Hoće li hrvatski jezik izumrijeti uvelike ovisi i o nama

-

Materinski jezik igra ključnu ulogu u životu pojedinca; od prve mu verbalizacije pomažući u oblikovanju misli i osjećaja i povezujući ga s kolektivnim nasljeđem i kulturom. Tim više zabrinjavaju informacije Ujedinjenih naroda o ugroženosti, prijetnji od izumiranja poput mača obješenoj nad čak 43 posto od ukupno 6000 trenutno aktivnih jezika, a ne ohrabruje ni procjena da se svijet svakog mjeseca osiromašuje izumiranjem čak dvaju od njih. Nije stoga neobično što se, unatoč UNESCO-ovoj preporuci da ovogodišnje obilježavanje Međunarodnog dana materinskoga jezika bude posvećeno uporabi tehnologije u višejezičnom učenju, 21. veljače u organizaciji Hrvatskoga PEN-centra skupina stručnjaka, čuvara jezika, ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje Željko Jozić, lingvist i prevoditelj Marko Kovačić, prevoditeljica Mia Pervan i jezikoslovka i filologinja Nives Opačić, pod moderatorskom palicom prevoditeljice, književne komparatistice i novinarke Vjere Balen Heidl, okupila na tribini s osnovnim pitanjem Odumire li hrvatski jezik? Uostalom, demografske su promjene i kretanja svijeta na hrvatski jezik imala itekako snažna utjecaja pa pitanje ne treba doživljavati kataklizmičkim predviđanjem apokalipse već u stvarnosti utemeljenom zabrinutošću za budućnost maloga nacionalnog jezika.

Marko Kovačić, Mia Pervan, Vjera Balen-Heidl, Nives Opačić i Željko Jozić / Snimio Hrvoje Grgić

Jezik nije samo sredstvo za sporazumijevanje nego i golem dio kulturološkog i intelektualnog nasljeđa i identiteta neke zemlje i naroda, a o dubini njegove uvezanosti s političkim svjedoči i sam izbor 21. veljače kao obljetničarskog dana. Tog je datuma 1952. u bangladeškom gradu Dhaki, nakon što su pakistanske vlasti okupljanja i demonstracije zabranile, održan prosvjed studenata tamošnjeg sveučilišta i građana protiv odluke da urdski jezik bez bengalskog, samostalno, stoji kao službeni jezik novostvorene države. Petero je studenata ubijeno, a stotine su ozlijeđene u srazu s policijom i do današnjega je dana događaj ostao jedini jezičnim pitanjem motiviran ustanak.

Engleski je in

Do pobune u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića 21. veljače nije došlo, no žučna rasprava razvijena po svršetku regularnoga dijela tribine, kao i gotovo dvostruko prekoračenje za takva događanja uobičajena, šezdesetominutnog ograničenja, dovoljni su dokazi snažne političke dimenzije jezičnoga. Na to se već u uvodu osvrnula moderatorica, prisjetivši se kako Krleža u Djetinjstvu u Agramu piše da „hrvatski treba rasturčiti, raznijemčiti i rastalijančiti“, ali začudo ne spominje mađarizaciju hrvatskoga jezika. Isto nas pitanje mori i danas, a bojazan zbog nestanka jezika u Vjeri Balen Heidl povećala se nakon razgovora sa znancem uvjerenim u to da će „hrvatski jezik sigurno nestati“ jer, između ostalog, „njegov šesnaestogodišnji nećak ne zna ili ne razumije neke osnovne riječi hrvatskoga standardnog jezika“.

Jozić ipak smatra da takvu pesimizmu mjesta nema. Iako starije generacije u mlađe, zbog svijesti o njihovu bježanju u zaklon engleskoga jezika, nemaju povjerenja, takvi postupci nisu ništa nova. „Pogledamo li unatrag dvjesto godina, došli bismo do jednako porazne činjenice o prisutnosti francuskoga u jeziku. Bilo je šik govoriti francuski. Potom je bilo hoh govoriti njemački, a danas je in govoriti engleski. Dolazimo do pomodnosti i sasvim je moguće da će za stotinu godina biti popularno govoriti kineskim jezikom. Smatram to uobičajenim ciklusom.“

S njim se ne slaže Marko Kovačić, koji se pita – a zašto engleski? „Bili smo pod mađarskom, turskom, njemačkom pa čak i francuskom vlašću i imamo razlog, ili izliku, da primamo riječi iz njihova jezika, ali za engleski baš ni jedan od tih razloga nije opravdan. Zašto ne primamo mongolske riječi? Postoje i mongolski filmovi, ako je to u pitanju. S engleskim, zapravo, sami sebe koloniziramo.“

Jezična ravnodušnost

No pitanje je s kolikom uspješnošću jer, kao što će ustvrditi Nives Opačić, čije su knjige Hrvatski u zagradama i Hrvatski ni u zagradama na primjerima novinskih članaka objavljenih u hrvatskim medijima proučavale globalizacijska medijska teturanja, unatoč inzistiranju na engleskim izrazima mi jezik iz kojeg dolaze suštinski, ipak, ne razumijemo. „Do moje druge knjige hrvatski je izašao i iz zagrada jer se mislilo da publika razumije sve i bez objašnjenja pa joj ono i ne treba. Ali kad bih upitala nekoga za termine koje navodim, nisu mi znali reći njihovo značenje pa sam zaključila da mi to ipak ne razumijemo.“

Da nije tako, studenti ne bi ostvarivali vrlo slabe rezultate na uvodnim ispitima studija anglistike, a temelj našeg jezičnog ulaska u veliki svijet ne bi bio razgovorni, američki jezik prepun iskrivljenog slenga čije proizvode Kovačić naziva barbarskima i sretno ustvrđuje kako ih u hrvatskom jeziku još nema jer engleske izraze koristimo, ali ih, što je u nekim drugim jezicima čest slučaj, ne pohrvaćujemo. Tako sorry – koji Mia Pervan, zato što kao riječ stranoga podrijetla nema istu težinu hrvatskoga „oprosti“ navodi kao „sigurnu riječ“ mnogih ispričavanju nesklonih govornika – nije postala „soriš“ ili „sorite“.

Naravno, krivca za moguće odumiranje ili propadanje jezika ne možemo tražiti samo u drugom, stranom jeziku. Nastavnom je satnicom predviđen malen broj nastavnih sati hrvatskoga jezika; pet osnovnoškolskih sati u srednjoškolskoj se nastavi smanjuje na tek četiri. Profesorica Opačić i u tome vidi izvor problema. „Svi imamo televizore i gledamo neke programe. Obratite li pozornost, uočit ćete niz pogrešaka, a to nije zbog utjecaja drugog već zato što nitko ne uči standardni jezik. Standardni bi nam jezik trebao poslužiti kao zajednički idiom, a događaju se pogreške. Današnje je stanje takvo da vlada ravnodušnost.“

Na sličnom su tragu i promišljanja Mije Pervan, uvjerene da hrvatski jezik neće nestati, ali se sustavno kvari. „Tomu smo sami krivi, izmišljamo nakaradne hrvatske nadomjeske za izreke koje smo imali, prevodimo s engleskog i onda prilagođavamo bez razmišljanja.“ Jer pravilno izvedena prilagodba, smatra Jozić, sa sobom nosi i dobre rezultate, a kao potvrdu svojoj tvrdnji navodi „zatvaranje“, hrvatsku inačicu engleskog lockdowna koja je, nedugo po uvođenju, u velikoj mjeri istisnula izvornu imenicu i poslužila hrvatskim govornicima za opisivanje pandemijskog stanja. Ulijeva to nadu, optimističan je zaključak, da hrvatski jezik neće izumrijeti, ali to ne znači da o problemu ne valja razgovarati. Naposljetku, kazao je, „mi jesmo tu da malo modeliramo jezik, usmjeravamo i održavamo razinu hrvatskog jezika“.