Nepoznata Ukrajina

-

Premda je riječ o najvećoj europskoj zemlji Ukrajina je u Hrvatskoj nedopustivo nepoznata i ta se činjenica osjetila tijekom posljednjih godina, kada se ta zemlja našla u središtu svjetskoga zanimanja zbog agresije susjedne države. Hrvatski je narod tijekom povijesti prolazio iskustva slična iskustvima ukrajinskog naroda.

Ukrajinski prostor, poglavito istočni dio, nepregledna je ravnica bogata humusom, koja je od prapovijesti privlačila osvajače i migrante. Imao sam prilike kao veleposlanik posjetiti ukrajinske krajeve i gradove, muzeje i galerije, kulturne spomenike, sela i gradove. Stoga bih podsjetio na važan povijesni dokument o etnogenezi Hrvata, na Povijest minulih ljeta (Povist minulih lita). Povijest ovdje ne znači historiografiju ni proučenu prošlost u današnjem smislu, već je riječ o literarnoj formi govora o prošlosti koja je najbliža hrvatskim povjesnicama. U tom ljetopisu, čiji je autor bio redovnik poznat kao Nestor Ljetopisac (1056–1114) srednjovjekovni ukrajinski monah koji je napisao neke od najstarijih staroruskih (ukrajinskih) spisa tri puta spominje Hrvate.

Naziv odnosno pojam Rus’, Kijevska Rus’, Rosija, Rusija, Bijela Rus, Crvena Rus’, Moskovija, Ruski Imperij, Ukrajina, izazivaju do danas brojne nejasnoće, poglavito zbog toga što su bizantski izvorni pojam, Rus’ preveli na grčki jezik pojmom Rosija, romanizirano Rhos. Isto tako, po helenskome primjeru, Mala Grčka i Velika Grčka (Magna Graecia i Parva Graecia) uveli su nazive Mala Rosija i Velika Rosija. Mala Grčka odnosila se na staru ili izvornu Grčku, a Velika onu u kolonijama, recimo na Apeninskome poluotoku. Moskovski vladari to su okrenuli naopako, pa su nazivom Velika Rosija proglasili sjeverne pokrajine, svoju Moskoviju, nekada daleke pokrajine izvorne Male Rus’. Ona je, doduše, postala nukleus kasnije Moskovske Carevine preimenovane u Ruski Imperij 1547. Kako je vrijeme protjecalo, naziv Kijevska Rus’ polagano je pao u zaborav, a isticao se stari grčki naziv Magna Rosia (Vanjska Rus’) , sada obnovljen u sasvim drugome kontekstu, kao novi naziv za Moskoviju – Rosija ili Ruski Imperij.

Ukrajinski prostor nepregledna je ravnica bogata humusom, koja je od prapovijesti privlačila osvajače i migrante

Bremenita povijest

Neke godine u ukrajinskoj povijesti posebno su prijelomne.

Godina 1240. Tatarski Mongoli osvojili su veći dio Kijevske Rus’ i razorili Kijev. Batu-kan uništio je Kijevsku Državu te prisilio preostale ruske kneževine na podčinjenost i plaćanje danka. Jedino je ruska plemićka republika Novgorod zadržala relativnu neovisnost. Unutar mongolske države poznate u povijesti kao Zlatna Horda razvijala se vazalna moskovska kneževina. Zahvaljujući vještom služenju tataromongolskim kanovima i preuzimanju azijatske okrutne diplomatske logike, vladari te kneževine nastale 1263. postupno su jačali, da bi 1547 postali samostalna država Velika Kneževima Moskva (rus. Великое Княжество Московское). Za zloglasnog Ivana Groznog mijenja se naziv u Rusko Carstvo (Русское Царство). Nakon 1721. car Petar Veliki zahvaljujući novim međunarodnim i unutarnjim društveno-političkim prilikama službeno preimenuje naziv Rusko Carstvo u Ruski Imperij (rus. Российская Империя) te prenosi političko središte iz grada Moskve u Sankt Peterburg, a podanicima etnonim Moskoviti zamjenjuje novim – Ruski ljudi.

Godina 1564. Perejaslavski sporazum – dogovor potpisan 18. siječnja 1654. između ukrajinskog hetmana Bogdana Hmeljnickog (1595–1657) i moskovskog odnosno ruskog cara Alekseja I. U njemu se jamči neovisnost ukrajinske države, Zaporiške Republike u zajednici s Moskovijom, odnosno Ruskim Carstvom. Sporazum je do danas ostao predmet kontroverznih rasprava s obzirom na to da se i dalje tumači dvosmisleno. Također postoje sumnje o krivotvorenju dokumenta.

Nakon Perejaslavske Unije ruski carevi odnosno moskovski vladari u dijelu Ukrajine koji se udružio s Rusijom bili su izloženi velikoj i sustavnoj rusifikaciji. Oduzet im je etnonim i zamijenjen pokrajinskim nazivom Malorusi, a njihova zemlja nazvana je Malorosija. Etnonim Rusiči, Ruteni i Rusini koji proizlazi iz srednjovjekovnog izvornog imena zadržao se u zapadnim ukrajinskim zemljama koje nisu bile pod kontrolom Moskve. Paralelno s oduzimanjem etnonima i lingvonima nelegalno je premješteno sjedište Kijevske crkve, kao majke pravoslavlja među istočnim Slavenima, iz Kijeva u Moskvu.

Kao završetak tog razvoja uslijedio je zahtjev moskovskog cara da vaseljenski patrijarh moskovsku metropoliju proglasi patrijaršijom. To je učinio patrijarh Jeremija II. 1589, a prvi ruski patrijarh uzeo je naslov „patrijarha carskoga grada Moskve, Novoga Rima, i cijele Rusije“. Tako je bilo sve do 1919, kada je konačno vaseljenski patrijarh Bartolmeas poslao Ukrajinskoj pravoslavnoj autokefalnoj crkvi tomos, najviši dokument u kanonskom smislu, kojim je ta crkva legalizirana i postala službeno autokefalna.

Važno je spomenuti da su Ukrajinci unatoč vrlo nepovoljnim povijesnim uvjetima i političkoj okupaciji od strane susjednih država uspjeli u 19. stoljeću doživjeti vlastiti nacionalno-jezični preporod zahvaljujući pjesniku Tarasu Ševčenku (ukr. Тарас Григорович Шевченко, 9. ožujka 1814–Petrograd, 10. ožujka 1861), koji je za samo deset godina koliko je mogao slobodno djelovati ukrajinski jezik uzdigao do književnog standarda, stvorivši literarna djela koja su postala temelj ukrajinskoga nacionalnog identiteta i preporoda i kao takva funkcioniraju do danas.

Krivo tumačenje
ruske okupacije Krima

Borba za jezik ostala je za Ukrajince biti ili ne biti sve do 1990. U vrijeme Perestrojke upravo su književnici i kulturni djelatnici stvorili nacionalno političku stranku poznatu pod nazivom Ukrajinski pokret, skraćeno RUH, najzaslužniju za stabiliziranje nove ukrajinske demokracije.

Mnogi u Hrvatskoj krivo tumače rusku okupaciju Krima. Tvrde da je Krim generalni sekretar KPSS Nikita Hruščov 1954. „darovao“ Ukrajini, što znači da je Putin ispravio povijesnu nepravdu. A istina je drukčija. Tih godina vodstvo sovjetske partije odlučilo je promijeniti granice niza sovjetskih republika i autonomnih pokrajina. Unutar toga došlo je do tzv. korekcije granica između Ukrajinske Sovjetske Socijalističke Republike i Ruske Federacije. U sastav USSR uključen je poluotok Krim, tada nerazvijena pokrajina važna zbog sovjetske crnomorske flote, ali, što mnogi kod nas ne znaju, u sastav Ruske Federacije uključena je Bilogorodska oblast, pogranična pokrajina Ukrajine, bogata humusom, ekonomski potentna i s dva milijuna stanovnika.

U našoj javnosti postoje i nedoumice o etnogenezi Ukrajinaca, Rusa i Bjelorusa. Mnogi po sovjetskom i velikoruskom modelu pišu o trima istovjetnim narodima, odnosno istom narodu triju imena. To je netočno. Riječ je o trima zasebnim istočnoslavenskim etnosima, a svaki ima svoju etnogenezu, povijest i identitet.

Pitanje ukrajinske državnosti

Četvrti nesporazum tiče se ukrajinske državnosti. Ona je neupitna u srednjem vijeku. U novom vijeku, poglavito tijekom Prvoga svjetskog rata, ta se državnost obnavlja kada se stvara nezavisna ukrajinska država, koja je uživala i međunarodno priznanje. Nazivala se Ukrajinska Narodna Republika. Proglašena je 17. ožujka 1917. na prostoru današnje središnje i istočne Ukrajine. Prvi predsjednik ukrajinske države bio je čuveni povjesničar i političar Mihajlo Gruševski, a posljednji koji se našao u izgnanstvu Simon Petljura. Političke okolnosti i utjecaj boljševika rezultirali su da je Ukrajinska Narodna Republika prestala postojati 1920, a nakon nje uspostavljena je Ukrajinska Sovjetska Socijalistička Republika pod vlašću Lenjinovih boljševika.

Nakon što se raspala i Austro-Ugarska (1918) u Galičini (Galicija) iste je godine proglašena Zapadna Ukrajinska Narodna Republika, koja se u siječnju 1919. ujedinjuje s Ukrajinskom Narodnom Republikom. Kako bi se obranio od Crvene armije koja je nasrtala s istoka, predsjednik Petljura sklapa vojni savez s Poljskom. No nakon poljsko-sovjetskog rata uslijedila je strašna tragedija za Ukrajinu, a kumovali su joj zapadni pobjednici: Ukrajina je razbijena i podijeljena kao plijen: veći dio zemlje stavljen je pod kontrolu sovjetske vlasti na čijem teritoriju boljševici formiraju Ukrajinsku Sovjetsku Socijalističku Republiku. Zapadna Ukrajina pripojena je Poljskoj, Bukovina i Besarabija Rumunjskoj, a Zakarpatje je pripojeno Čehoslovačkoj.

No čak je i Lenjin formirajući novu ukrajinsku sovjetsku komunističku državu prihvatio konfederativni model u kojem je Ukrajina dobila status konfederalne jedinice i kao takva je postala konstitutivni čimbenik SSSR-a. Upravo ta konstitutivnost bila je razlog što je u vrijeme Borisa Jeljcina 8. prosinca 1991. u Bjelorusiji došlo do sastanka vođa tih federalnih jedinica, gdje su se dogovorili o mirnom gašenju Sovjetskog Saveza i njegovu pretvaranju u Savez nezavisnih država (SNG). Čelnici Rusije, Bjelorusije i Ukrajine zajedno su potpisali sporazum u Minsku o službenom kraju Sovjetskog Saveza i osnivanju ZND-a. Sve je to legalizirano u njihovim parlamentima i na referendumima. Prema tome Ukrajina je apsolutno suverena država s legitimnom i demokratski izabranom vladom. Konačno, Ukrajina se kao atomska zemlja dragovoljno odrekla svoga atomskog oružja u korist Ruske Federacije, jer su joj Budimpeštanskim sporazumom od 5. prosinca 1994. i predstavnici SAD-a, Ruske Federacije i Ujedinjenog Kraljevstva jamčili poštivanje suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti.

Na kraju, smijem ustvrditi iz osobnog iskustva veliku bliskost ukrajinskog i hrvatskoga naroda, gotovo istovjetnost naše povijesti. Ukrajinci su vrlo marljiv i gostoljubiv narod, skloni umjetnosti i demokraciji. Za razliku od Rusa, kojima imponira snažan i autoritativan lider, Ukrajinci ne podnose snažne lidere i njihovi izbori to pokazuju. Ponekad se to može vratiti i kao bumerang.