacije dovest će „na vlast“ druge Dalmatince, primjerice Stipu Šuvara, koji će naposljetku u sukobu s Miloševićem osjetiti kako je nemoguće sakriti se od hrvatstva.

Hrvatstvo Dalmacije kolosalno će se pokazati u Domovinskom ratu, kada Zadar, Šibenik  druga mjesta duž srednjodalmatinske obale i zaleđa, dolina Neretve i dubrovačko-stonsko područje postaju stožerne točke obrane, a zatim i oslobađanja Hrvatske. Uz pripremna djelovanja u Lici, „Oluja“ idejno i provedbeno kreće upravo iz Dalmacije, iz koje se preko Bosne zatvaraju kliješta Hrvatske vojske oko uzurpatora kraljevskoga Knina.

Matičino dišpetno hrvatstvo

Matica hrvatska jedina je nacionalna kulturna ustanova koja ima krajevnu mrežu ogranaka i može kapilarno kulturno djelovati. Iako danas više nema potrebu oblikovati se kao politički paralelizam, njezina ukupna baština (uključivši Maticu dalmatinsku), time i njezina uloga u Hrvatskom proljeću, zahtijeva budnost nad Hrvatskom i od ovoga naraštaja matičara. Ako dakle Matica danas ima slobodne ruke od političke borbe za državu Hrvatsku, ima ih slobodne da većim elanom prione definiranju i provedbi ciljeva i sadržaja kulturne politike kojom će afirmirati autentične vrijednosti hrvatske kulture i ljude koji su ih stvarali i stvaraju. Ona ima važnu zadaću, s ograncima od Raba do Kotora, biti upravo dišpetna kada je riječ o obrani temeljnih istina o hrvatskom značaju Dalmacije, koji je i dalje ugrožen subverzivnim otimanjem hrvatskih velikana, primjerice Boškovića, Držića, Đurđevića, Gundulića (čak do mjere da se Matičina izdanja Gundulićevih djela na hrvatskome jeziku u katalozima srbijanskih knjižnica atribuiraju kao djela na srpskom jeziku!?) – na što treba burno reagirati i raščistiti zrak – ali jednako tako pomoći da Dalmacija autentičnim vrjednotama razvija sve svoje potencijale, kako bi ostala ono što jest: sijelom hrvatskoga genija i kolijevkom Hrvatske.