Ruska bolest

-

Ruski umjetnik Kiril Savčenkov prošli je ponedjeljak objavio na Instagramu da neće predstavljati svoju zemlju na Venecijanskom bijenalu koji se otvara 23. travnja: „Nema se više što reći, nema mjesta za umjetnost kada civili ginu pod vatrom projektila, kada se građani Ukrajine skrivaju u skloništima, kada se ruski prosvjednici ušutkavaju. Kao rođeni Rus, neću predstavljati svoj rad u ruskom paviljonu.“ Jeka je to riječi Theodora Adorna iz 1949, kada je u eseju Kulturna kritika i društvo napisao „nakon Auschwitza pisati pjesme barbarski je“. Čini se da je i prikazivanje i izvođenje ruske umjetnosti postalo barbarsko. Waldemar Dąbrowski, ravnatelj Poljske nacionalne opere, skinuo je s repertoara premijeru Borisa Godunova, njihova Nacionalna filharmonija javila je kolegama iz Sankt Peterburga, koji su trebali izvesti 5. simfoniju Petra Iljiča Čajkovskog, da ne dolaze u Varšavu, dok je Kraljevska opera u Londonu otkazala ljetno gostovanje Teatra Boljšoj, što najavljuje i madridski Teatro Real. Ironično je da je baš intendant Teatra Boljšoj potpisao ovih dana peticiju za okončanje rata u Ukrajini, zajedno s dirigentom i violinistom Vladimirom Spivakovom te redateljem i ravnateljem Kazališta i umjetničkog centra Mejerholjd u Moskvi. Umjetnička direktorica Mejerholjda Elena Kovalska čak je dala i otkaz isti dan kad je Rusija napala Ukrajinu, napisavši na Facebooku, u međuvremenu zabranjenu u njezinoj domovini, da je „nemoguće raditi za ubojicu i od njega dobivati plaću“.

Ilustracija Pavela Jonce / Izvor standwithukraine

Tu smo dilemu već vidjeli u filmskoj drami Mefisto za koju je 1981. mađarski režiser István Szabó dobio Oscar za najbolji strani film. Njemački glumac Hendrik Höfgen, koga je maestralno utjelovio Klaus Maria Brandauer, neuspješan je u međuratnoj Njemačkoj, ali tada postane štićenik nacista. Dok njegova supruga, prijatelji i suradnici odlaze u progonstvo ili prosvjeduju protiv novog režima, Höfgen prihvaća ponudu Hermanna Göringa da postane zvijezda. Slava mu raste, postaje vodeći glumac Trećeg Reicha, ali po cijenu umrtvljivanja savjesti. Trijumfira u ulozi Mefista, ali je prekasno shvatio da je zapravo bio dr. Faust, koji je dušu prodao nacističkom vragu. Priča istinita: Mefisto je snimljen prema istoimenom romanu Klausa Manna koji je 1925. počeo surađivati s Gustafom Gründgensom, genijalnim glumcem, čija je karijera pod nacistima dobila znatan uzlet, i zbog čega je poslije rata odrobijao devet mjeseci.

Da ne proda dušu kremaljskom vragu, istu odluku kao i Savčenkov donijela je i Aleksandra Suhareva, koja je također trebala izlagati u Veneciji, a otkazao je i kustos paviljona Raimundas Malašauskas, što znači da ove godine neće biti ruskog predstavnika u Laguni. „Ovaj rat je politički i emocionalno nepodnošljiv“, napisao je Malašauskas na Instagramu. „Pomisao da se vratim životu pod ruskim ili bilo kojim drugim carstvom jednostavno je nepodnošljiva.“ Nekim bi Rusima Zapad oprostio da su rekli ili napisali nešto slično, ali oni to nisu učinili. Ruskom dirigentu Valeriju Gergijevu, koji se često i rado slikao s Putinom, otkazali su i Bečka i Minhenska filharmonija, a ruskoj opernoj divi Anni Netrebko otkazao je Metropolitan u New Yorku, zbog istih razloga, nakon čega je javila da je ne očekuju ni u Hamburgu ni u milanskoj Scali; umjetnički Mefisto – koji je zapravo Faust – vratio se pravom Mefistu u Moskvu.

Više od ruskog plina u životu me grijao Dostojevski, iako ga ne cijene svi, čak ni u Rusiji: Čehovu je bio predug, razmetljiv i pretenciozan; Cvetajeva je njegov svijet uspoređivala s fotografijom koja ocrtava samo konture, bezbojne i pod umjetnim svjetlom; za Nabokova je bio jeftini, nespretni i vulgarni senzacionalist. Na milanskom sveučilištu Bicocca ovih su dana otkazali četiri predavanja o Dostojevskom pisca Paola Norija, u sklopu njegova kolegija o kreativnom pisanju, da se „izbjegnu kontroverze“ u ovom „vremenu napetosti“. Nori je digao frku na Instagramu pa se sveučilište povuklo, ali to ne znači da kontroverze nema, barem ne u Velikom Inkvizitoru, priči umetnutoj u zadnji roman Dostojevskog, Braći Karamazov iz 1880. U tom somnabulnom ulomku Krist se vratio na Zemlju i čini čuda, ali uhiti ga Veliki Inkvizitor i optuži da je na ljude stavio preveliki teret davši im slobodu; ljudima ne treba mogućnost izbora jer im donosi samo patnju; ljudima ne treba Bog koji im daje slobodu, nego Đavao koji im daje kruh; ljudima ne treba Krist nego Katolička crkva, protiv koje je Veliki Inkvizitor ponajprije usmjeren. Ali čini se da ide i dalje. Njegove ideje o izopačenosti Europe, posebnoj ruskoj misiji, urođenoj demokratičnosti ruskih elita, općoj duhovnoj pomirbi, teokraciji koja će donositi slobodu drugim narodima, izrečene u romanima i ispisane u brojnim člancima, baš tako zbrkane i proturječne, zar se ne očituju ovih dana u proklamacijama ruske vlade: o trulom Zapadu i čistom Istoku, o snazi povijesti i korijena, o misiji i obnovi, pa makar se u njih ne vjerovalo ni trunke.

„Čovjek je bio stvoren kao buntovnik, a zar buntovnici mogu biti sretni?“ – ne govori li to Veliki Inkvizitor kroz Putina, samo ako to primijenimo na Ukrajinu? „Svaki će grijeh biti iskupljen, ako bude učinjen s našom dozvolom“ – ne govore li to u Moskvi pobunjenicima u Donbasu? Ako su Mefisto i Faust njemačka mračna strana, onda je nasilje autokracije, kako to naziva Berdjajev, ruska bolest. Veliki Inkvizitor, kojemu će slabi postati poslušni, koji će se diviti vođama i smatrati ih za bogove, koji će vlasti predati savjest, zar ne stoluje u Kremlju? Njegov je cilj Putinov, da se svi ljudi, pa makar i samo ljudi ruskog svijeta, ujedine u zajednički i složni mravinjak. Tko uspije umiriti čovjekovu savjest, može mu oduzeti slobodu.