Glas milijuna koji su mišljenje iskazivali šutnjom

-

Postoje ljudi poput kojih poželimo pisati, kao i ljudi poput kojih želimo biti. Ponekad se poklopi pa su oba ideala u istoj osobi. Takav je slučaj i osjećaj s Ryszardom Kapuścińskim, kad se čita njegov Imperij. Kapuściński (1932, Pinsk, Bjelorusija–2007, Varšava) bio je jedan od onih odlučnih ljudi koji se neustrašivo cere opasnosti u lice, ali ne radi provokacije same, nego kako bi vidjeli, razumjeli i izvješćivali. U dugoj karijeri taj je poljski novinar, proglašavan za jednog od najboljih novinara 20. stoljeća i spominjan kao kandidat za Nobelovu nagradu, bio dopisnik iz Afrike, Latinske Amerike i Bliskog istoka. Izvješćivao je o 27 ratova, državnih udara i revolucija. Među dvadesetak njegovih knjiga ističu se Car, o posljednjem iranskom šahu Mohammadu Rezi Pahlaviju, Putovanja s Herodotom i Imperij, čije je hrvatsko izdanje objavio Ljevak.

U vrijeme izlaska knjige nitko ni pomišljao nije da će Rusija bezumno napasti Ukrajinu pa će knjiga time postati aktualn(ij)a u dnevnopolitičkom smislu i da će se neke rečenice čitati drukčije, kako to biva kad literatura, posebice povijesna, pogodi sadašnji, umnogome sličan trenutak pa iz grozomorne repetitivnosti buknu jasne konotacije. Tako upozoravajuće, a ne samo kao svjedočanstva prošlih grozota, zvuče citati navedeni na početku knjige, poput one H. G. Wellsa kad kaže: „Načelni dojam koji smo stekli, nakon što smo detaljno osmotrili situaciju u Rusiji, prizor je golemoga nepopravljivoga kraha, u cjelokupnoj povijesti nikad se nije zbila katastrofa takvih razmjera.“ Ili rečenica Dostojevskog, koji je zapisao da je Rusija „ispovraćala one gadosti kojima su je šopali“, a proročanski zvuči Solženjicinov zapis, kad kaže: „Sustav koji nama vlada predstavlja spregu stare nomenklature, oligarha, lažnih demokrata i KGB-a. Ne mogu to nazvati demokracijom – riječ je o gnjusnom hibridu bez presedana u povijesti i nije izvjesno u kojem će se pravcu razvijati… [ali] ako taj savez pobijedi, neće nas izrabljivati sedamdeset, nego stotinu sedamdeset godina.“ Grossman kaže da je Rusija tijekom tisućljeća svoje povijesti vidjela mnogo toga, samo slobodu nikad. Sve to upućuje na trajno stanje ugnjetavanja vlastitog naroda, ali taj je odnos kompleksan, a izvrsno ga opisuje upravo Kapuściński koji piše: „Između Rusa i njegova Imperija postoji iznimna i živa simbioza, sudbina carstva nešto je čime je Rus istinski i duboko dirnut. I dandanas!“ Kakva je Rusija zemlja i zašto je tome tako autor pokušava saznati posjećujući mnoga mjesta i ljude.

Imperij, knjiga putopisnih reportaža iz raznih razdoblja Sovjetskog Saveza, podijeljen je u tri dijela, a počinje u autorovu dvorištu – okupacijom, odnosno ulaskom sovjetskih trupa u njegov rodni gradić Pinsk, koji je danas dio Bjelorusije, kad je bio sedmogodišnji dječak. Autor je u tom trenutku bio na praznicima kod ujaka pa nije dočekao vojsku, već je došao za njom nakon nekoliko dana. Zakasnio je tako na okupaciju vlastita grada i možda je baš taj događaj iz djetinjstva ono što ga je tjeralo da žuri u brojne ratove i sukobe diljem svijeta, da bude na licu mjesta. U tom prvom dijelu obuhvaćeno je razdoblje od 1939. i početka Drugoga svjetskog rata do 1967. Drugi dio prati burno razdoblje od 1989. do 1991. i raspad SSSR-a, dok treći dio pokriva razdoblje od 1992. do 1993, prve godine postsovjetske ere.

Izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2021.

Bazen umjesto
Staljinova hrama

Kapuściński je bio reporter, ali njegovo je pisanje više od reportaže, a imperij ne predstavljaju samo njegova središta Moskva i Sankt Peterburg, već i najudaljeniji krajevi i republike. Posjećuje zabačena, nerijetko strahovita mjesta i donosi nevjerojatne priče, obuhvaćajući tisuće kilometara i milijune žrtava, mnogima dajući vlastiti glas. U svojim lutanjima uvijek traži logiku, koje u toj zemlji ponekad nema. Putuje transsibirskom željeznicom od Pekinga do Moskve, gleda život u jurti u Kirgistanu, piše o hačkarima, kamenim križevima uklesanima po stijenama u Armeniji kao i o braći Nobel koja su u Bakuu 1876. izgradila svoju prvu rafineriju, a dvije godine poslije osnovali tvrtku Nobel Brothers Naphta Company, ide u tadžikistanski kolhoz Kominternu, istražuje Uzbekistan, gdje posjećuje mauzolej okrutnoga vladara Timura, ispred kojeg stoji natpis čiji je autor sam vladar: „Sretan je onaj tko se odrekao svijeta prije nego se svijet odrekao njega.“ Taj moto dobro opisuje čitavu knjigu, u kojoj je uvelike riječ upravo o odreknućima i nedostacima, pitanju čega se sve čovjek može odreći, bez čega sve ostati, a i dalje nastaviti živjeti. Pritom se mnogi, da ne kažemo svi, odriču slobode govora, a milijuni i slobode općenito. U Timurovu carstvu najveće utočište, piše Kapuściński, bila je nadarenost te su njegovom naredbom nadareni i kreativni ljudi, umjetnici, ostajali na životu, a u sovjetskom imperiju utočište se moglo naći tek u blizini vlasti, ne uz pomoć umjetnosti nego umijeća fluktuiranja između raznih razina i struja.

Stoga i ne čudi da se najdojmljiviji drugi dio knjige u velikoj mjeri bavi represijom vlasti. Taj dio počinje od kraja, razmatranjem o predstojećem raspadu SSSR-a, gdje se autor među ostalim pita koliko je žice bilo potrebno za ograđivanje imperija, jer mnogo je toga bilo ograđeno – osim granice na pojedinim dijelovima još i vojarne, poligoni, skladišta i, dakako, logori, o kojima će ispisati izvrsne stranice.

No prije logora: Moskva. Car je bog, stoljećima, i tek u 19. stoljeću carskim se ukazom careve slike skidaju iz ruskih crkava, piše Kapuściński uvodeći čitatelja u priču da bi došao do obrata – komunizma kao nove religije, kako je to napisao Rilkin, građenja novih hramova i rušenja starih. Gradnja moskovskog hrama Krista Spasitelja počela je nakon pobjede nad Napoleonom i trajala je 45 godina, a hram je posvećen 1883. godine. Za izgradnju je utrošeno 40 milijuna cigli, imao je 30 katova, kupola je težila 176 tona, a četrnaest zvona 65 tona. No velebno zdanje trajalo je tek 48 godina, malo više od vremena utrošena na gradnju. U srpnju 1931. u Pravdi se pojavila vijest da će se graditi Palača Sovjeta, uz navedenu adresu, onu na kojoj se nalazio hram, a predsjednik komisije za rušenje bio je Molotov. Trebao je to biti hram Staljina, boga nove religije, ali zbog niza razloga to se nije dogodilo, već je tamo zjapila jama puna vode i žaba, sve dok Hruščov nije odlučio da se na temeljima crkve izgradi bazen.

Arktički logori smrti

Logori su zato izgrađeni, a među najzloglasnijima bili su Vorkuta i Magadan, odnosno Kolima, „arktički logori smrti“ okovani snijegom, ledom i sibirskom hladnoćom, koji prema autorovu mišljenju, zajedno s Auschwitzom, Treblinkom i Hirošimom, pripadaju u najveće zločine 20. stoljeća, a kao dio sustava GULAG (Glavna uprava logora) djelovali su od kraja 20-ih do kraja 50-ih godina dvadesetog stoljeća. Impresivne su priče koje Kapuściński donosi iz tih prostora, od kojih gotovo da i nije ostalo nikakvih tragova, osim zakopanih kostiju i jedne kuće u Magadanu, nekadašnjeg Doma političke škole za „enkavedeovske kadrove kolimskih logora“. Dojam upotpunjuje pričama drugih autora, koji su iskusili logoraško iskustvo. U Kolimi je godinama bio Varlam Šalamov, koji je o tom iskustvu napisao ponajbolje svjedočanstvo, Priče sa Kolime, a u knjizi Crno kamenje tim se bavio Anatolij Žigulin. Iz obje te knjige prenosi dijelove kojima nadograđuje vlastiti doživljaj. Šalamov opisuje kako su brodom prevozili tri tisuće zatvorenika do Magadana, a kad su se pobunili, polili su ih vodom. Bilo je 40 stupnjeva ispod nule pa su na odredište dovezli „smrznute kocke“. Žigulin pak pripovijeda o dolasku komandanta logorskih sustava (USVITLaga) NKVD-a Garanjina, koji po dolasku pita ima li zatvorenika koji izbjegavaju rad pa odmah ustrijeli desetoricu, a zatim i ima li onih koji premašuju normu pa i njih postrijelja. „Kad je Garanjin bio raspoložen, pucao je i u zapovjednike logora“, piše Žigulin. Teror, progoni, logori, revolucija i dva svjetska rata odnijeli su milijune života, minimalno 54, a maksimalno 110,7 milijuna ljudi, autor prenosi procjene demografa Maksudova i profesora Kurganova.

Kao u umjetničkoj prozi najvećeg kalibra Kapuściński svoje likove prikazuje plastično, ulazeći u njihove psihološke profile, secirajući obiteljske, partijske i druge odnose, oslikavajući tragediju ponekad i jednom rečenicom, poput pisca u dijalogu neke priče, kao kad opisuje kako su i konji enkavedeovaca koji su ih nadgledali u radu na polju bili izgladnjeli pa kad bi iznemogli pali pod jahačem stvorilo bi se nekoliko sekundi da se ukrade koji klas i tako ima nešto za jelo sljedećih dan-dva.

Posljednje godine SSSR-a donose slabljenje represije, što Kapuściński reporterski vješto bilježi primjerima koji više nisu samo grozni već u sebi nose i tragove komike, poput one stanovnika Magadana iz travnja 1990. koji je u horoskopu pročitao da će kupiti nešto skupo ali korisno pa redom pokušava kupiti televizor, čizme, hranu, prije nego krene po trgovinama kako bi kupio makar nešto jeftino i ne nužno, što završava u trgovini u kojoj su prodavali pivo, ali samo onima koji su imali svoju kriglu, što s njime nije bio slučaj. Jednako je zanimljiva i prodaja cipela u Donjecku, gdje svatko može kupiti par, ali bez biranja te prodavačice čak i ne otvaraju kutije. Ipak se kupuje, a zatim se nedaleko dućana okupe svi kupci i mijenjaju robu sve dok svatko, ili barem većina, ne dobije potrebne cipele. Postoji još niz tema, situacija, pojedinih priča kojima se autor posvećuje, poput isušivanja Aralskoga mora, a koje daju zaokružen pogled na pedesetak godina ruske povijesti.

Ljudi su u Sovjetskom Savezu svoje mišljenje iskazivali šutnjom, a ne govorom, zaključuje Kapuściński. Zato i ne čudi što je raspad imperija doživio i prije formalnog raspada, kad se na zasjedanju Vrhovnog sovjeta jedan zastupnik počeo prepirati s generalnim sekretarom CK-a Gorbačovom, za što je umjesto strijeljanjem ili uništavanjem karijere nagrađen pljeskom. Knjiga govori u ime milijuna ljudi kojima je oduzet govor, ali i život. Svjedočanstvo je vremena i prostora čiji sustavni zločini na čelu kojih je stajao Staljin i danas djeluju jednako jezovito kao i u trenutku nastanka, a Putinov napad knjigu čini aktualnijom nego u trenutku objavljivanja.