Kinematografija velikih autora

-

Zasigurno najvažnije ime današnje ukrajinske kinematografije jest ono predominantno dokumentarista, ali i autora igranih filmova Sergeja Loznice. I slabije upućeni gledatelji barem su čuli za plodnog autora čiji je pretposljednji dokumentarac Babi Jar. Kontekst jesenas prikazan na 19. festivalu filmova o ljudskim pravima, koji je prošle godine u Cannesu nagrađen posebnim priznanjem Zlatno oko. Loznica je montažer, scenarist i redatelj koji se poput velikog broja svojih sunarodnjaka filmaša, ali i ukrajinskih umjetnika općenito, u filmovima često bavi svojom domovinom, osobito tamnim naličjem njezine današnjice, ali i povijesti. To čini pedantno i na minuciozni način, svoje dokumentarne filmove kakvi su Maidan, u kojem je 2014. zabilježio prosvjede protiv režima tadašnjeg predsjednika Viktora Janukoviča na glavnom kijevskom trgu, i Državni pogreb, u kojem je kroz zapise sa Staljinova sprovoda pokušao proniknuti u goleme dimenzije kulta njegove ličnosti, oblikujući kao inteligentna, promišljena i angažirana djela u kojima aktivizam nije napadan, ali je uvijek jasno naznačen. Takav je Loznica i u svojim igranim ostvarenjima poput pustolovne drame Sreća moja, u kojoj na dokumentaristički uvjerljiv i sugestivan način gledateljima otkriva tjeskobnu svakodnevicu dijela svojih sunarodnjaka, ili pak drame Donbas iz 2018, u kojoj očekivanim pseudodokumentarističkim prosedeom ukazuje na pogubne i kako danas vidimo tragične posljedice koje se u ono vrijeme mogu naslutiti iz promidžbe i manipulacije Putinova režima, koji se u vezi s regijom iz naslova ni tada nije libio lagati i širiti fake news.

Kadar iz filma Donbas red. Sergeja Loznice / Izvor BFI

Veliki ukrajinski filmaši

Sergej Loznica funkcionira kao svojevrsna savjest današnjeg ukrajinskog društva, kao i njegova suočavanja s prošlošću, savjest velikog, važnog i poviješću bremenitog europskog naroda koji je markantno obilježio i povijest sedme umjetnosti. Prvi veliki, a možda i trajno najvažniji ukrajinski filmaš jest Oleksandr Petrovič Dovženko, jedan od utemeljitelja kinematografije zemlje koja je bila česta tema njegovih filmova. Najistaknutiji autor tzv. zlatnog razdoblja nekadašnjega sovjetskog filma već se od svojih ranih ostvarenja, fantastične drame Zvenigora, impresivne ratne drame Arsenal i podjednako uspjele drame Zemlja, predstavio kao senzibilan i lirizmu sklon umjetnik kojeg intrigiraju teme rata, revolucije i društvenih promjena, ali i ukrajinskih narodnih legendi i folklornih motiva. Drugi filmaš koji je djelujući u okvirima ukrajinske kinematografije ključno obilježio zlatno razdoblje sovjetskog filma jest Dziga Vertov, rođenjem Poljak, koji je svoj najvažniji film, Čovjek s filmskom kamerom, ujedno i jedan od najvažnijih filmova svih vremena, realizirao s težnjom istraživanja čiste biti filma, snimanja i dokumentiranja ljudskog života i djelovanja u obliku pokretnih slika. Ostvarenje koje je u izboru uglednoga britanskog časopisa Sight & Sound proglašeno najboljim filmom svih vremena, vrhunski nijemi film, konstruktivističko remek-djelo, optičko-montažni filmski eksperiment podnaslovljen kao Izvadak iz snimateljskog dnevnika. Iako deklarativno opisuje jedan dan u životu Moskve, film je sniman i u Kijevu, Harkivu i Odesi, a autor je u njemu do savršenstva doveo svoju teoriju zvanu kino-oko, utemeljenu na tezi da je kamera naprava nalik ljudskom oku te da je njezina najvažnija svrha dokumentiranje stvarnog života.

Sergej Loznica važan je ukrajinski dokumentarist i autor igranih filmova

Teme iz ukrajinske
i gruzijske povijesti

Treće je jako ime ukrajinske kinematografije Sergej Josifovič Paradžanov, armenski redatelj, ali i jedan od najvažnijih stvaratelja u povijesti sedme umjetnosti uopće. Osebujni „pjesnik filma“ tijekom života snimio je tek sedam dugometražnih igranih filmova, a razlozi njegove naizgled nevelike produktivnosti ideološkog su predznaka. Zbog naglašene sklonosti formalizmu, simbolizmu i metafizičkoj poetičnosti, zbog religijskih motiva i komponenti u svojim djelima, kao i zbog obrada ukrajinskih i gruzijskih nacionalnih tema te inovativne i dojmljive vizualnosti, Paradžanov je već dugometražnim prvijencem Sjene zaboravljenih predaka pao u nemilost sovjetskog režima. Film koji se temelji na pripovijetkama ukrajinskog književnika Mihajla Kocjubinskog inovativno je i dojmljivo djelo bogato etnografskim detaljima, na što se autor odlučio u svrhu što potpunijeg prikaza tradicionalnog života naroda Gucul, u selu na karpatskim planinama na zapadu Ukrajine sredinom 19. stoljeća. Već u dugometražnom prvijencu Paradžanov je demonstrirao naglašene sklonosti formalizmu, simbolizmu i metafizičkoj poetičnosti, baš kao i posezanju za izraženim religijskim motivima i komponentama te obradama tema iz ukrajinske i gruzijske nacionalne povijesti. Zbog svega toga, u vremenu u kojem je sovjetski predsjednik Nikita Hruščov sredinom 60-ih zaustavio liberalizaciju društva započetu nakon Staljinove smrti, ostvarenje koje je redatelj nazvao svojim „prvim pravim filmom“ odmah nakon premijere povučeno je iz distribucije i zabranjeno, a redatelj je optužen zbog „buržoaskog subjektivizma i misticizma“ te zbog „odstupanja od estetike socijalističkog realizma“.

Plodni autori

Ukrajinsku su kinematografiju obilježila brojna istaknuta autorska imena, od Larise Jefimovne Šepitko (Krila, Uspon), najvažnije modernistice nekadašnjega sovjetskog filma sklone suptilnim i sugestivnim poniranjima u složene psihološke svjetove protagonist(ic)a te distanciranim vizualnim i izvedbenim prosedeima, preko Kire Muratove (Kratki susreti, Dugi oproštaji), autorice neobičnog i autentičnog stila, i Jurija Iljenka (Bunar za žedne, Predvečerje Ivana Kupala), autora posvećena temama ukrajinske narodne tradicije te propadanja ukrajinskog sela i provincije, do suvremenih redateljica i redatelja kakvi/e su Jevgenij Afinevski, čiji je sjajni srčani i angažirani dokumentarac Zima u plamenu: Ukrajinska borba za slobodu iz 2015. osvojio nominaciju za Oscar, i Irina Cilik, autorica kratkih igranih filmova i dokumentaraca čiji je izvrstan dokumentarac Zemlja je plava poput naranče, s pričom o traumatičnom životu u ukrajinskoj ratnoj zoni, nagrađen na nizu festivala, među ostalim i na Sundanceu i ZagrebDoxu.

A zahvaljujući manifestacijama kakve su One Take Film Festival i program Ukrajinski poetski film u kinu Tuškanac, posljednjih smo godina u mogućnosti pogledati i manje razglašena, ali redovito ne i manje uspjela ostvarenja dugog i kratkog metra iz zemlje u kojoj su prve filmske projekcije davne 1896. održane upravo u Kijevu i Harkivu, od Hanočke Borisa Ivčenka, Kamenog križa Leonida Osike i Babilona XX Ivana Mikolajčuka, do Gluhoće Miroslava Slabošpitskog, Tehničke stanke Filipa Sotničenka i Mlad je, ali proći će ga Nastje Fesčjuk. Kad jednog dana utihnu ratne trube i kad Ukrajina bude slobodna, spomenuti ali i ostali aktivni ukrajinski autori i autorice itekako će imati što reći o tragediji koju trenutačno proživljava njihova zemlja.