Koncert sa stavom

Na koncertu Zagrebačke filharmonije pod ravnanjem šefa dirigenta Dawida Runtza održanu 25. veljače u KD Vatroslava Lisinskog izveden je Adagio za gudače, op. 11 Samuela Barbera, potom Koncert za violinu i orkestar u D-duru, op. 35 P. I. Čajkovskog sa solistom svjetski poznatim violinistom Romanom Simovićem i drugi stavak Allegretto iz Sedme simfonije, u A-duru, op. 92 Ludwiga van Beethovena te na kraju orkestralni fragment Ode radosti iz Beethovenove Devete simfonije u d-molu, op. 125. Taj je program, osim Violinskog koncerta Čajkovskog, bio izmijenjena verzija najavljenoga programa na kojemu je prije solističkog koncerta trebao biti Talijanski capriccio, op. 45 Čajkovskog i u drugom dijelu večeri Četvrta simfonija u f-molu, op. 36 istog skladatelja. Inicijalno je naime koncert bio programiran kao večer glazbe ruskog majstora. No dan prije, 24. veljače, Rusija na čelu s Vladimirom Putinom napala je susjednu Ukrajinu i cijeli je svijet bio zgrožen tim činom.

Violinist svjetskoga glasa porijeklom iz Ukrajine Roman Simović sa Zagrebačkom je filharmonijom poslao jasnu poruku osude ruske agresije na Ukrajinu / Izvor Zagrebačka filharmonija / Josip Regović / PIXSELL

Glazba, dakle i glazbenici, dio su života i dijele sudbinu suvremenika, a budući da u orkestru Zagrebačke filharmonije sudjeluju i glazbenici podrijetlom iz Ukrajine, poljski je šef dirigent Dawid Runtz zajedno s upravom Zagrebačke filharmonije odlučio djelomično izmijeniti program i time dati jasan znak potpore ukrajinskom narodu. Dakako, na svakom su koncertu bilo gdje u svijetu moguće izmjene programa i to je pravo izvođača. Nažalost ta je promjena izazvala vrlo neugodne, dijelom i uvredljive, reakcije u odnosu na interprete i upravu orkestra. Doista, je li upravitelj Zagrebačke filharmonije Mirko Boch, koji je izlaskom na podij prije koncerta najavio promjenu, a Zagrebačka ju je filharmonija najavila već i u ranijim medijskim objavama, razloge pojasnio na najbolji mogući način, može biti tema za raspravu. U svakom slučaju zlurada, kriva informacije da je s programa „maknut“ Čajkovski izazvala je reakcije kojih bi se ipak valjalo kloniti. Jer, očito je da je jedan od najslavnijih violinskih koncerata uopće, Koncert za violinu i orkestar u D-duru, op. 35 P. I. Čajkovskog bio izveden, i to u najboljoj mogućoj interpretaciji gosta Romana Simovića, violinista svjetskoga glasa, koji je 1981. rođen u Kijevu (!), a od 2010. koncertni je majstor Londonskog simfonijskog orkestra uz mjesto profesora na Kraljevskoj glazbenoj akademiji i dakako stalne solističke nastupe diljem svijeta. Na violini iz 1709. godine koju je izradio Antonio Stradivari Simović je izveo solističku dionicu bravurom kakva se i očekuje od tako ugledna violinista, ali i umjetničkim intenzitetom koji upravo potvrđuje visoko mjesto koje među violinskim virtuozima današnjice zauzima. Bili su to oni divni, uzvišeni trenuci romantičnog izraza „slavenske duše“ koji se tradicionalno doživljava u susretu s glazbom Čajkovskog. Roman Simović zadubljen u svoju dionicu kojom besprijekorno ovladava, Dawid Runtz kao vrlo pažljiva spona između solista i orkestra i zagrebački filharmoničari tehnički i umjetnički sigurni i uvjerljivi ostvarili su izvedbu koja zaslužuje sve pohvale.

Posebni je doživljaj bio dodatak. Nakon koncentriranoga solističkog nastupa, popraćena dugim, gromoglasnim pljeskom, Roman Simović izveo je Sonatu za violinu solo u d-molu, Ballade, op. 27, br. 3 Eugène-Augusta Ysaÿea koju je belgijski violinski virtuoz, skladatelj i dirigent napisao 1923. i posvetio rumunjskom violinistu i skladatelju Georgeu Enescuu. Ljubiteljima glazbe za violinu solo to je nedvojbeno bio osobit dar i veliki užitak. Hvala Romanu Simoviću za tako produhovljen i opsežan bis jer pružio nam je vrhunski glazbeni i estetski užitak.

Ako neko glazbeno djelo može osjećajnom slušatelju izmamiti suzu, onda je to zacijelo Adagio za gudače, op. 11 iz 1936. američkoga skladatelja Samuela Barbera, a ako neka glazba već dva stoljeća slušateljstvo diljem svijeta asocira na uzvišenost duha i veličanstvenost herojstva, onda je to bez svake dvojbe skladateljska ostavština njemačkoga genija Ludwiga van Beethovena. Bi li ili ne bi pojedine velikane na bilo kojem području ljudske djelatnosti bilo moguće odvojiti od oznake njihove nacionalne pripadnosti, pitanje je nedvojbeno filozofske naravi. Nemam se dakako namjeru upuštati u promišljanje o emanaciji ljudskoga duha ni o stvaralačkim procesima u umjetnostima u povezanosti pojedinca i naroda iz kojeg je potekao, no riječ je o tematici koja je itekako složena, u mnogočemu neobjašnjiva, nedvojbeno bremenita simbolikom ljudskoga postojanja kroz dugu povijest.

Iz takva konteksta donosim zaključak o opravdanosti spontane odluke šefa dirigenta i uprave Zagrebačke filharmonije da umjesto planirane izvedbe za baštinu europske umjetničke glazbe neosporivo vrijedne Četvrte simfonije u f-molu, op. 36 P. I. Čajkovskog, ruskog skladatelja podrijetlom iz ukrajinske kozačke obitelji, čije je djelo izvedeno, odsviraju Allegretto iz Beethovenove Sedme simfonije, stavak duboke glazbene misaonosti i meditativna ugođaja, a koncert zaključe fragmentom Ode radosti, himne Europske Unije. Jer bila je to druga večer nakon početka tragedije kojoj nije moguće vidjeti kraj i šok je gotovo fizički bio u zraku. Zagrebačka filharmonija orkestar je visokih izvođačkih sposobnosti na području glazbe koju običavamo nazivati ozbiljnom. Ozbiljnost i odgovornost, onu ljudsku, na koju je moguće aludirati glazbom, kao i jasno iskazan stav u odnosu na aktualnu situaciju koja nadilazi prostor koncertnog događanja, shvatili su svi koji su bili u dvorani. I pljeskali dugo i uporno.