Nevjera i poslije nje

-

Iva Gjurkin diplomirala je u Zagrebu indologiju i hungarologiju, pa kad se 2019. pojavio njezin prvi roman, Līlā, u kojem su vidljiva stanovita znanja i iskustvo stečeni na tom studiju, nije to djelovalo neobično. Poznato je da se pojedini pisci, osobito oni koji se tek pojavljuju na književnoj sceni, rado oslanjaju na tematiku koja im je dobro poznata; tako se manje izlažu zamkama i riziku što ih donose područja koja im nisu toliko bliska. Na tom znanom i za nju očito inspirativnom terenu spisateljica je ostala i u svom novom romanu, Pjesmi o vjernosti.

Referencije na staru indijsku književnost na dva su načina prisutne u Pjesmi o vjernosti. Jedan se iskazuje unutar korpusa romana, i osobito je važan za razumijevanje položaja glavne junakinje i nagovještaj drame njezina života. Protagonistica Morana, koja nekoliko mjeseci boravi u Londonu istražujući za svoj postdiplomski rad jedan tip tamilske ljubavne poezije (marudham tiani – tema sukoba i nevjere), uoči povratka u Zagreb upoznaje na nekom tulumu Simona, nastavnika engleskog jezika u srednjoj školi, koji ju je seksualno snažno privukao. Njezino istraživanje on vjerojatno doživljava kao egzotični ekskurs, ali uspijeva je isprovocirati da mu o tome ipak nešto kaže. Ona mu tumači kako je cijela tamilska kultura drukčija od naše, pa je drukčije i razumijevanje ljubavnih odnosa. Ovih nekoliko fragmenata koje ću citirati mogu se činiti kao njezino „predavanje“ ex cathedra o razlikama i sličnostima dvaju vremenski i prostorno udaljenih svjetonazora i civilizacija, ali će se, u funkcionalnom smislu, pokazati kao snažna najava onoga što će uskoro sama morati proći.

Izd. Durieux, Zagreb, 2021.

„U tamilskoj poeziji aham tako nema osuđivanja. Ne filozofira se o etici izvanbračnih veza ili poligamije, ne propisuje se što valja a što ne valja – samo se prikazuje što jest. Susret, zaluđenost, budalasto ponašanje, spajanje, razdvajanje, strah od ogovaranja, tjeskoba, strpljenje, odlazak drugome, odbacivanje, ljutnja, prihvaćanje, oprost (…). Zato su pjesme o nevjeri dobar izbor za proučavanje: daju nam uvid u sve vrste izbora, a ni jedan se ne navodi kao ispravan ili pogrešan. (…) Pjesme su zapravo samo isječci emotivnih stanja, samo trenuci – ali zajedno čine totalitet ljudskog emotivnog iskustva. (…) Zato je to poezija potpunih ljudi – zato što se govornik ne odvaja od svojih djela. Što god da čovjek učini njegovo je – unutarnje, vlastito, aham. Što god da se u odnosu između dvoje ljudi dogodi, ako su sami za sebe potpuni, moći će to podnijeti.“

Referencije na klasično doba indijske književnosti, rečeno je, prisutne su u knjizi Ive Gjurkin i na drugi način. Tako je, kao neka vrsta pomoći čitatelju za lakše snalaženje, Bilješka o tamilskoj civilizaciji i klasičnoj tamilskoj književnosti smještena izvan korpusa sama romana. A zbog toga što zapravo ima sličnu funkciju, bilo bi prikladnije da se i kratki esej Uroboros – o čitanju pjesništva aham, uklopljen kao peto, posljednje poglavlje romana – također pridružio Bilješci… Tu se npr. kaže da pjesme aham „niti opisuju individualnu interpretaciju emocije koja je osjećaj niti misli iz kojih osjećaj proizlazi, nego opće emotivno stanje koje doživljava svako ljudsko biće. Tih je tek nekoliko: ljubav i strah; ljutnja i radost; povjerenje i tjeskoba. (…) Aham je samo niz slika koje opisuju što potraga za ljubavlju radi ljudskom biću.“ Peto je poglavlje u neku ruku, samo sada u esejističkom diskursu, ponavljanje Moraninih „lekcija“ Simonu s početka romana.

Četvrto poglavlje romana, Odluka, sastoji se od dvije uvodne stranice s kojih čitatelj doznaje da su prošla dva mjeseca, da je Vid dolazio kasno navečer, da su rijetko kad razmijenili koju riječ, da je Morana dobila posao na fakultetu i da ju je obuzimao sve veći osjećaj besmisla. U formalnom pogledu nastavak poglavlja razlikuje se od prethodnih jer autorica na stranice uvodi dvostupačni slog, od kojih je jedan (Vidim te) posvećen Moraninu odnosu s Vidom, matematičarom i predavačem na fakultetu, s kojim je imala relativno čvrstu trogodišnju vezu, a drugi (Simon says) Moraninu odnosu sa Simonom, koji se u to vrijeme pojavio u Zagrebu. U tim paralelnim stupcima protagonisti pokušavaju rasplesti klupko nastalo nakon Moranina iznenadnog, naglog preljuba sa Simonom uoči povratka kući. Priznala je Vidu nevjeru smatrajući da on za nju treba znati, preuzimajući odgovornost za svoj postupak, ali misleći kako su oboje kao osobe „potpuni“ i da će problem riješiti. Situacija je međutim izmakla kontroli, javili su se osjećaji srama, krivnje, predbacivanja, straha, tjeskobe. Dramatičnost situacije u kojoj se našao trojac u ovom dijelu romana Gjurkin postiže sažetim, „gustim“, oštrim dijalozima u kojima se brzo izmjenjuju žanrovski elementi ljubavnog, psihološkog i filozofskog romana. Autoričin nekonvencionalni postupak da čitateljima ponudi dva različita (oba sretna!) završetka zanimljiv je pokušaj vjerojatno najbliži Ecovoj definiciji otvorenog djela.

Iva Gjurkin se u oblikovanju Moranina lika dosta spretno koristila tehnikom unutarnjeg monologa, onim tipom „nečujnog govora“ koji se javlja u proznim tekstovima kad lik u svijesti verbalizira svoje trenutačno psihičko stanje. Bit će tu još dosta posla u tesanju zanata, ali je neosporivo riječ o talentiranoj spisateljici.