Katedrala kao mjesto pulsirajuće povijesti

-

Katedrale su ostvarenja najvećih pregnuća srednjovjekovnih gradova, njihovih materijalnih i duhovnih mogućnosti. Popravljane i dograđivane odolijevaju vremenu, očitujući njegove mijene; one nisu tek zgrade, fizički objekti: one se vizualizacije i projekcije u trodimenzionalni svijet nematerijalnih aspekata kulture; s natpisima, grbovima, umjetninama i spolijima, u njima žamore poruke i šumovi svih vrsta. One su mjesta uspomena, s grobovima one su zajednice živih i mrtvih sugrađana. U njihovim unutrašnjostima atmosferu ne tvori samo zrak nego i dim tamjana; ispunjena je šaptanjem i mrmorenjem molitava, zvucima orgulja, pjevom... U katedrali sv. Stošije pulsirala je povijest Zadra; u njoj su se održavali najvažniji skupovi svih gradskih slojeva. Klicalo se kraljevima, banovima, mletačkim knezovima i providurima. Godine 1177. Zadrani su dočekali papu Aleksandra III. pjevajući na svom slavenskom (hrvatskom) jeziku. U njoj se vapilo u vremenima čestih kolektivnih stradanja, za opsada i bombardiranja, za napada s kopna, mora i zraka.

Katedrala sv. Stošije u Zadru

Pavuša Vežić, sveučilišni profesor, historičar umjetnosti i konzervator, priredio je monumentalnu, preglednu monografiju o zadarskoj katedrali sv. Stošije. Kao u svojevrsnu opsežnom dosjeu sabrao je i interpretirao sve dosadašnje spoznaje ne samo o arhitektonskom zdanju nego i o opremi, o kamenom namještaju, o umjetninama, o relikvijarima, o liturgijskim predmetima, o svim umjetničkim sljedovima. Kao konzervator Vežić je osluškivao disanje katedrale, smjerno je bdio nad popravcima i održavanjem. Pri zamašnim istraživačkim i zaštitnim radovima došao je da novih, bitnih spoznaja, osobito o najranijoj fazi katedrale iz kasnoantičkog, ranokršćanskog doba.

Izd. Zadarska nadbiskupija, Zadar, 2021.

Katedrala je posvećena sv. Stošiji (prvobitno sv. Petru), mučenici čije je relikvije, prah s lomače, oko 804. donio iz Konstantinopola biskup Donat. Njezina povijest seže u kasnoantičko doba, kad je Zadar bio moćna rimska kolonija Iader, poslije sjedište bizantskog prokonzula. Antička prostorna matrica, ulični raster, položaj i oblik okolnih taberna, svojevrsnih dućana, odredili su mjesto prvih okupljališta kršćana kao i položaj krstionice i prvotne biskupije. Pod postojećom sakristijom otkriveni su mozaici iz ranoga kršćanskog doba, kad su dvije taberne bile pregrađene i preinačene u prvo svetište. Smjer ulice, decumanusa uz forum odredio je usmjerenje trobrodne ranokršćanske bazilike. Njezinu prostornu dispoziciju slijedi postojeća srednjovjekovna katedrala s dubokom apsidom i širokim glavnim brodom. Katedrala je produžena u 13. stoljeću, kad je dobila postojeći oblik (1154. Zadar stječe status nadbiskupije). Osebujnost je katedrale upravo u toj slojevitosti, po presudnoj antičkoj i kasnoantičkoj matrici koja je odredila njezin položaj i prostorne raspone. U katedrali se još nižu bijeli i zeleni mramorni stupovi i kapiteli iz kasnoantičkog, ranokršćanskog doba, koje je kao znamenitost u 10. stoljeću spomenuo car i pisac Konstantin Porfirogenet. Vežić ih je identificirao i razlučio od onih srednjovjekovnih koji slijede kasnoantičke predloške.

Katedrala je bitno obilježena romaničkim stilom, po naizmjeničnom ritmu stupova i pilona, po oblikovanju pročelja s trima portalima sa skulpturama, po uobičajenim dekorativnim motivima. I kasniji su stilovi otisnuli svoje biljege. Iz vremena gotike datira ciborij nad glavnim oltarom, korske klupe, drveni kipovi koji stajahu na drvenoj gredi pred prezbiterijem. Barokni mramorni oltari uglavnom su iz 17. i 18. stoljeća; zvonik je dograđen tek u drugoj polovini 19. stoljeća.

Pavuša Vežić proučio je svaki ulomak kamene opreme iz ranokršćanske i ranosrednjovjekovne faze katedrale, poneki s krnje sačuvanim natpisima i pleternim ukrasima. Uspijeva ne samo identificirati ulomke nego i virtualno rekonstruirati izgled prvobitnih, uništenih i preinačenih oltara, oltarnih ograda, ciborija, krsnog zdenca. Nije zanemario ni slikarstvo, s posebnom pozornosti upućenom freskama. Nabraja i relikvijare, opisuje i drveni namještaj, izrezbarene korske klupe, najreprezentativnije u Dalmaciji. Kroz monografiju autor nas vodi u ophodnju po katedrali, obilazimo oltare, ulazimo u sakristiju, penjemo se na galerije matroneja, silazimo u duboku kriptu. Opis se ne zadržava tek na postojećoj situaciji. Vežić citira izvore, primjerice iz izvješća hodočasnika možemo si predočiti slikarije na nekadašnjem drvenom svodu, koji je izgledao kao unutrašnjost preokrenutog broda.

Monografija – životno djelo Pavuše Vežića – temeljita je i pregledna, s potrebnom znanstvenom aparaturom, s bilješkama i sveobuhvatnom literaturom, opremljena ilustracijama, nacrtima i fotografijama. Ova knjiga još je jedan dokaz da je Zadar zaista poput feniksa koji se uvijek iznova obnavlja iz pepela i spaja prekinute niti svoje tradicije. Naravno, Vežić se nastavlja na prinose prethodnih naraštaja zadarskih istraživača kulturne baštine, ponajprije pokojnoga profesora Ive Petriciolija, ali i mlađih kolega s Filozofskog fakulteta, koji je zasluženo prerastao u sveučilište.