Anarhistički punk za 21. stoljeće

Pročitavši knjigu za jednu noć, ukazale su mi se dvije impresije koje ju indirektno točno objašnjavaju. Prva je sjajan početak dokumentarnog filma s koncerta Sex Pistolsa u Brixtonu 2007. Julian Temple, gotovo neprimjereno raskošno, s nekoliko kamera, snima atmosferu uoči koncerta debeljuškastih i potrošenih punk-negativaca, trideset godina nakon što su bili aktualni sa svojom neurotičnom bukom. Ono što očarava je publika, uglavnom podjednako ocvala poput svojih davnašnjih idola, umorna, često bez zuba i s čudnim frizurama, koja pjeva domoljubnu pjesmu Vere Lynn There’ll Always Be an England iz 1939. godine! Nekoliko minuta čiste čarolije te potom odličan koncert omrznute grupe, čiji su preživjeli članovi napokon naučili koliko-toliko svirati. Druga impresija odnosi se na Krležin roman Na rubu pameti, otisnut 1938, neznatno prije nastanka pjesme Vere Lynn. Evo citata: „Sve je u životu pitanje uspjeha, a uspjeh sam po sebi znači san: udoban san s toplom i hladnom vodom, san bez zubobolje i bez nekih naročitih sredstava za spavanje, miran, zdrav san, kad spava savjest, kad ne djeluje razum, kad se putuje spavaćim vagonima a puši najfiniji duhan. Uspjeh je svrha sama po sebi, sama sebi i sama za sebe, uspjeh radi uspjeha, a radi uspjeha sve: velike i male laži, večere, čajevi, krugovi, prijateljstva, prevare, mržnje, ratovi, karijere.“

Izd. Profil, Zagreb, 2022.

Genij kozmičkoga kaosa

Postavivši koordinate atmosfere ovog opsežnog, „brutalnog englesko-hrvatskog romana o siromaštvu“, trebali bismo se pozabaviti „novim prilogom za biografiju“ razbarušenog i obično ne baš naročito simpatična genija. Genij je teška riječ – i kao i većina riječi u vremenu bez ozbiljnih misli – uglavnom potrošena. Valent je genij kozmičkoga kaosa, koji uredno oblikuje po sebi. On je star, umoran, potrošen, ali nezaustavljiv, prodoran, dobro organiziran, marljiv i pun vjere da umjetnost ima smisla – i kad nema nikakva novca u blizini. Njegova sloboda skupo je plaćena pogledom na prazan frižider, no on je taj put izabrao kad je odbio ostati na fakultetu kao asistent na Filozofiji. Odabrao je nepredvidiv put hodanja po rubu, uz povremeno bacanje lijevo i desno. Dakle, malo preko ruba...

Sam sebe definira na klapni knjige: „Ja sam uragan pete kategorije / Ja sam oko uragana samoće u kojoj stanuje banalnost svijeta / Po energiji pisanja ja sam nasljednik Janka Polića Kamova i hrabrih žena Marije Jurić Zagorke i Ivane Brlić-Mažuranić.“ Kad god čitam romane Milka Valenta (ja sam jedan od rijetkih koji je temeljito pročitao 1744 kartice teksta romana Umjetne suze, njegove ključne duhovne ostavštine, kojom si je izborio mjesto do Thora u Valhalli), imam osjećaj da između tragedije i melodrame bira – satiru. Toliko je svega previše, da ne može biti stvarno. Zabavno je poput gušenja kolačima, no i nekako naporno, jer bismo željeli uživati, a malo nam se gadi. „Takvo siromaštvo strahovito smrdi. Smrdi po uvijek istoj hrani, recimo po kiselom zelju, ali i po hrani koja je već napola trula. Smrdi po neopranoj odjeći, smrdi po drvenariji koja truli, po smeću i prašini, smrdi po nedostatku stvari neophodnih za pristojan život, smrdi dakle po nedostatku novca.“ Pokretač radnje u njegovu napornom romanu jest siromaštvo prikazano kiselim zeljem – čak i na naslovnici! Kamov je taj isti motiv u svojoj davnašnjoj drami Mamino srce prikazao brutalno:  „Dušan: Ništa. Sve je dosadno i svi ste dosadni. Za svaku tricu pitate. Za svaki kret. Za svaki – ja ne znam. Kao babe. Ja vas ne pitam ništa. Kamo ste pošli ti i mama? Ne pitam. Briga me! A Bruno odmah: kamo ste pošli? U potrazi za novcem; zacijelo. (Mračno. Romano ga šutke gleda): Tako smo sićušni postali. Tako tričavi. Tako mizerni. Jučer se je radilo o pet kruna duga; mama se zadužila kod nekake babe. Pa zato svađa, pa zato izjedanje, pa zato – Blato. Sve je gadno, gadno, gadno…“

Valentova junakinja Nina Horvat – oko koje se sve vrti i koja sve vrti svojom „čeličnom čipkom“ – dijete je postmoderne: inteligentna, beskrupulozna, s planom da u Oxfordu nađe ocvala, ali bogata muža, koji će njezinu ljepotu i inteligenciju osloboditi svakodnevnoga smrdljivog kiselog zelja, na rubu Zagreba. Ona postavlja klopku budućem mužu u čuvenom pubu The Eagle and Child, gdje su jednom davnom, u izdvojenom prostoru Rabbit Room, dane gubili Lewis Carroll, C. S. Lewis i Tolkien, stvarajući fantastične svjetove, proizvodeći nove mitove i bajke za odrasle. I njihovu djecu. Kako je ovo potrošačko doba, onda je danas u Engleskoj samo 25 čuvenih pubova koji se zovu The Eagle and Child.

Svaki zločin nosi svoju kaznu

U vrtlogu planirane strasti Nina Horvat pronašla je svoju „ostarjelu zlatnu ribicu“, koja će joj ispuniti i više od tri želje. Profesor Nigel Hammer, oksfordski pripadnik više srednje klase, sebe jednostavno predstavlja: „Pokušat ću biti vrlo kratak. Ukratko, ja sam biseksualan, heteroseksualan, homoseksualac i pedofil, zapravo u mojem su mozgu i tijelu sabrane sve moguće seksualne orijentacije, kako se to danas kaže.“ U takvu amoralnom svijetu, u kojem je sve dopušteno, u kojem su svi gladni tuđeg novca, „čelične čipke“ vladaju. No u prežderavanju zlom, koliko god ono prikazano zabavnim i neobaveznim, ipak dolazi do sloma i moralne katarze. U svakom savršenom planu, pa i u planu Nine Horvat, postoji savršena pogreška. „Venecija je naša tiha prisna prijateljica. Izgleda lijepo kao milijun stranih jezika. Od ljepote njezine cvjetne arhitekture čak su se i hrabri golubovi vidno zaprepastili i načas zaustavili svoj let. Vi ste sretni. Nigel kaže da je sreća u dekadentnim venecijanskim kanalima, koji tako opojno smrde. Osjećate u venama diskretan šarm velikih starih ljubavi. To su vene bez sna, spokoja: to su vene ispunjene sretnim završecima. Venecija nas gleda svojim toplim bogatim očima.“ I san završi, kao i svaki sintetski san – kao užasan košmar. I Valent nas je još jednom prevario, uvjeravajući nas tijekom cijelog romana da su sve moguće i nemoguće opačine dobre za ten i pobjedu nad siromaštvom i da se amoralnost, generalno, isplati. Da bi se onda predomislio i poput zlovoljnoga Thora pouništavao sve oko sebe! Svaki zločin nosi svoju kaznu. Jednostavno, pravedno i brutalno. Pohlepa je neprihvatljiva.

Roman se lako čita, ali teško upija. Fraze i ulomci ritmički se ponavljaju, uz manje i veće varijacije i motivi postaju sve prepoznatljiviji, bliži i brži, dok se, kao kod Ravelova Bolera, ne ubrzaju do besmisla. Milko Valent napisao je sjajnu knjigu koja se obraća svim preživjelim steampunkerima, knjigu koju ćete čitati s gnušanjem, da biste je odložili s užasom. Mislim da je to velik uspjeh za nekog tko je želio ispričati običnu ljubavnu priču. Knjiga je tek nijansu lošija od Umjetnih suza – od kojih malo što može biti bolje. Na putu nesavršena savršenstva Milko Valent ostao je sam među ostarjelim hrvatskim književnicima koji kukaju o davnim danima, dok se moglo živjeti od književnosti. Za razliku od, uglavnom, senilnih kolega, Valent je žestok, nepravedan, uvijek na krivom putu, ali zagledan u svijetlu, sve dalju budućnost.