Posve drugačija i nova Pasija

Gotovo točno dvije godine nakon praizvedbe djela pisana u sklopu rezidencijalne suradnje Berislava Šipuša s Hrvatskom radiotelevizijom, njegove Sinfonije concertante za violinu i orkestar koju je tada praizvela sjajna violilnistica Katarina Kutnar, 1. ožujka ove godine ostvaren je posljednji „dug“ iz te skladateljske rezidencije, praizvedba Šipuševa novoga djela, Pasije za soliste, govornika, mješoviti zbor i instrumentalni ansambl. Nastala na narudžbu HRT-a u sezoni 2019/20, kada je Šipuš bio rezidencijalni skladatelj HRT-a, čini se kao da je Pasija trebala biti praizvedena upravo sada, u vremenu kojemu znači idealni umjetnički odgovor.
U zagrebačkoj Laubi pod vodstvom šefa dirigenta Zbora HRT-a Tomislava Fačinija, uz Zbor HRT-a u izvedbi su sudjelovali: Sreten Mokrović, govornik; Monika Cerovčec, sopran; Martina Gojčeta Silić, mezzosopran; Roko Radovan, tenor; Marko Špehar, bas, te zanimljiv instrumentalni ansambl u sastavu: Branimir Pustički, violončelo; Mirjana Krišković, Veronika Ćiković, harfe; te Hrvoje Sekovanić, Marko Mihajlović, Šimun Matišić, Fran Krsto Šercar, udaraljke.

Monika Cerovčec, Martina Gojčeta Silić, Krešimir Pustički, Mirjana Krišković i Veronika Ćiković uz maestra Tomislava Fačinija u izvedbi Pasije Berislava Šipuša / Snimio JASENKO RASOL za HRT

Zanimljivi skladateljski izbori, od same forme, preko instrumentacije, a ponajviše izbora tekstova za Muku, ali i (važnog pitanja) odnosa prema tekstu, isprepleću se i naizmjence ističu svojom važnošću unutar skladbe koja je, sudeći prema komentarima struke i publike, mnoge iznenadila te odmah nakon izvedbe donijela brojne raznolike, ali pozitivne komentare.

Tri dijela Pasije nose prikaze, odnosno slike koje korespondiraju s postajama Križnog puta, izražene stihovima i tekstovima pet hrvatskih pjesnik(inj)a i autora: Vesne Krmpotić, Jure Kaštelana, Vlade Gotovca, Antuna Branka Šimića i Seada Alića, autorova prijatelja koji mu je filozofski pomogao definirati određenje Križnoga puta i pristup Pasiji. Ranije spomenuti odnos prema tekstu, kao i tankoćutne razlike u pristupu pojedinim pjesničkim stihovima, pojačava i autorove osobne izbore te poseban pristup različitim aspektima inkarnacije i patnje. Odabrana poezija pritom u potpunosti funkcionira i iz očišta klasičnoga, tradicionalnog poimanja i čitanja Pasije kao uglazbljenja Kristove muke, uz snažnu, ali ne i nametljivu univerzalnost ljudskosti upravo izborom tih stihova. Šipuševa sklonost poeziji te određenim instrumentalnim kombinacijama nisu jedini zamjetno njegovi elementi što ih nalazimo i u ovom djelu, koje donosi nekoliko doista vrhunskih glazbenih momenata.

Naznake poetičnosti pristupa temi te sugestija da je riječ o posve drukčijoj Pasiji čujemo odmah na početku. Prepoznatljiv element iz Šipuševa rukopisa, gotovo onomatopejski „besmisleni jezik“ Kule babilonske uz udaraljkašku pratnju uvodi nas u prvi dio Pasije. Već tu, poput kakva kazivača bez teksta, predstavlja se nježna i poetična dionica violončela u deklamacijskom solističkom dijelu, koji se zatim podvlači pod onaj Govornika, podcrtavajući napose posljednje stihove Puta Seada Alića: „I sve će biti moguće... Jer sve jest moguće...“, stihove koji su odzvonili poput kakva tinjajućeg mota u pozadini skladbe.

Osjetljiv unison zapjev zbora na početku Pasije pozornost preusmjerava na nimalo jednostavnu zborsku partituru, koja će tijekom izvedbe donijeti nekoliko zahtjevnih, gotovo instrumentalno mišljenih skokova i prijelaza u dijelovima u kojima upravo ta, zboru povjerena, suzvučja i akordi podržavaju glazbenu dramaturgiju, podcrtavaju istaknute misli iz pjesničkog predloška te pojačavaju istaknutu značenjsku ulogu koju je autor usred bogatog zbroja tekstova ipak povjerio (i) glazbi. Moćno zborsko zvukovlje posebno izranja u nekim stihovima („Suzo moja, sretnija bih bila“), pojačavajući i solističke dijelove, poput onoga Majke (Martina Gojčeta Silić) u stihovima Vesne Krmpotić iz pjesme Vječiti rastanak. Istovremeno, usred dispozicije na sceni i (za)danog odnosa prema publici u prostoru, preklapali su se zvuk jakih udaraljkaških dijelova s onim zbora i solista, pa nismo bili u mogućnosti u potpunosti razaznati tekst, a ponegdje ni pjevanu dionicu basa i tenora, koji su se pak istaknuli ondje gdje je solistički dio instrumentacijski „ogoljen“. Ipak, dojmljivo je Marko Špehar već u narednom odsjeku, u uz misaono ispjevanu zborsku dionicu i zloslutni dramatični zvuk bubnja, u ulozi Šimuna iznio stihove iste pjesnikinje, „Osloni se na mene, ne propusti me!“.

Zanimljiv je i izbor udaraljki – topli, zemljani drveni zvukovi, osobito dubljeg spektra. Izrazite dubine ljudskoga glasa Šipuš je također odlučio upotrijebiti u solističkom vokalnom dijelu, što se nije uvijek moglo čuti, djelomice zbog specifičnosti tona u toj lagi, a posebno i u odnosu na sveukupni zvuk kojim su glasovi praćeni (i „podcrtavani“) u partituri. No to se zvukovlje moglo čuti i na drukčiji način, usred intenzivne i dramatične posvećene izvedbe, kao dio sveukupnog intenziteta, „mase zaglušujuće buke“, koji skladatelj stvara i gradi kroz skladbu u iskrenoj i posvećenoj izvedbi članova Zbora HRT-a. Jedan je to od interpretativnih i zvučnih elemenata koje će svakako biti zanimljivo ponovno čuti u nekim budućim tumačenjima dojmljivoga djela – u drugim prostorima, novim čitanjima i ponovnim izvedbama koje poetično uglazbljenje muke, sumnji, prihvaćanja i nadanja koja nosi Pasija svakako zaslužuje.