Zaboravljeni susret s Arthurom Nikischem

Koncert u Leipzigu na kojem je početkom veljače izvedena simfonija Dore Pejačević održan je u sklopu obilježavanja stote godišnjice smrti čuvenog dirigenta Arthura Nikischa, koji je prepoznao kvalitetu naše skladateljice i dao joj svojevrstan vjetar u leđa idejom o ponovnoj izvedbi simfonije, ovaj put bez prikrivanja njezina imena tj. spola – za razliku od dresdenske praizvedbe. U sklopu obilježavanja godišnjice smrti, koncertna dvorana Gewandhaus postavila je i izložbu o Nikischu i posvetila mu cijelo posebno izdanje časopisa dvorane Gewandhausmagazin, pa se stoga valja prisjetiti velikoga glazbenika i u hrvatskom javnom prostoru.

Postoji detalj koji marljivim njemačkim istraživačima nije bio poznat – a i da jest, ne bi ga bili uvrstili u izložbu. Naime, Nikischa u svojim uspomenama s puta po Njemačkoj spominje i naš dirigent Oskar Smodek (Križevci, 1890–Zagreb, 1933), veliko i važno ime zagrebačke glazbene scene dvadesetih godina prošloga stoljeća, kada je ravnao Zagrebačkom filharmonijom, operom i mješovitim zborom Hrvatsko pjevačko društvo Kolo. Kao vojnik sudjelovao je u Prvome svjetskom ratu, a neposredno prije rata školovao se nekoliko godina u Beču, nakon čega je jednu akademsku godinu (1913–14) proveo u Leipzigu. U Njemačku se vratio nakon kraja rata, o čemu doznajemo iz dvaju tekstova objavljenih 1920. u Kazališnom listu, glasilu današnjega HNK-a. U tekstovima pod naslovom Muzikalni dojmovi s puta po Njemačkoj zagrebački dirigent Smodek opisuje srdačan susret s lajpciškim glazbenicima, za razliku od hladna prijema u Beču. Očito još pod dojmom susreta s velikim dirigentom, Smodek 1920. piše: „Sreća mi se nasmijala: imao sam prilike da vidim slavnog Nikisch-a, koji je dirigirao koncert u Gewandhausu. Prisustvujući jednom pokusu posve neočekivano i na ponešto čudan način upoznao sam se lično s velikim dirigentom.“ Naime, kako opisuje Smodek zagrebačkom čitateljstvu prije sto godina, prisustvovanje probama orkestra bilo je strogo zabranjeno, i to zato što su u orkestru svirali mahom profesori s konzervatorija u Leipzigu. Budući da je Nikisch bio zahtjevan dirigent, često bi na probama ispravljao svirače, što bi pred studentima u publici bila svojevrsna neugodnost za njihove profesore. Smodek je ipak „na svoju odgovornost“ prisustvovao probi orkestra dvorane Gewandhaus, sakrivši se u jednoj loži.

„Njegov me je način dirigiranja upravo osupnuo“, piše zagrebački dirigent. „On naime uopće ne dirigira, ako pod dirigiranjem podrazumijevamo davanje takta; kod njega se ne zna, daje li ‘jedan’ ili ‘četiri’, on crta rukom melodičku liniju, i zato mora orkestar da se privikne na njegov način dirigiranja, da ga može slijediti.“ Nakon inspirativne probe uslijedio je neočekivan susret sa samim Nikischem na hodniku dvorane. Slavnom dirigentu nije promaknulo nepoznato lice mladoga čovjeka, pa se Nikisch, kako piše Smodek, „jednom nonšalantnom gestom obratio podvorniku, koji je nedaleko stajao i rekao mu posve mirno i ne pogledavši me: ‘Pitajte mladoga gospodina, tko mu je dozvolio da prisustvuje na probi?’“ Snalažljivi Smodek predstavio se uz napomenu: „situacija je bila prilično komična, jer ne smijete zaboraviti, da je Nikisch prilično sitan čovjek, a ja dugajlija“. Dugajlija se nije smeo ni kada mu je dirigent Nikisch zaprijetio da će ga izbaciti iz dvorane, na što je Smodek odgovorio: „Gospodine profesore, molim Vas da me izbacite – nema bolje reklame, nego da me sam profesor Nikisch izbaci iz dvorane!“ Veliki se dirigent nasmijao i upustio u ugodan razgovor sa Smodekom. „Moram mu na čast priznati, da je pače znao, gdje je Zagreb, što inače mnogi njegovi zemljaci pa i inteligentniji ne znadu“, zaključuje Smodek svoju crticu.

Ipak, uzmemo li u obzir da Nikisch nije bio rodom iz njemačke pokrajine Saske, u kojoj se nalazi Leipzig, nego iz Mađarske, te da je odrastao u Češkoj i školovao se na bečkom konzervatoriju, ne iznenađuje činjenica da mu je Agram bio poznat pojam. Njegovo umijeće dirigiranja hvalio je niz glazbenika i kritičara, između ostalih i sam Čajkovski. Nikisch je bio jedan od prvih dirigenata koji je svom zvanju dao punu slobodu interpretacije djela, uzimajući dio slave od skladatelja i orkestra kao pravog izvođača. Priča kaže da je njegovu interpretaciju Brahmsove simfonije slušao i sam skladatelj – i da reakcija nije bila nimalo pozitivna. Brahms se uzrujao i počeo vikati da to nije njegova skladba, no na koncu se smirio i čestitao dirigentu na odličnoj interpretaciji. Nikischeva izvedba Dorine simfonije svakako bi bila utjecala na recepciju njezina opusa u Njemačkoj i Europi, no sudbina je htjela drukčije. Neka netom održan koncert u Leipzigu ostane upamćen kao ispravljanje nepravde, ali i pokazatelj ponovno pobuđena interesa za život i opus Dore Pejačević – što naša najveća skladateljica itekako zaslužuje.