Plan za obnovu ruralnog gospodarstva

-

Hrvatski sabor donio je potkraj veljače Strategiju poljoprivrede do 2030. Tom važnom strateškom dokumentu za hrvatsku poljoprivredu glavni je cilj da se vrijednost poljoprivredne proizvodnje poveća sa sadašnjih 20 na 30 milijardi kuna godišnje. U vrijeme deagrarizacije i depopulacije ruralnog područja takav je cilj vrlo optimističan. Ministrica poljoprivrede Marija Vučković spomenula je u saborskoj raspravi rast između 4 i 4,5 posto u prosjeku godišnje, te je predstavila četiri strateška cilja: povećanje produktivnosti i konkurentnosti, jačanje održivosti i otpornosti poljoprivredne proizvodnje na klimatske promjene, obnova ruralnog gospodarstva, poticanje inovacija u poljoprivredno-prehrambenom sektoru. Istovremeno je saborska oporba upozorila da je glavna boljka poljoprivredne proizvodnje u Hrvatskoj što ona nije samodostatna zbog ratnih razaranja, raspada tržišta, raspada kanala distribucije i drugih čimbenika, između ostalih i nespremnosti hrvatskih poljoprivrednika za europsko tržište. Glavni poljoprivredni proizvodi generiraju deficite, a vječno se vodi bitka između velikih proizvođača i obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava (OPG).

U vrijeme deagrarizacije i depopulacije ruralnog područja ciljevi Strategije zvuče vrlo optimistično / Snimio Ivica GaloviČ / PIXSELL

Predsjednica Odbora za poljoprivredu Hrvatskog sabora Marijana Petir smatra da je Strategija ključan dokument za transformaciju hrvatske poljoprivrede. Na upit Vijenca o tome koji su glavni naglasci Strategije ona napominje: „Cilj je Strategije povećati površine pod navodnjavanjem na 50.000 ha, pod ekološkom proizvodnjom na 140.000 ha, u stakleničkoj i plasteničkoj proizvodnji na 500 ha, povećati broj svinja u tovu u domaćem uzgoju za 35 posto i goveda za 20 posto, površine pod trajnim nasadima proširiti za 5000 ha, sagraditi 20 regionalnih distributivnih centara i povećati udio proizvođača koji sudjeluju u kratkim lancima opskrbe hranom za 30 posto.“ Strategija treba pridonijeti proizvodnji veće količine visokokvalitetne hrane po konkurentnim cijenama, održivom upravljanju prirodnim resursima uz povećanje otpornosti na klimatske promjene te poboljšanju kvalitete života i povećanju zaposlenosti u ruralnim područjima, kaže Petir, koja smatra da su ciljevi ambiciozni, ali nisu nedostižni. Kako bi se ostvarili, bit će potrebno uložiti 7,5 milijardi eura za hrvatske poljoprivrednike, ali i otkloniti mnogobrojne administrativne, tehničke i druge prepreke. Osim toga, Strategija prepoznaje potrebu proizvoda višega cjenovnog razreda, svježe i gastronomski probrane proizvode, što bi donijelo veće prihode poljoprivrednicima i dobro ih pozicioniralo na tržištu, naglašava Marijana Petir.

Strategija je globalna,
ali ne i lokalna?

Predsjednik Udruge OPG-a Hrvatske Život Robert Hadžić smatra da je strategija odveć općenita: „Više je popis dobrih želja nego jasno usmjerenje u kojem bi smjeru Hrvatska poljoprivreda trebala ići.“ Prema njemu, u Strategiji nedostaju pitanja hrvatske samodostatnosti, okoline i demografskih prijetnji. Nema ni jasno utvrđenih aktera na svim razinama, a financijska sredstva gotovo isključivo dolaze iz europskih izvora. No stručnjak za agrarnu ekonomiku i ruralni razvoj Ivo Grgić smatra da Strategiju valja promatrati s globalne razine, u kojoj Hrvatska prihvaća zajedničke globalne ciljeve. Ipak, izražava sumnju: „Iako se korektno navode očekivane aktivnosti, dojam je da će to biti velik izazov za Hrvatsku u uvjetima opustošenoga ruralnog prostora. Sigurno je da dosadašnji pristup s horizontalnim mjerama neće biti dovoljan te će biti nužne ciljane mjere prilagođene pojedinim područjima, jedne npr. za Međimurje, a druge za Baniju.“

Nova strategija većinom se okreće prema malim i srednjim poljoprivrednim proizvođačima i siromašnijim područjima, no pitanje je koliko to pomaže u europskom prostoru. Marijana Petir slaže se da hrvatski proizvođači nisu konkurentni i nemaju pregovaračku moć jer nisu udruženi pa ih je potrebno potaknuti da se međusobno povežu u proizvođačke organizacije, ali ih treba povezati i s kupcima: „Prema podacima s kraja 2021. u Hrvatskoj djeluju 22 priznate proizvođačke organizacije u devet sektora koje okupljaju tek oko 700 članova, odnosno oko 0,4 posto ukupnog broja poljoprivrednika, što je porazni podatak koji treba mijenjati prije svega edukacijom proizvođača, ali i stimulativnim mjerama i povlasticama za one koji se udružuju.“ Osim toga manji poljoprivrednici imaju ograničen pristup kreditima jer ih poslovne banke doživljavaju kao subjekte većeg kreditnog rizika i malog povrata, a ne mogu ni pristupiti pretfinanciranju. Petir podsjeća da „naši poljoprivrednici nemaju dugi niz godina na raspolaganju europska sredstva kao što to imaju poljoprivrednici drugih država članica i koji su uspjeli razviti svojevrsnu otpornost“. Sve to stoji nasuprot kvaliteti hrvatskih proizvoda, pa se i ona pita „tko se ne bi oduševio našim kulenom, pršutom, vinom, štruklima, maslinovim uljem, puricom s mlincima i drugim poslasticama koje uživaju europsku zaštitu?! Ono što nam stalno ispada iz vidokruga jest i činjenica da je to europsko tržište i kod nas i da bismo trebali prijeći s riječi na djela te napokon povezati zelenu i plavu njivu.“ Čelnica saborskog Odbora za poljoprivredu podsjeća da su potrošačima sve zanimljiviji i ekološki proizvodi, u čemu Hrvatska raste, ali tek s lješnjacima i orasima, pa i na tome treba dobrano poraditi.

Ciljevi su realni, smatra Grgić, ako ih prihvaćamo kao takve jer očekujemo da će doći do povećanja i proizvodnosti, ali i povećanja razine konkurentnosti, no iskustvo nam govori da ipak postoji prenaglašeni optimizam: „Naše je ukupno poljoprivredno zaostajanje toliko da ono što se nudi u Strategiji ne jamči veće stope rasta poljoprivredne proizvodnje te smanjenje našeg zaostajanja. To je i upozorenje, ali i izazov za sve koji participiraju u agroindustrijskom kompleksu Hrvatske.“

Složeno pitanje povratka na selo

Hrvatska je svakako zemlja koja može biti samodostatna u poljoprivrednoj proizvodnji. Hrvatska je relativno imuna na zatrovanost tla i voda te ulaže u obnovu sela, posebno u smislu povratka mladih. Ipak, ovdje se vidi regionalna raznolikost. Dok se, primjerice, u Istri i Hrvatskom zagorju mogu uočiti velike prednosti OPG-ova i ekološke proizvodnje, u Slavoniji i na otocima postoji opća stagnacija. Velik je dio plodnih površina neobrađen: primjerice područje Banovine i Korduna. Marijana Petir skreće pozornost na poboljšani pristup okolišnim i agroklimatskim podacima kao smjernici za donošenje odluka o ulaganjima u sektor poljoprivrede s obzirom na pogodnost za uzgoj pojedinih kultura u određenim agrookolišnim zonama Hrvatske. Kaže da se „prepoznavanjem specifičnosti ruralnih područja i vrednovanjem njihovih potreba te integracijom poljoprivrednih proizvođača, distributera i tržišta može trasirati put za postizanje regionalne ravnoteže“, no postoji niz infrastrukturnih nedostataka, primjerice nedovoljno skladišnih i rashladnih kapaciteta ili neravnomjerno raspoređeni distribucijski centri. Potrebni su kratki lanci opskrbe hranom poput Međimurskog štacuna ili sisačko-moslavačkog Punog cekera za lokalno tržište. Marijana Petir vidi u tome potencijal za kontinentalni turizam: „U Slavonskoj kući u Bošnjacima je na jednom mjestu prikazana bogata tradicija toga sela, od šlinge i rukotvorina, starih zanata, gastronomske ponude poput kulena i šljivovice, do prikaza starinskog načina življenja.“

Mali proizvođači jesu spomenuti, no ne i OPG-ovi kao takvi, smatra Hadžić: „Iako u Strategiji postoje elementi koji govore u prilog činjenici da bi trebalo doći do preraspodjele i preusmjeravanja prema mikro-, malim i srednjim subjektima, postoji opravdana bojazan da će to stvarno biti i primijenjeno, s obzirom na dosadašnja iskustva i praksu. Potvrda toga je i Strateški plan koji je poslan EK na odobrenje.“ Uz to, Hadžić ne vidi dovoljno prostora posvećena demografskim poteškoćama i povratku mladih obitelji na selo: „Strategija ne osigurava niti ostanak ljudi u ruralnom prostoru, a kamoli njegovu revitalizaciju. Za to su potrebna znatno veća sredstva i kompleksne mjere, s obzirom na stanje u koje smo se doveli. Hrvatska se za financiranje povratka mladih oslanja isključivo na europske fondove, i to samo u dijelu koji je propisan (obvezujući) prema europskoj Uredbi o strateškim planovima.“

Poljoprivreda i
klimatske promjene

Klimatske promjene utječu na održivost poljoprivrede. Očekuje se da će se zbog klimatskih promjena do 2050. prinos trenutnih poljoprivrednih kultura u Hrvatskoj smanjiti za 3-8 posto, zbog suša, klimatskih nestabilnosti, manjka vode u tlu, povišenih temperatura, rizika od šumskih požara, migracija štetnika, porasta temperature mora. Marijana Petir ponosna je što u europskim okvirima „koristimo manje pesticida i antimikrobnih sredstava u odnosu na prosjek EU, imamo izvrsno očuvanu biološku raznolikost, rast površina pod ekološkom proizvodnjom i najveći potencijal u EU za razvoj biogospodarstva“, no to nije dosta, pa se stoga planira smanjenje korištenja pesticida za 25 posto, povećanje udjela proizvodnje energije iz obnovljivih izvora za 15 posto i navodnjavanje dodatnih 25.000 ha poljoprivrednog zemljišta. Sve to, međutim, ne prolazi bez holističkog djelovanja državne uprave, znanstvene zajednice i jačanjem administrativnih kapaciteta, kao i značajnih ulaganja u istraživanja, tehnologije, digitalizaciju i pametnu poljoprivredu. Spomenute inovacije komentira i Grgić: „Hrvatska poljoprivreda treba baštiniti dostignuća razvijenih poljoprivreda prilagođena domaćim prilikama. Primjerice, selekcijski rad u stvaranju novih sorti žita koji je nekada bio poznat nadaleko više ne može biti cilj naše poljoprivrede, ali udomaćivanje novih sorti ili pasmina može. Dio proizvođača već se koristi IT-tehnologijama, dok se drugi čudnovato ponašaju „loveći“ signal za mobitel u nekim bespućima Banije, Like ili Korduna. Njima će inovacija biti i reelektrifikacija umirućih sela. I ovdje je mnogo izazova jer se olako spominje gradnja krova, a temelji još nisu gotovi!“

Prilagođavanje klimatskim promjenama već je sada u tijeku, kaže Grgić: „Prvo je potpora proizvodnji u zatvorenim prostorima, ali i potpora pronalasku genetski otpornijih biljnih i životinjskih vrsta na očekivane klimatske utjecaje. Drugo je bolje gospodarenje poljoprivrednim tlom, od njegova čuvanja do stavljanja u proizvodnju tzv. proizvodno marginalnih površina.“Grgić najavljuje kako će sve to zahtijevati promjene u psihologiji potrošača, porast izdataka za hranu, održivu proizvodnju i manju prosječnu zaradu.