Pamtljiva minijatura poratnog Japana

-

Premda pojam ukiyo-e kao označitelj urbanog načina života i kulture okrenute traženju prolaznih, ali uzbudljivih, mahom tjelesnih užitaka običnih ljudi, značenje gubi u drugoj polovici 19. stoljeća, sa svršetkom zlatnog razdoblja Edo-razdoblja japanske kulture, nobelovac Kazuo Ishiguro, desetljećima prije no što će se okititi uglednim književnim priznanjem, koristi se njime da bi svojem drugom književnom djelu, romanu Slikar plutajućeg svijeta, već naslovom udario nostalgičnu, melankoličnu, a pomalo i metafizičku notu. Čitatelj nedovoljno upoznat s budističkom tradicijom lako bi mogao pomisliti da plutajući svijet iz naslova znači svijet u nestajanju, nepostojeći svijet, nečiju maštu ili pak oslikavanje latentnih granica unutarnjeg kozmosa, no takva bi se pretpostavka pokazala samo djelomično točnom. Naime, baš kao i potreba ukiyo-e da, kroz ono što se u četvrtima naslada i kabukijima odvija po spuštanju prvog sumraka nad grad, prikaže opipljivu stvarnost, Ishiguro će reminiscencijama i kontemplacijama pripovjedača, bivšeg slikara Masujija Ona, iscrtati sivilo poratne japanske svakodnevice.

Izd. Mitopeja, Zagreb, 2020,
prev. Vladimir Cvetković Sever

Svojevrstan je to, iako ni na koji način s prethodnikom povezan, nastavak Ishigurovih istraživanja tema otvorenih prvim romanom Blijed pogled na bregove. U njemu, početkom osamdesetih, autor promatra problematiku poratne krivnje, osobne koliko i kolektivne, te sraz dvaju suprotstavljenih polova unutar jedne nacije; uvjetno rečeno, starog Japana nespremna na otvaranje zemlje i kulturnu razmjenu i novih naraštaja koji s euforičnim oduševljenjem dočekuju novinu amerikanizacije. U drugom je romanu Ishiguro retoriku ponešto ublažio i kao glavnog zastupnika američke kulture postavio šestogodišnjeg dječaka Ichira, pripovjedačeva unuka pod posvemašnjim utjecajem popularne kulture; zbog Popaja dječak uživa u špinatu, oči zatvara pred u holivudskom studiju stvorenim „umjetnim čudovištem“, a dječački mu je uzor Usamljeni Rendžer, što njegov otac smatra boljim no da se ugleda u „japanske naciste“.

No djed se s time ne može složiti u potpunosti. Odrastao i sazrio u predratnom vremenu snažne japanske kulture i još snažnijega nacionalnog duha i ponosa, ostarjeli se Ono teško miri s novonastalim stanjem. Ne zabrinjava ga pritom, barem eksplicitno, činjenica ratnog poraza koliko svakodnevne promjene na osobnoj, kao i kartografiji toliko mu poznata prostora. Promjena je, naravno, ulančana, amerikanizacija umova uskoro se prelijeva na urbanizaciju prostora pa se nad, ionako krnje, vizure preostalih drvenih kućica uskoro staju nadvijati sjene, za ono doba kolosalnih, stambenih zgrada od opeke. Stoga Masuji Ono najradije bira ostati zaštićen zidovima svojeg velebnog doma, a Most oklijevanja, tako nazvan da predstavi stanje gotovo svakog tko bi njime kročio na putu do četvrti naslada, za njega znači svakodnevnu dvojbu pojavljivanja pred svijetom.

Ne, doduše, stoga što bi se Masuji Ono sramio djela počinjenih u ratu. On se, uostalom, nema čega sramiti. Ta, rezonirat će u jednom emotivno snažnom trenutku, ako se tvoja zemlja nađe u opasnosti, i nemoguće je učiniti išta drugo doli otklanjanju te opasnosti pridonijeti kako najbolje znaš. A on je to, posve će nevino predstaviti čitatelju, učinio svojim umjetničkim djelima. Indikativno je pak što nijedno od njih 1948. Ono ne smije ili ne može pokazati, čak ni na unukova ustrajna preklinjanja.

Odnos s dječakom zapravo je, uz odnos sa samim sobom, jedan od najsnažnijih što ih pripovjedač u romanu gradi. Ratni mu je vihor oduzeo sina, Kenjija, pa Ono, udovac s dvjema kćerima, u unuku vidi priliku ne samo za produžetak vrste i loze nego i za nastavak vlastitog, „muškog“, postojanja i dječačića u rijetkim zajedničkim prilikama instruira kako japanski duh održati na životu. Zanimljivi su to, koliko i tužni, uvidi u odnos djeda i unuka jer, vjerojatno i nehotice, Ishiguro njima ocrtava najčešći način nastanka prvih pukotina u onome što poslije prepoznajemo kao generacijski jaz.

Taj bi se jaz nedvojbeno dogodio i da nije ratom potaknut, ali ratna su zbivanja brazdu samo produbila i bivanje u svijetu trajne mijene pripadnicima krute japanske tradicije učinila teže podnošljivim. Masuji Ono, lako je pretpostaviti, nije izoliran slučaj nego tek predstavnik jednog mentalnog sklopa, polako blijedeći glas jedne generacije. I dobro da je tako. Jer, premda Ishiguro prema svojim likovima ne zauzima otvoreno naklonjen ili zazoran stav, jasno je kako s namjerom Onu oduzima ulogu pouzdanog pripovjedača pretvarajući ga u marionetu vlastite potrebe da pred sobom i svijetom opravda svaki od svojih, časti i ponosu kojima se toliko diči često suprotnih, postupaka. Tako će priču o nepoštenu postupanju svojeg učitelja iskoristiti ne bi li opravdao svoj, najnižim strastima vođen, postupak prema najdarovitijem od svojih učenika. Zapravo, svaki put kad Masuji Ono zaore u prošlost ne bi li se čitatelju približio, njegov ga literarni kreator razotkriva kao manipulativnog, častohlepna, egoistična i sebeljubiva pripovjedača na čije patnje čitatelj i ne može gledati doli rezervirano. Potrebno je stoga uložiti priličnu količinu čitateljske empatije ne bi li se u njemu prepoznao obudovjeli starac koji rat mora bar donekle opravdati ne bi li i pogibija njegova sina bila time smislenija, a ne tek uzaludna žrtva.

Jednaku je količinu napora povremeno potrebno uložiti i u probijanje kroz osebujan prijevod Vladimira Cvetkovića Severa. Prevoditeljska doktrina vjerna slijeđenja izvornika i doslovna prijevoda svake pojedine riječi bez promišljanja o cjelini ili kontekstualizaciji japansku krutost hrvatskom čitatelju čini još udaljenijom, a inače suptilnu i samozatajnu umjetnost prevođenja postavlja u prvi plan, što povremeno usporava ili posve onemogućuje zaranjanje u tekst.

Ipak, pitanje prijevoda prikladnije je nekim drugim formatima. Osnovno pitanje kojim se Kazuo Ishiguro ovdje bavi pitanje je sposobnosti samozavaravanja i tegobnosti egzistiranja u svijetu promjene. Kao takav, Slikar plutajućeg svijeta nije freska poratnog Japana, ali svakako jest njegova minuciozno izrađena minijatura. No premda je autorsko pitanje u biti osobne prirode, potka romana nije u svojoj srži antiratna, a pitanju rata pretpostavlja pitanje promjene, nekoliko se dojmljivih prizora uvezuje s trenutnom situacijom. Poput huškačke retorike prema kojoj samo „unutarnji neprijatelji“, japanski poslovni ljudi, koče razvoj nacije i priječe je od zauzimanja zasluženog mjesta „diva među patuljcima“. Sve će, naravno, biti dobro ustanu li „mali ljudi“, pobune li se i zauzmu li prirodnim im pravom zajamčeno mjesto. Problem je samo u tome što nikad u prošlosti takva nastojanja nisu izrasla u nešto vrijedno ili progresivno i gotovo je neshvatljivo zašto na iste ili slične priče, kao vrsta, prečesto pristajemo i danas.