Umjetnički paviljon stradao je više nego što se vidi

-

Jasminka Poklečki Stošić ravnateljica je Umjetničkog paviljona već devet godina. Prije toga radila je kao kustosica u Klovićevim dvorima sedamnaest godina. Kurirala je brojne izložbe za koje su joj mnogi uz podsmijeh tvrdili kako se „to kod nas ne može“. U njezinu mandatu imali smo priliku u Umjetničkom paviljonu, između ostalih izložbi, vidjeti i Miróa, Caldera, Rodina, Giacomettija te djela Cabanela na izložbi Bukovac i Cabanel – povijesni susret učenika i učitelja. Jedno od iskustava koje joj je pokazalo da se „ipak može“ bilo je iskustvo rada na izložbi o Juliju Kloviću 2012.

U intervjuu za Vijenac Jasminka Poklečki Stošić govori o vremenu borbi u kojem nema predaje u kojem je uspjela svake godine u Zagrebu održati jednu međunarodnu izložbu i ono još važnije – neke domaće izložbe učiniti međunarodnima. Opet se odmahivalo rukom, a kada bi se ispred Paviljona napravio red ljudi koji čekaju ulaznicu za izložbu (pojava koja je, nažalost, u Hrvatskoj rijetka, gotovo mitska) znalo se čuti kako to ionako „nisu najbolji od radova tih velikana“.

Jasminka Poklečki Stošić kraj Cabanelova platna na izložbi Vlaho Bukovac i Alexandre Cabanel – povijesni susret učenika i učitelja u Umjetničkom paviljonu 2018.

Premda je ravnateljica u ustanovi koja je do daljega zatvorena zbog posljedica zagrebačkog potresa iz 2020. Jasminka Poklečki Stošić nije pristala na stanku u umjetničkom programu Paviljona ni na čekanje da dođu bolja vremena. Ciklusom Umjetnost ispred umjetničkog paviljona napravila je zaokret za koji sama kaže da „nije izmišljanje tople vode već samo primjenjivanje modela koji se već odavno koristi u inozemstvu“. Umjetnička djela tako više ne susrećemo u Paviljonu nego ispred njega i drago nam je da napokon u središtu Zagreba, u javnom prostoru, možemo naići na djela suvremenih autora.

Tako intenzivan tempo međunarodnih projekata podrazumijeva i mnogo putovanja. Jasminka Poklečki Stošić u intervjuu govori kako i zašto putuje te što joj je to u životu sve donijelo, na privatnom kao i na poslovnom planu. Ono što znamo jest da je ravnateljicu Umjetničkog paviljona u Zagrebu, Jasminku Poklečki Stošić, predsjednik Francuske Republike Emmanuel Macron odlikovao redom Viteza kulture i umjetnosti. Visoko francusko odličje ravnateljici je dodijeljeno zbog dugogodišnjeg promicanja francuske kulture i umjetnosti izvan granica Francuske.

Osim putovanja Jasminka Poklečki Stošić dijeli strast sa svima onima koji vole žumberački kraj, odakle vuče korijene. Svaki slobodan vikend pješači po obroncima Žumberačkog gorja, a dogodovštine i zapažanja zapisuje i dijeli na svom profilu na Facebooku. Njezine objave nerijetko s nostalgijom komentiraju i naši iseljenici. Entuzijazmom je zarazila mnoge oko sebe, a posljedica te zajedničke strasti izašla je kao Specijal Žumberak Večernjeg lista. Priče namjerava ukoričiti u vlastito izdanje o Žumberku, kraju koji je, kako kaže, „tako nepravedno zaboravljen i zapostavljen, a nalazi se u neposrednoj blizini hrvatske metropole“.

Povijest Umjetničkoga paviljona povijest je i likovne umjetnosti 20. stoljeća u Hrvatskoj. U njemu su se stvarali temelji tradicije slikarske i kiparske modernosti u Hrvatskoj. Poznato je da je inicijativu za izgradnju Umjetničkoga paviljona dao Vlaho Bukovac 1895, i to kao paviljon koji bi bio postavljen za Milenijsku izložbu u Budimpešti 1896. Nakon završetka izložbe željezni skelet Hrvatskoga paviljona prenesen je u Zagreb te je izgradnja povjerena bečkim arhitektima Fellneru i Helmeru (projektanti zgrade HNK-a u Zagrebu). Duga i burna povijest, a danas, ako zavirite u unutrašnjost – tužna slika raspadnutog Paviljona, ratni prizor…

Tako je. Tužna slika i na vanjštini zgrade i u interijeru. Iako, s obzirom na jačinu potresa, Paviljon izvana čak i nije jako oštećen. Rekla bih da su kritična bila četiri ugaona tornja na vrhu zgrade, izrazito stradala u potresu. Obnovili smo ih uz pomoć donacija od oko pola milijuna kuna. Naime, zbog velikih oštećenja prijetilo im je urušavanje pri svakom sljedećem jačem podrhtavanju tla, tako da nismo mogli čekati sredstva iz fondova. Trebalo je hitno djelovati te je sreća što smo gotovo odmah nakon potresa počeli prikupljati donacije, iz kojih smo mogli pravovremeno odgovoriti na taj problem i sanirati tornjeve.

No interijer je nažalost itekako stradao. Sve su zidne slike popucale, štuko-dekoracija je djelomično popucala, a djelomično popadala i još je mnogo toga uništeno. Mislim da će u restauratorsko-konzervatorskom dijelu biti mnogo više posla nego što se sada čini. Prostim okom se to ne vidi. Tek kada se dizalicom popnete do zidnih oslika vide se, osim velikih napuknuća, i stotine manjih napuklina.

Slijedi duga obnova…

Obnova praktički već traje. Prva faza od koje se kreće – izrada projektne dokumentacije za cjelovitu obnovu zgrade – nulta je točka obnove. Projektantska tvrtka koja je putem javne nabave dobila posao izrade projektne dokumentacije već godinu dana radi i ona bi sredinom ožujka trebala biti dovršena. Tada dokumentacija ide na pregled u Gradski zavod za zaštitu spomenika, kulture i prirode. Kada Zavod odobri dokumentaciju, onda Ured za javnu nabavu opet objavljuje javnu nabavu za radove na učvršćenju konstrukcije i tada slijede konkretni radovi na zgradi.

Kako stojite s rokovima za Fond solidarnosti Europske Unije?

Mislim da sada dobro stojimo s obzirom da je Vlada Republike Hrvatske uspjela produljiti rok za povlačenje bespovratnih sredstava iz Fonda solidarnosti. Novi je rok pomaknut s 30. svibnja ove godine na lipanj sljedeće godine. I to je doista sjajno, jer je Paviljonu odobreno oko 17,5 milijuna kuna.

Paralelno s obnovom Paviljona traje ciklus Umjetnost ispred Umjetničkog paviljona, tako da se umjetnički program nije zaustavio. Napravili ste zaokret.

Zapravo nisam napravila ništa drukčije od onoga što prakticiraju muzeji u zapadnom dijelu svijeta – korištenje javnih površina za izložbe praksa je koja traje već dugo. Kod nas se, nažalost, samo sporadično javljaju takve inicijative, i to više po kvartovima nego u centru, koji je turistički najatraktivniji. Ovaj ciklus je ujedno i pionirski jer je ovo prvi put da neka ustanova u kontinuitetu organizira izložbe u javnom prostoru. To je bio totalni eksperiment jer nisam znala na kakav će doček kod građana naići. Pokazalo se da smo bili u pravu: izložbe su dostupne 24 sata, nema naplate ulaznica i, što nam je najvažnije – građanima se približava suvremena umjetnost, koja im je, rekla bih, daleka.

Umjetnički paviljon trebao bi svoja vrata otvoriti 2024. nakon temeljite obnove

Što vas je potaknulo da održavate program u vremenu kada ste mogli biti tihi i obavljati samo administrativne poslove?

Moja je maksima i u privatnom i u poslovnom životu da nema predaje, pa ni u ovakvim vremenima. Kada sam 2014. postala ravnateljica i iznijela svoju strategiju koja je podrazumijevala jednom godišnje izložbu svjetski priznata umjetnika, odmah sam dobila crveno svjetlo od mnogih koji su smatrali da se to ne može. Ipak, od tada pa do danas napravili smo i Miróa, i Caldera, i Rodina, i Giacomettija, Strast stvaranja (djela iz zbirke Fundacije Marguerite i Aimé Maeght, jedne od globalno važnih privatnih zaklada moderne i suvremene umjetnosti). Za 2020. bili su planirani impresionisti. Tu je i povijesna izložba Bukovca i Cabanela. Kod nas se stalno govorilo kako je Bukovac studirao kod tada slavna Cabanela, a nikada djela Alexandera Cabanela nismo vidjeli uz Bukovčeva! Tako da mi je bio veliki izazov prvi put prezentirati Cabanelove radove u Hrvatskoj, zajedno s radovima njegova učenika Bukovca.

Do sada se godišnji koncept našeg izložbenog programa zasnivao na četiri, maksimalno pet izložbi. Naravno, ne slučajno na tom broju, jer ako je trošak izložbe 100, 200 ili više tisuća kuna, onda je besmisleno da izložba traje dva tjedna, pa čak i tri. Stoga ni jedna naša izložba nije trajala manje od pet tjedana, a najčešće dva ili tri mjeseca. Osim izložbe jednog inozemnog umjetnika, do sada smo redovito godišnje priređivali i veliku retrospektivu ili monografsku izložbu naših „baštinskih“ umjetnika, poput već spomenuta Bukovca, pa Dulčića, Stančića, Vidovića... Radili smo i tematske izložbe poput one Zagreb, grad umjetnica, koja je predstavljala hrvatske umjetnice od druge polovine 19. stoljeća do suvremenosti. Tek naknadno shvatila sam da je prvi put u Hrvatskoj takva tematska izložba prikazala rad autorica iz tog razdoblja. I, naravno, iz godine u godinu pratili smo recentnu suvremenu scenu priređujući izložbe uglednih umjetnika.

Kako ste došli na ideju da jednom godišnje u Paviljonu organizirate velike međunarodne izložbe čiji troškovi dosežu i nekoliko milijuna kuna?

Prije ove pozicije radila sam sedamnaest godina kao kustosica u Klovićevim dvorima. Osim na velikim projektima iz područja hrvatske kulture i umjetnosti – poput primjerice izložbe Stećci, Antički Grci na tlu Hrvatske ili Klasični Rim na tlu Hrvatske – radila sam i na međunarodnim projektima, od kojih posebno izdvajam izložbu Julija Klovića čija sam bila autorica. Tu sam doživjela „vatreno krštenje“ jer sam se prvi put susrela s posudbama umjetničkih djela iz velikih inozemnih muzeja i biblioteka. Ishodila sam posudbe Klovićevih radova iz Musée du Louvre, The British Museum, Galleria degli Uffizi, Royal Collection Windsor Castle, Biblioteca Nazionale Marciana, The British Library, The Library of Manchester...

Projekt je bio dosta skup, ali je realiziran (2012), i to bez minusa jer je izložba kod publike pobudila veliko zanimanje jer do ove izložbe inozemna djela slavnoga minijaturista nisu bila izlagana u Hrvatskoj. Izazov je pronaći sredstva za tako velike produkcije, ali nije nemoguće. Miróovu izložbu vidjelo je 36.000 posjetitelja. Od prodaje ulaznica i kataloga može se uprihoditi solidna svota novca, kojom u konačnici platite velik dio troškova izložbe. Zaključak je da se može. Kada se vratimo u „normalu“, nadam se da će to biti 2024, moći će se nastaviti takvim tempom. Uz već spomenutu, zbog potresa odgođenu izložbu impresionista, imam dogovorene još dvije međunarodne izložbe. Jako se veselim vremenu koje je pred nama, kada ćemo ponovno širom otvoriti vrata Umjetničkog paviljona i kada u njega uđe svjetlost – ljubitelji umjetnosti! Marljivo radim već sada, kao i svi u Paviljonu, na tome da nam to vrijeme bude ispunjeno kvalitetnim projektima.

Tko čini publiku Paviljona? Studenti, učenici, stranci?

Sada je veliki problem što ljudi manje izlaze zbog korone. Škole, kako čujem od kolega, ne dolaze u velikom broju na izložbe, a i jako se zakomplicirao protokol izlaska djece iz škole na kulturne sadržaje. Silne odluke moraju se donijeti i potpisati i u školi i od strane roditelja. Škole su nam svakako činile velik udio u broju posjetitelja. No nismo se, naravno, oslanjali samo na „školsku” publiku. Nama su velik udio u postotku posjećenosti činili građani Zagreba, ali i ostalih hrvatskih gradova, kao i posjetitelji iz inozemstva. Moram istaknuti da smo se uvijek, osobito kada smo imali međunarodnu izložbu, itekako potrudili da nam dođe publika i iz Italije, (Venecija, Udine, Trst i cijeli taj dio koji gravitira prema Hrvatskoj), Slovenije, Austrije, Češke, Mađarske. Posjeti se nisu događali slučajno. Giacomettija je vidjelo više od 42.000 posjetitelja, od čega petnaestak tisuća iz inozemstva. To je bila posljedica ciljanih kampanja koje smo raznim kanalima provodili u navedenim državama. Dosta smo radili na strategiji dolazaka inozemnih posjetitelja i mogu reći da imamo vrlo dobro razrađen sustav prezentacije naših izložbi u inozemstvu. Znam da kolegama u današnje vrijeme nije jednostavno privući publiku, zainteresirati za izložbu. Korona je učinila svoje, ali i potres, kao i ekonomska kriza. Danas se i manje putuje, manje je turista u Zagrebu, sve to utječe na posjećenost. Uvjerena sam da će se tek 2024. nastaviti dobri trendovi posjećenosti iz 2019.

Možemo li ulaganjem u marketing vratiti publiku na izložbe?

Mali dio zasigurno možemo, ali nedostaje ono intrinzično, što bi se trebalo dobivati obrazovanjem, a što mi ne dobivamo. Toliko se govorilo o reformi školstva, da bi ta tema danas postala posve nevažna. Malen broj sati likovne kulture i nedovoljno odlazaka na kulturna događanja ne mogu od novih generacija stvoriti ljude kojima je najnormalnija stvar posjećivati izložbe i druge kulturne sadržaje. Stalno ponavljam kako bi sve trebalo kretati još od vrtićke dobi, ali da bi tomu tako bilo, potreban je totalni restart. Da, to je velik posao, ali u konačnici bi se isplatio. Zašto su, primjerice u Francuskoj, muzeji, knjižnice, knjižare... puni ljudi? Zato što im je kultura i umjetnost „usađena“, u genetskom im je kodu. Takoreći od rođenja Francuzi vode djecu po muzejima, galerijama, knjižnicama, kazalištima... tako se odgaja i stvara publika.

Što je sa suvremenom umjetnošću i pod­bacuju li naše institucije u njezinoj prezentaciji?

Od suvremene umjetnosti mi smo u Paviljonu do potresa imali ciklus Suvremeni hrvatski umjetnici za Umjetnički paviljon, što su zapravo bile ambijentalne izložbe sa site specific notom, gdje su umjetnici radili izložbu prilagođenu baš prostoru Umjetničkog paviljona. U tom su ciklusu izlagali brojni umjetnici, poput primjerice Ksenije Turčić, Dalibora Martinisa, Mirjane Vodopija, Ivana Marušića Klifa, Zlatana Vehabovića, Zoltana Novaka i drugih. Sada smo cijeli ciklus izložbi Umjetnost ispred Umjetničkog paviljona namijenili suvremenim autorima, odnosno recentnim suvremenim radovima.

Kada je riječ o Zagrebu, imamo dovoljno prostora za izložbe suvremene umjetnosti. Prije svega tu je Muzej suvremene umjetnosti koji bi trebao, po mome mišljenju, pojačati izložbenu aktivnost u smislu predstavljanja inozemnih suvremenih umjetnika. Polažem nade u novu ravnateljicu, kolegicu Zdenku Badovinac, u dijelu koji se odnosi na međunarodne umjetnike. Što se tiče Paviljona i mene osobno kao osobe koja kreiram program, namjeravamo i kroz sljedeću godinu predstavljati radove suvremenih umjetnika, no ne samo ispred Paviljona nego i u užem središtu grada. Dakle, namjera nam je proširiti se i izvan platoa Paviljona jer želim suvremenu umjetnost približiti građanima, a vjerujem kako će se to moći postići tako što će se građani doslovno na svakom koraku u užem središtu grada susretati s takvim djelima. Moja je krajnja ideja da u bliskoj budućnosti, kada gospodarski budemo bili puno vitalniji nego što smo to sada, ciklus Umjetnost ispred Umjetničkog paviljona preraste u bijenalnu međunarodnu smotru suvremene skulpture na otvorenome.

Nekoliko naših izložbi predstavili ste u inozemstvu. Propuštamo li priliku, pogotovo od kada smo u EU (dakle, gotovo već desetljeće) izlagati domaće umjetnike u inozemstvu i pozicionirati ih na međunarodnoj likovnoj sceni?

Propust koji neprekidno činimo jest da izložbe hrvatskih umjetnika ne predstavljamo vani. Zato želim svojim primjerom pokazati da se to može, jer ja sam već 2007. bila selektorica umjetnika i izbora radova za izložbu Suvremeno hrvatsko slikarstvo i kiparstvo koja je održana u Muzeju suvremene umjetnosti u gradu Termoliju, u Italiji. Potom sam na poziv Ministarstva kulture bila selektorica za izložbu Suvremeno hrvatsko kiparstvo, koja je od 2009. do 2011. održana u više zemalja Europske Unije (Italija, Austrija, Češka, Mađarska, Slovačka, Slovenija, Njemačka). Kiparici Božici Dei Matasić dogovorila sam izložbu u Musée d’Art Moderne et d’Art Contemporane u Nici, Francuska, bila sam i autorica te izložbe, a na poziv umjetničkog direktora Bijenala suvremene umjetnosti u gradu Busanu, Južna Koreja, predstavila sam rad Ksenije Turčić. Također, autorica sam izložbe Hommage à Nasta Rojc održane u Beču i još nekolicine drugih. Recentno, Umjetnički paviljon u suradnji s Civico Museo Revoltella, Galleria d’Arte Moderna predstavio je izložbu Zagreb, grad umjetnica u Trstu, prvu takvu izložbu od samostalnosti Republike Hrvatske, koja predstavlja radove umjetnica u vezi sa Zagrebom u dugom razdoblju od 1899. do 2019. godine. Naprosto je nevjerojatno da je ta naša izložba, prvi put u tako veliku opsegu, predstavila hrvatske umjetnice negdje u inozemstvu.

Šuška se da ove godine idete u Milano s jednom izložbom. O čemu je riječ?

Riječ je o izložbi Emanuela Vidovića (Split, 1870– Split, 1953), čija djela od smrti umjetnika nisu prešla granicu Hrvatske. Italija, naravno, nije izabrana slučajno. Vidović se školovao u Veneciji, na Academia delle belle arti, prva izložba na kojoj je izlagao, a bila je riječ o skupnoj izložbi, bila je u Milanu. Od studija je odustao na trećoj godini, ali je nastavio živjeti u Chioggii i Veneciji i nakon toga u Milanu. Vidovićeva izložba u Milanu bit će u Muzeju moderne umjetnosti što držim da je i zaslužio. Kustosi izložbe smo naš ugledni povjesničar umjetnosti i nekadašnji dugogodišnji ravnatelj Moderne galerije Igor Zidić i ja.

Mogu najaviti i izložbu Novo hrvatsko slikarstvo između apstrakcije i figuracije, na kojoj ću u suautorstvu s kolegom Brankom Franceschijem predstaviti dvadeset suvremenih hrvatskih umjetnika i umjetnica u Museu Revoltella. To je nastavak lijepe suradnje Paviljona s tršćanskim muzejom. Obje izložbe bit će realizirane ove godine.

Sve te međunarodne suradnje ipak su posljedica brojnih susreta s kolegama iz europskih institucija. Putovati je, dakle, nužno.

Ravnatelji i kustosi trebaju putovati. Što češće i posvuda. Trebaju posjećivati izložbe u inozemstvu, jer osim što će vidjeti djela pojedinih umjetnika, vidjet će i kako se prezentiraju radovi, kako su postavi oblikovani, kakva je grafika, slova, boje zidova, što je na podu, kakva je rasvjeta... razgovarat će s kolegama koji su radili na tim projektima, stvorit će poznanstva, možda i prijateljstva, i otvoriti vidike. A to je jako važno, otvoriti vidike. Mnoge stvari ne bih mogla iznjedriti da nisam bila uporna u posjećivanju muzeja i galerija diljem svijeta i u stupanju u kontakt s raznim institucijama i brojnim kolegama. Lijepo je kada možete doći u London i bez ikakve posebne najave nazvati kolegicu u Tate Modern i popiti kavu. Neopisiv osjećaj jednakosti.