Projekt Lazarus oživljava zaboravljenu glazbenu baštinu

-

Na hrvatskoj glazbenoj sceni od 2013. godine djeluje profesionalni ansambl Projekt Lazarus s ciljem revitalizacije hrvatske glazbene baštine. Osnovan je u okviru udruge Hrvatski glazbeni centar, a idejni je začetnik i osnivač ansambla naš sugovornik bas Robert Palić, član Opere Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu.

Članovi ansambla Projekt Lazarus – osnivač Robert Palić u zadnjem redu slijeva / Snimio Marko Pletikosa

Već iz sama imena ansambla Projekt Lazarus možemo iščitati glavnu namjeru, no možete li pobliže pojasniti koje vas ideje i željeni ishodi vode od projekta do projekta?

Ideja projekta koji bi sublimirao polivalentni pristup neistraženoj, nepoznatoj, ili manje poznatoj glazbenoj materiji hrvatske kulturne i umjetničke baštine izvan usko stručnih krugova, objedinjavajući raznolike kulturološke aspekte i kontekstualizacije (društvene, povijesne, humanističke, znanstvene), oblikovana je još sredinom devedesetih godina prošloga stoljeća, no nepovoljne su okolnosti odgodile planove sve do 2013, kada je u okviru Hrvatskoga glazbenog centra pokrenut Projekt Lazarus, ime nadahnuto novozavjetnim, ponovno oživljenim Lazarom. Unatoč postojanju određenog kontinuiteta u izvođenju starije hrvatske glazbene baštine, treba naglasiti dva važna razloga koja su dovela do pokretanja Projekta Lazarus. Prvi je razlog velik iskorak u znanstveno-muzikološkom istraživanju tzv. rane glazbe, koji je doveo do izvanrednih saznanja o izvođačkoj praksi toga vremena i promjeni paradigme u percepciji do kojih su navedena istraživanja dovela osobito u posljednjim desetljećima 20. stoljeća, a formiran je u sintagmi povijesno obaviještena izvođenja (historically informed performance, HIP). Drugi je razlog proces integracije europskih zemalja i s tim u vezi pozicioniranje hrvatske kulture, u našemu slučaju umjetničke glazbe, u okvir zapadnoeuropskih civilizacijskih i kulturnih postignuća.

Kako spajate problematiku izvođenja s dodatno zahtjevnom problematikom potrage za izgubljenom prošlošću?

Projekt Lazarus povlašten je što može surađivati s hrvatskim znanstvenicima koji uvelike pridonose ostvarivanju ciljeva revitalizacije hrvatske glazbene baštine te njezine prezentacije i promocije. Za projekte razdoblja kasne renesanse i baroka usko surađujemo s Enniom Stipčevićem, članom suradnikom HAZU, dok je za glazbu 20. stoljeća nezaobilazan Davor Merkaš, neumorni istraživač i sakupljač zagubljene (nestale) baštine, koji je usto i osobno učinio velike napore u promociji hrvatske umjetničke glazbe, poglavito pokretanjem, organizacijom i vođenjem Festivala hrvatske glazbe u Beču.

Osim vas, tko još čini stalnu postavu suradnika unutar ansambla, odnosno unutar produkcije?

Stalnu postavu ansambla čine sopranistice Daniela Perosa i Tanja Rupnik, mezzosopranistice Martina Menegoni i Nikolina Virgej Pintar, tenori Josip Čajko i Ivan Martinčić i bariton Matija Meić. Umjetnička suradnica i producentica je Martina Mičija Palić, dok su umjetnički voditelji dirigenti Darijan Ivezić i Franjo Bilić.

Od 2013, kada je pokrenut Projekt Lazarus, mogli smo vas slušati u nekoliko velikih ostvarenja. Koje biste ipak izdvojili kao najvažnije u dosadašnjem djelovanju?

Iako je ansambl proteklih godina imao na desetke nastupa u Hrvatskoj i Europi, svakako bih izdvojio projekt Putevima Damjana Nembrija, zaokruženu pripovijest o našemu skladatelju i geografskim koordinatama njegova djelovanja. To nam je dalo ideju da njegovo zasad jedino sačuvano i objavljeno djelo, zbirku psalama Brevis et facilis psalmorum (1641), koju je otkrio otac moderne hrvatske muzikologije Dragan Plamenac, izvedemo u sva tri mjesta koja su obilježila njegov život – Hvaru, Veneciji i Zadru – što smo i ostvarili u razdoblju od tri godine. Drugo, za nas važno ostvarenje, trostruki je uzastopni nastup na našem najvažnijem baroknom festivalu – Varaždinskim baroknim večerima. Ti su nam nastupi otvorili nove i drukčije perspektive u iščitavanju rane glazbe i dali poticaj za buduće izazove. Na koncu bih svakako naveo i trostruki nastup ansambla Projekt Lazarus na međunarodnom festivalu za ranu glazbu Seviqc u Brežicama, na kojemu smo vrlo zahtjevnoj i dobro upućenoj publici prezentirali najvažnija ostvarenja hrvatskih ranobaroknih skladatelja.

Jedan od zadnjih istaknutih projekata obilježavanje je 30. obljetnice smrti Borisa Papandopula. Kako je došlo do zanimljive ideje da se Papandopulova obljetnica poveže s obljetnicom Ruđera Boškovića?

Rekao bih da je ideja za taj projekt doslovno godinama sazrijevala jer smo, uz revitalizaciju starije hrvatske glazbene baštine, željeli valorizirati vrlo zahtjevan i plodonosan rad Davora Merkaša na istraživanju ostavštine jednog od najvažnijih hrvatskih skladatelja u povijesti – Borisa Papandopula, ali i upoznati širi spektar zainteresirane javnosti s izvanrednim, manje poznatim djelima velikoga majstora. Naime, nama je itekako poznata činjenica da, nažalost, Papandopulo nije vodio preveliku brigu o svojim skladateljskim djelima, već ih je imao običaj napisati i darovati prijateljima – dirigentima, instrumentalistima, pjevačima i ansamblima, koji u konačnici njemu nikada nisu bili vraćeni, a čiji su autografi, teško je povjerovati, osim na tavanima i podrumima privatnih kuća, pronalaženi čak i na smetlištima. Nevjerojatna detektivska potraga za nestalim Papandopulovim djelima i iskustva o kojima nam je pripovijedao dr. Merkaš potaknula su nas da se posvetimo realizaciji projekta obilježavanja 30. obljetnice Papandopulove smrti. Izbor kantate Carmen Boscovichianum proizašao je iz inicijative baritona Matije Meića, zaljubljenika u Papandopulovo komorno stvaralaštvo, pa smo zaključili da je kantata idealan izbor za obilježavanje obljetnice koja je idealno koincidirala s 310. godišnjicom rođenja Ruđera Boškovića.

Dokaz posebna senzibiliteta prema Papandopulu jest i naš prvi projekt s velikim maestrom, koji smo realizirali 2016. u povodu njegove 110. obljetnice rođenja. Na programu koncerta pod naslovom Papandopulo 110 predstavljena djela rijetko su izvođeni biseri komorne glazbe iz opusa hrvatskog majstora kompozicije.

Nakon praizvedbe 1987. ovo je bila tek treća izvedba Papandopulove kantate Carmen Boscovichianum (Spomen mali velikom nam Ruđi) za pet solističkih glasova i orgulje. Sada kada ste se detaljno pripremali za izvedbu, možete li nam dati pogled iznutra? Mogu li prigodne kantate, kakve su se često skladale u bivšoj državi, opstati na repertoaru?

Ponajprije smo uočili da je kantata zapravo glazbenoscenskoga karaktera i da je bliska prostoru kazališta. Naime, tekst Vojmila Rabadana (1909–1988), široj javnosti nedovoljno poznata vrhunskog intelektualca, književnika, redatelja, dramaturga, teatrologa i prevoditelja, vrlo jasno ocrtava radnju i de facto kroz libreto daje mizanscenske upute sudionicima sama događaja (susret petero prijatelja u gosparskoj kući u Dubrovniku), čime određuje i njihovu interakciju. Papandopulo je Rabadanov tekst vrlo precizno uglazbio poštujući prirodnu akcentuaciju dubrovačkoga govora, postižući fluktuaciju glazbene linije, što je nama (vokalnim izvođačima) bitno jer možemo postići idealnu iskorištenost daha za posebno duge legato fraze kojima kantata obiluje. Poseban aspekt kod Papandopula predstavljaju učestale izmjene ritamskih obrazaca radi postizanja dramatskih elemenata, na čemu smo zapravo najviše radili, pogotovo u zajedničkim, homofonim nastupima. Uz Papandopulove ritamske zamke napomenut ću još i harmonijske disonance, kojih doduše nije bilo mnogo, ali su nas uvijek držale u tenziji i vrlo koncentriranima tijekom izvedbe. S obzirom da je Matija Meić već imao mnogo iskustva s Papandopulom, njemu je pripalo i umjetničko vodstvo projekta. Mogu zaključiti da je rad na kantati Carmen Boscovichianum bio vrlo instruktivan i bitno novo iskustvo u stvaranju izvedbe u kojoj se integracijom pet solističkih glasova (Mia Domaćina, Martina Menegoni, Josip Čajko, Matija Meić i Robert Palić) s orguljama (Mihovil Buturić) uobličilo nadasve neobično djelo nastalo stapanjem genija dvojice vrhunskih umjetnika, Vojmila Rabadana i Borisa Papandopula, koje odiše melankolijom staroga Dubrovnika, ali i svečanom atmosferom s kulminirajućim završnim taktovima nade i svjetla u A-duru.

Što se tiče opstanka kantate kao glazbene forme na repertoaru hrvatskih glazbenih ustanova, institucija, ansambala i izvođača općenito, Hrvatski glazbeni centar zagovara strategijski pristup njegovanju i revitalizaciji hrvatske glazbene baštine, pa tako smatramo da i kantatu kao glazbenu vrstu treba aktualizirati i smjestiti u koncertne prostore diljem Hrvatske bez obzira na vrijeme nastanka, jer su dio cjelovite hrvatske glazbene baštine kojoj esencijalno nedostaje kontinuitet i intenzitet izvođenja. No ovdje se ujedno postavlja i pitanje muzikološke evaluacije glazbene građe svih vrsta, ne samo kantata, jer bi nam cilj ipak trebao biti izvođenje glazbe visoke umjetničke vrijednosti kojom ćemo se pozicionirati na glazbenu mapu Europe i svijeta.

Bez obzira na neizvjesnu budućnost javnih događanja, vjerujem da vaš projektni tim već priprema neke od budućih događanja. Možete li nam otkriti što nas očekuje u skorije vrijeme?

Mogu vam reći da planova imamo mnogo, no za Projekt Lazarus 2022. ima posebno značenje. Naime, ove godine pripremamo veliki projekt obilježavanja 400. obljetnice prvotiska jednog od najvažnijih spomenika hrvatskoga glazbenog baroka – zbirke duhovnih koncerata Parnassia militia Vinka Jelića (1596–1636?), koju je objavio Paul Ledertz u Strasbourgu 1622. i jedino je u cijelosti sačuvano djelo našega skladatelja. Značenje zbirke za hrvatsku je glazbenu i kulturnu povijest nemjerljivo, pa se nadamo da ćemo ovim projektom potaknuti veći interes stručne, ali poglavito šire javnosti za vrijedne spomenike hrvatske umjetničke glazbe. Koncertne nastupe u povodu velike obljetnice održat ćemo u Strasbourgu, Zagrebu i diljem Hrvatske.