Analitički i strastveno o stripu i animaciji

U prosincu prošle godine u izdanju Ogranka Matice hrvatske u Bizovcu objavljena je knjiga Slike koje pričaju, nova zbirka eseja agilnog i plodnog filmskog i strip-kritičara, teoretičara i publicista Midhata Ajanovića Ajana. Ajanović je i doktor filmologije, filmski autor, karikaturist i književnik, među ostalim i autor devet proznih ostvarenja te niza djela iz povijesti i teorije stripa, animacije i karikature. On je čovjek široka obrazovanja i područja interesa koji od 1994. živi u Göteborgu, a nakon što je od 2004. predavao povijest animacije na Odjelu filmskih studija Sveučilišta u Göteborgu, danas djeluje kao redovni profesor pri Sveučilištu West u Trollhättanu, gdje predaje pripovjedne tehnike te estetiku filma i animacije. Kao što je vidljivo iz njegovih stručnih knjiga, koje u Hrvatskoj kao i one prozne već više godina redovito objavljuje Matičin ogranak u Bizovcu, Ajanović je erudit vođen znatiželjom, autor pogonjen strašću za otkrivanjem novog i drukčijeg, odnosno za pronalaženjem novih pristupa, vizura i rakursa u svim temama i medijima kojima se bavi, u stripu podjednako kao i u (animiranom) filmu i karikaturi. A ta znatiželja i strast koje ga vode, baš kao i težnja za obuhvatnim pristupom, odnosno za što većom temeljitosti u analitičkim pristupima građi, posve se jasno vide i u njegovim tekstovima. Iz njih izbija ne samo ljubav prema materiji, koja se očituje i u primjerice temeljitom poznavanju širem čitateljstvu i gledateljstvu slabo poznatih „egzotičnih“ zakutaka poput karikature i animacije u nekadašnjem Sovjetskom Savezu, nego i snažan prosvjetiteljski i pedagoški nerv. Želja da se čitatelji periodike u kojoj su tekstovi premijerno objavljivani, od strip-magazina Kvadrat i Bosona do Hrvatskoga filmskog ljetopisa, a potom i knjiga u kojima bivaju objedinjeni, ne samo upozna sa svim aspektima određenih djela i mogućnostima njihovih interpretacija nego i da se spomenute strast i ljubav, kao i angažman, u što je moguće većoj mjeri prenesu i na čitatelje.

Izd. OMH u Bizovcu, Bizovac, 2021.

Knjiga Slike koje pričaju donosi deset eseja posvećenih stripu i animaciji te međuodnosima i čvrstim vezama tih dvaju medija, pri čemu je šest eseja posvećeno stripu, a četiri animaciji. U uvodnom eseju Strip – temeljni medij vizualnog pripovijedanja Ajanović se bavi osnovnim izražajnim sredstvima stripa kao medija i umjetnosti, ujedno naglašavajući važnost stripa za razvoj ne samo filma nego i kulture 20. stoljeća općenito. Fokusirajući se na međuodnos stripa i filma, autor se bavi njihovim izvedbenim i izražajnim poveznicama, od kvadrata odnosno kadra kao temeljne gradivne jedinice preko vizualne naracije i montaže, kao i profiliranja i vođenja likova, do dočaravanja prostornosti i vremena te značenjskih razina, kroz sve tekstove relaciju između stripa i filma elaborirajući kao vrlo kompleksnu i višeznačnu. Jedna od tema kojima se bavi u dijelu knjige posvećenu stripu jest i distopija, koju apostrofira kao „žanr našeg vremena“ i analizira na temelju glasovitih distopijskih stripova Jeremiah Hurmanna Huppena te V for Vendetta i Čuvari Alana Moorea, ali i nekih stripova Igora Kordeja, prema Ajanovićevu mišljenju jednog od najvećih i najvažnijih strip-autora u svjetskim okvirima. Bavi se i temom autobiografskog stripa, odnosno autobiografije pa i autofikcije u stripu, odnosno načinima na koje neki autori pristupaju samima sebi na granici stvarnosti i fikcije. Ajanović tvrdi da je upravo strip najzaslužniji za to što je tijekom posljednja dva desetljeća autobiografski diskurs u umjetnosti općenito aktualniji no ikad prije, od Julijane Matanović i Karla Ovea Knausgaarda do i u nas objavljenih stripova Guya Delislea (Pjongjang), Craiga Thompsona (Dekice) i Gipija (Bilješke za ratnu priču).

Zaseban esej posvećen je piktometafori, odnosno vizualnoj metafori kao bitnom izražajnom sredstvu u stripu i karikaturi, dominantno u kontekstu komike i satire, ali i kao pripovjedne tehnike, te načina za naglašavanje semantičkih razina. U drugom dijelu knjige Ajanović se kroz četiri eseja bavi animacijom, ne samo spomenutom sovjetskom animacijom i karikaturom nego i djelima domaćih autora poput Vatroslava Mimice i Simona Bogojevića Naratha, za kojeg kaže da se najprije afirmirao kao sjajni animator da bi potom zabljesnuo i kao autor izvrsnoga stripa, odnosno grafičke novele Saturn´s Circle. Dakako, nemoguće je govoriti o animiranom filmu a ne spomenuti Walta Disneyja, oca animacije, pa ga tako spominje i Ajanović. Osim što ističe njegovu važnost ne samo u svijetu animacije nego i u kontekstu odnosa stripa i animiranog filma, autor Disneyja intrigantno s jedne strane promatra i analizira kao umjetnika, s druge ukazujući i na njego kao na tipičnog američkog poduzetnika. U cjelini, knjiga Slike koje pričaju Midhata Ajanovića Ajana uspjelo je i važno te podjednako vrijedno djelo koje ne bi smjeli propustiti ljubitelji devete, baš kao ni sedme umjetnosti.