Dvije tihe izložbe

-

Triput sam se cijepila protiv korone, pa imam onaj čarobni interni pasoš za ulazak u sve one ustanove koje posjećujem i inače, a to su prije svega izložbe. Na otvorenja ne idem, jer tada više vidim ono što baš i ne želim (publika), a manje ono zbog čega sam došla (izlošci). Kad stupim u neki izložbeni prostor, obično nema nikoga. Tako je bilo i na dvjema izložbama o kojima pišem.

U Galeriji Arheološkog muzeja Zagreb mogla se od 20. siječnja do 15. veljače razgledati izložba Ivana Meštrovića Portreti suvremenica i suvremenika. Zanimao me zbor tih petnaest djela, pa sam izložbu posjetila dvaput. Neke sam Meštrovićeve suvremenike, mahom one u bronci, vidjela i prije (Kršnjavi, Tolstoj, Becić, Rodin, Krizman, Bukovac, Nazor, Masaryk, P. Brani prvi put), a neke i nisam, poglavito one u sadri. To su portreti britanskoga povjesničara Henryja Wickhama Steeda (1915), pa lady Cunard (1915), koja je u Londonu imala društveni salon u koji je zalazio i Meštrović. Osim nje, naš je kipar iste godine portretirao i njezina ljubavnika, sir Thomasa Beechama (1879–1961), znamenitoga dirigenta, osnivača više orkestara u Ujedinjenom Kraljevstvu, direktora Covent Gardena i dirigenta njujorškoga Metropolitana, no njegova portreta na izložbi nije bilo. Od sadrenih, prvi put sam vidjela i britansku pjesnikinju Dorothy Unu Ratcliffe (1917), kojom taj sadreni niz i završava. Ni u Prvom svjetskom ratu muze nisu šutjele.

Iz postava Meštrovićeve izložbe u Arheološkom muzeju / Izvor AMZ

Na Meštrovićevu Zdencu života pred HNK-om toliko sam puta pomilovala glavu starca koji čeznutljivo gleda preko vode, a nisam znala čiju glavu milujem. Sada znam: to je glava Ante Katunarića, koji je prikazan na zanimljivu radu sa svojom obitelji, ženom Darinkom i djetetom (1905). Osim te obitelji, među izlošcima je i obitelj Milčinović: Andrija (1877–1937), Adela (1879–1967) i njihova kći Vera (1906–1961), no oni nisu na zajedničkom portretu kao Katunarići nego svatko zasebno. I Andrija i Adela bili su hrvatski književnici, a Andrijina glava poslužila je kiparu kao model za Srđu Zlopogleđu iz Kosovskoga ciklusa. Njihova kći Vera (Tashamira) bila je plesačica, koja je karijeru ostvarila u Americi, gdje je u New Yorku predavala plesove raznih naroda i bila prva plesačica čiji se ples snimao za televiziju (dok se glas njezine majke Adele, u Americi od 1925, mogao čuti 1943. u tajno slušanu Glasu Amerike). Šteta što su neki izlošci bili loše osvijetljeni, pa ih je bilo teško fotografirati, a uz neke se teško čitao popratni tekst, no sve u svemu vrlo mi je drago što sam tu hvalevrijednu izložbu vidjela i upila u sebe.

Druga tiha izložba jest ona samozatajne majstorice fotografije Slavke Pavić (1927) U prolazu. Održavala se u Fotogaleriji Dubrava tamošnjega Narodnog sveučilišta. Mnogi na spomen Dubrave frknu nosom jer u tu „divlju“ zonu ne zalaze, no ja sam u Dubravi, u Grižanskoj ulici, vrlo blizu toga Narodnog sveučilišta, živjela dvanaest godina i nikad nisam doživjela ništa neugodno. Meni odlazak na Slavkinu izložbu nije bio „izvan ruke“, kao što mi ne bi bio ni da se izložba održavala bilo gdje drugdje. Na ovoj izložbi bili su izloženi vlakovi i zagrebački Glavni kolodvor, mjesto blizu kojega gospođa Pavić i živi. Oni su i moja česta meta. Volim naš pomalo pospan provincijski zapušteni kolodvor, na kojem se ne mogu izgubiti kao što bih to mogla na tolikima drugima. Građen je u neoklasicističkom stilu po projektu arhitekta Državnih ugarskih željeznica Ferenca Pfaffa od 1890. do 1892, kada je svečano otvoren. Vlakovi koji privlače pažnju Slavke Pavić mahom su oni pošarani buntovničkim sprejastim fantazmagorijama po američkom hip-hop-obrascu, kako se izražava današnja frustrirana i neobzirna mladež, kojoj vlakovi nisu ni izdaleka dovoljni za šaranje, pa ista takva „djela“ ostavljaju i na okolnim zgradama, što Slavki ne promiče. Putnici u tim vlakovima ravnodušni su i surovim novim kapitalizmom dotučeni radnici te učenici putnici, bučni kad su u poznatoj gomili, no daleko od bunta zbog društvene zbilje. Svi oni žive u strahu od ukidanja njihovih pruga, što se događa čim HŽ-u postanu nerentabilne. Zaraštene skretnice, podivljali korov među njima, zahrđale i izvitoperene zaštitne ograde među peronima, opet sprejaste pošarotine na zidovima – vlakovi i kolodvori više nisu ugodna mjesta susretanja, nego sve više opasna mjesta s kojih se čovjek udaljuje najbrže što može. A sjećam se, nije tomu tako davno, znala sam bez cilja i namjere otići na Glavni kolodvor, sjesti na klupu i gledati vlakove i putnike. Zato sam se, kao simpatičnom sugovorniku iz lista Na peronu (Sindikata prometnika vlakova Hrvatske), spremno odazvala na razgovor. Na peronu i U prolazu imaju mnogo sličnosti, jer na peronu su svi ionako samo u prolazu, nitko se tu ne zadržava, samo toliko da uđe u vlak i pođe prema odredištu. A put i do najbližeg odredišta može biti prava pustolovina. Tako sam nedavno s mužem sjela u vlak za Harmicu, od te zadnje stanice pješice smo raspaliti 2–3 km preko granice u Sloveniju do Dobove, ondje se ukrcali u drugi vlak do Sevnice, razgledali Sevnicu, pa istim putem natrag.

Jednom smo se tako ukrcali u vlak za Kotoribu, gdje je, zna se, cug mašina fučnula, a saka svega dva-tri put je kušnula (na odlasku u vojsku). Kolodvori su mjesta sastanaka i rastanaka. Vidjela je Slavka i moderan vlak strijelu za Sisak i pomislila kako bi se jednom povezla njime. Ni kratko putovanje ne treba odgađati. Tako smo jednoga lijepog dana muž i ja sjeli u njega i došli baš u Sisak. Ah, Sisak! Onoga dana kad sam diplomirala odvezla sam se sa svojim budućim mužem vlakom u Sisak i tako proslavila kraj studija. I Slavki kolodvor dođe kao vjenčani kum. Na njemu se upoznala s Milanom Pavićem pričuvavši mu prtljagu.