Emotivno proživljavanje kaotičnog svijeta

U trenutku kad smo pomislili da se ipak oslobađamo pošasti korone sve se počelo rušiti strahotom rata. I upravo u tom trenutku na pozornici riječkoga HNK-a Ivana pl. Zajca odigrana je premijera Hrvatske drame u koprodukciji s Istarskim narodnim kazalištem, naslova koji koincidira s trenutnim svjetskim stanjem, Kad je stao svijet, na tekst Dore Delbianco i u režiji Vite Taufera.

 Prva scena – fascinantna slikom i zvukom. Pogled kroz prozor u stan u kojemu pokraj komadićka noćnoga modrog neba netko melankolično svira saksofon, uz kratke stanke za poneki dim cigarete i čašicu žestice. I onda pod svjetlom lustera pomalo je iskrivljena slika obiteljskog života, dok publika intimnu obiteljsku dramu promatra kroz prozor, poput voajera. Drugi dio priče odvija se na prednjem dijelu pozornice, pretvarajući prozor stana u sliku prostora državnih službi ili ulicu s ciglenim zidovima, dajući nam osjećaj priče u priči, međusobno sudbinski povezanih, što se pretapaju iz intimnog u općedruštveno i obratno. Sve je to omogućila začudna scenografija Dalibora Laginje, sjajno stopljena s izvrsnom glazbom Mate Matišića i videom Ivana Marušića Klifa, uz kostime Manuele Paladin Šabanović koji prate karaktere i vrijeme.

Uvjerljiv Pavle Gunek (Mario Jovev), jedina svijetla točka u moru tamnih i nemoralnih likova / Snimio Dražen Šokčević

 Drama nevjerojatno emotivno uvlači gledatelje u priču koju i sami proživljavaju u kaotično ustrojenu svijetu u kojemu ni smrt više nije trenutak tuge, boli i nemoći, već apsurdno donosi osjećaj slobode od briga. I ovdje smrt člana obitelji na trenutak donosi olakšanje, da bi se čudnim spletom okolnosti i ulaskom u igru politike sve počelo pretvarati u vrlo složenu strukturu intimne obiteljske priče, koja postaje općedruštvena intriga. Smrt oca obitelji, portira Martina Guneka, nevažna kotačića u moru života, odjednom postaje pokretač svih zatočenih frustracija u obiteljskim odnosima, otkrivajući pravo lice svakog ukućanina. Nakon smrti otkriva se i da je Martin Gunek bio mnogo više od portira i da njegova smrt otvara put do visina moći posve neprimjerenim likovima.

 Tekst je bogat zapletima koji se jasno i vrlo efektno razvijaju u višeslojnu priču stvarajući prepoznatljivu sliku filmskoga političkog trilera. Posebnu ulogu u tome imaju mediji, koji novinarskim senzacionalizmom, devizom „budimo uvijek prvi“ i bombastičnim najavama stvaraju neistinite slike događaja i ljudi raspoređenih po katovima hijerarhijske ljestvice društva, od malih činovnika do političkog vrha. Mnogi grade svoj društveni položaj na smrti jednog čovjeka, a u ulozi reporterke pojavljuje se vrlo dobra Nika Ivančić.

 Redatelj Vito Taufer raščlanio je precizno sve važne trenutke priče dajući im snagu efektnim izmjenama intimnog prostora obitelji i vanjskih političkih igara. Iako ima zanimljivih komičnih dijaloga i replika, u prvom je planu mračna i karikaturalna slika raspada sveopćeg morala, izopačenosti političke elite i posve izokrenutih životnih vrijednosti kojih se danas više nitko i ne sjeća u tragikomediji koju živimo i u hrvatskoj stvarnosti.

 Glumački postav iznio je uvjerljivo i snažno priču koja ima u sebi elemente čeških filmova. Mario Jovev kao Pavle Gunek, glazbenik bez posla i mlađi brat, uvjerljivo je prikazao svoj lik kao jedinu svjetlu točku u moru tamnih i nemoralnih likova, Dean Krivačić u ulozi drugog brata Tome Guneka sjajno je rastao s pričom u kojemu se njegov lik šutljivog i pokornog supruga i hranitelja obitelji bez karaktera pretvara u čovjeka koji objeručke prihvaća mogućnost da postane moćnik, odrekavši se brata i ubivši svoju ženu, koja ipak ne pristaje na laži koje utiru put ka vrhu. Irena Tereza Prpić uvjerljivo je utjelovila suprugu Marinu, neurotičnu i beskompromisnu ženu koja na kraju ipak daje prednost ljubavi, a Romina Tonković još je jednom pokazala glumački talent u ulozi tajnice Olenke. Posebno treba istaknuti mladoga glumca Denija Sankovića kao lijenog inspektora željna moćne pozicije, kao i sjajnu Oliveru Baljak u ulozi Ministrice bez skrupula, iznikle iz opanaka i s velikim političkim apetitima. Uz njih, pohvale i Aleksandru Cvjetkoviću, koji je iznio lepezu lukavoga lika, od beskućnika do premijerske fotelje.

 Kad je stao svijet, pokrenut je novi, ništa bolji od onog prijašnjeg. Tako barem govori gotovo dvosatna, kao u trenu proletjela izvedba. Možda nas ova priča potakne na neki novi način razmišljanja i pomogne nam u pronalasku puta k pravim životnim vrijednostima.