Raskrinkavanje sveprisutnog licemjerja

-

Kako se već godinama u našem, takozvanom hrvatskom kazalištu, malo cijeni sve što na neki način nije i manifestacija polarizacije suvremenoga teletabičnog hrvatskoga društva, dobro dođe kao iznenađenje, osvježenje i intelektualni poticaj – ako toga u nas uopće i ima – predstava čija se poruka ne svodi samo na tu antagonizaciju. Čija poetika to nadilazi, osobito kada je u središtu polarizacije  Miroslav Krleža. To se dogodilo u srijedu 23. veljače na privremenoj pozornici Gradskoga dramskog kazališta Gavella u zagrebačkom naselju Travno, gdje je premijerno izvedeno Djetinjstvo u Agramu Miroslava Krleže u dramatizaciji Ane Prolić i režiji Senke Bulić.

Iznimnom dojmu predstave pridonijeli su glumci, Ana Kvrgić i Ivana Bolanča (na slici) / Snimio Saša Novković

Riječ je o predstavi – praizvedena je 1. srpnja prošle godine u atriju Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža u sklopu 10. Festivala Miroslav Krleža, koji je uz GDK Gavella i producent predstave – koja postavlja i provocira pitanja što su se tijekom 20. stoljeća, pa sve do naših dana, iskristalizirala i pokazala krucijalnima u kreiranju i viđenju stvarnosti burne i tragične povijesti koja nije svedena samo „na naivnu, djetinjastu svježinu prvog dojma“, kako to Krleža lamentira u prozi Djetinjstvo u Agramu.

Pogotovo što su ta povijest i taj dojam, bez obzira na njezine interpretatore motivirane ili opterećene ideologijama jednakosti i ravnopravnosti, tragičnije od svake religijske (ne)mogućnosti. Štoviše, ta povijest i taj dojam najčešće su parodija svakoga vjerovanja i svakog obećanog Božjeg spasenja, što se ovih dana itekako manifestira u ruskoj agresiji na Ukrajinu. Gdje se ubijaju revolucionarna  svijetla budućnost ljudske vrste, svakog čovjeka i svakog naroda, i gdje svakodnevno umire nada da će čovjeka spasiti Bog istine i pravde.

O toj vrsti licemjerju ne govori Krležin tekst, koji je ponajviše negiranje i relativizacija religioznih i liberalnih civilizacijskih normi i dostignuća, ali na to asocira predstava Djetinjstvo u Agramu. Možda njezini tvorci nisu bili planirali da tako bude, ali što znači ljudski plan u Božjem naumu? Ili, komu je draže, u naumu Sudbine civilizacije koja se ne može i ne želi odreći ljudske patnje i ljudske žrtve, jer su joj one smisao i razlog navodnog napretka. Napretka na ubrzanom putu u smrt?!

Jer je, kako to u Djetinjstvu u Agramu piše autor, „odnos spram smrti u djetinjstvu ... koje se razvija u sjeni trajnih, gotovo svakodnevnih sprovoda... pak i izlet u smrt“. A to je, tvrdi Krleža, zato što „devedeset pet posto čovječanstva razmišlja i danas još o stvarima i problemima na srednjovjekovni način“, i zato što je „takozvana suvremena liberalna marmelada u glavama jedva jednog promila mislilaca... još uvijek feudalne, manufakturne svijesti“. Jer su u toj svijesti „ratovi, zvona, bogovi, države, nacije, kasarne, crkve, filozofije i fanatizam ove čeljadi, i liberalna čeprkanja u štampi o tim negativnim pojavama kao efemeride“.

Vjerojatno će netko pomisliti da to nije u skladu s njegovim razumijevanjem Krleže. Što neće biti iznenađenje, nego tek podcjenjivanje svakoga i svačijega mišljenja ako nije njegovo ili se s njegovim ne slaže. U što je  „takozvana  suvremena liberalna marmelada u glavama jedva jednog promila mislilaca“ – koji su inače kreatori suvremenoga dominantnog liberalnog svjetonazora – pretvorila ili zarobila suvremeno čovjekoliko biće. I ono religiozno, kojemu je draži užitak tijela od religioznoga  propitivanja duha.

U ritualu koji je čas religiozan a čas obredno cirkuski predstava Djetinjstvo u Agramu rastvara i raskrinkava licemjerje naše civilizacije, njezinih patoloških i patologijskih postupaka. Ona je borba za stvarnost, i našu današnju, koja se svela na „naivnu, djetinjastu svježinu prvotnog dojma...“ zbog čega se „ni danas ne zna više“ nego što se „može saznati ili smisliti u okviru umjetničke igre stvarima i pojavama oko nas“.

Dakle, predstavi Djetinjstvo u Agramu Krleža je poticaj i „putovanje u Vučjak“ naše današnje donjomrduške stvarnosti koja još ne uspijeva iz mrkline zatucanih stranputica, animalnih strasti i poroka pohlepe iskoračiti u tolerantni prostor neideologijskih kanona i osloboditi se suvišnoga tereta isključivosti. Koja ne uspijeva, unatoč religioznim ritualima i molitvama sveticama i svecima, jer su i te preporuke najčešće licemjerje.

Redateljica Bulić uz pomoć dojmljive glazbe i napjeva – izvode ih Lucija Barišić, Matija Antolić i Siniša Ružić – predstavu scenografski situira – scenograf Tomislav Ćurković – oko podesta na kojemu stoji kip sveca, a ispred kapele nad čijim ulazom bdije Isus. S podesta silazi svetac i postaje živi čovjek, koji propituje svoja religiozna i svaka ljudska nagnuća, vjerovanja, uvjerenja i zablude. Oživljava u sebi zlo i propituje dobro, oslikava demonsko lice Krležina i današnjega svijeta. Svijeta koji u suočavanju vjerskih nagovora i poučavanja, moraliziranja i obreda, skončava u grotesknoj paradigmi koja tog čovjeka-ženu realizira kao cirkusanta u ekvilibrističkom prizoru na žici, gdje cirkusantica, cereći se nečujno, važe korake i namata nit ljudskog života, što je mrtav i prije nego što je završio na groblju.

Iznimnom dojmu predstave pridonijeli su glumci. Izvrsnog Sinišu Ružića, u odličnoj ulozi starice, slijedila je Ana Kvrgić, a veoma su dobri bili Ivana Bolanča, Andrej Dojkić, Marko Petrić i Sven Medvešek.