Trubadur za uživanje

E da. Ipak su četvero dobrih pjevača i četiri lijepa glasa dovoljni za uspjeh Verdijeva Trubadura. A ovosezonske izvedbe pokazale su i da od korone ima koristi. Naime, predstava premijerno postavljena prije tri godine u režiji Arnauda Bernarda sada je izvedena normalno na pozornici, ali (polu?)koncertno, s kostimima i maskama. Tako da smo, hvala bogu, ostali pošteđeni histeričnosti Bernardova uprizorenja sa svim lošim popratnim posljedicama. Loša ocjena premijerne produkcije (Vijenac br. 652, od 28. veljače 2019) izazvala je ljutnju i prijekor za zlobu, uz nebulozne izjave o skorom gostovanju te predstave u Lisabonu. Nemam razloga za zlobu, svaka me dobra predstava veseli, a loša žalosti. No sada ne krijem zluradost zbog autogola koji si je intendantski mandat na isteku zabio ovosezonskim izvedbama iako moja zluradost neće postići cilj. Jer kada se brkaju pojmovi Baranović i Brkanović, puhači i orkestraši, Propero umjesto Porpore i sl., ne može se ni uvidjeti razlika između dobrog i lošeg Trubadura.

Sopranistica Marigona Qerkezi / Izvor privatna fotografija

Premijera Trubadura prije tri godine bila je prvi uradak novoga ravnatelja Zagrebačke opere Marcella Mottadellija. Trećerazredni, anonimni talijanski dirigent bio je odabran da zamijeni maestra Nikšu Barezu, što je samo po sebi skandalozno, a još veću težinu ovome narativu daje iznenadna smrt maestra Bareze, 14. siječnja u Zagrebu. Umro je bez mogućnosti da se rehabilitira i da mu se svekolika glazbena i kulturna javnost oduži za sve što je učinio. Dodatnu gorčinu prouzročila je zbrka oko pogrešnog datuma njegove smrti, što su ga prvobitno objavili mediji, i činjenica da nitko do danas nije priredio komemoraciju.

Za vraćanje dolična glazbenog obličja Trubadura zaslužan je ugledni talijanski dirigent Pier Giorgio Morandi. Preporodio je zbor i orkestar tako da smo ljepotu Verdijeve glazbe doživjeli u cjelovitosti glazbenih sastavnica: u mekoći orkestralna muziciranja i plemenitim zborskim zapjevima (zborovođa Luka Vukšić), čemu su se pridružili i dodatno uzvisili solisti. Snaga dojma nije, kao što u toj vrsti repertoara najčešće može biti, ovisila samo o ljepoti glasova i umijeću pjevača, već o muzikalnom autoritetu što je nad partiturom ima Pier Giorgio Morandi, u pogledu dinamike, agogike i stilske čistoće te glazbenih boja i ljepota što onda iz nje izviru. Uvjeren sam da bi maestro Nikša Bareza bio ponosan na takvu izvedbu svojega ansambla, koji mu je prvu predstavu posvetio u spomen.

Inicijalno zanimanje izazvao je nastup mlade kosovske sopranistice Marigone Qerkezi. Ne samo zato što je ona kći mezzosopranistice Merite Juniku – koja je prije dvadesetak godina bila aktivna sudionica hrvatskog opernog života, prije negoli je na Akademiji lijepih umjetnosti u Prištini postala profesorica solo pjevanja – već i zbog njezinih čestih i uspješnih nastupa na talijanskim opernim pozornicama. Pjevati talijanski repertoar u Italiji, pa još u kontinuitetu tijekom pandemije, mnogo govori i znači. U Prištini je diplomirala pjevanje, flautu i poslovni studij. Profesorica pjevanja joj je majka. Usput, maestro Morandi bio je, prije negoli je počeo dirigirati, oboist u Rimskoj operi.

Marigona Qerkezi izraziti je lirico spinto i verdijevski sopran, što podrazumijeva svijetlu boju glasa s mnogo baršuna, mekoće i punoće, zaobljenost visokih tonova i njihovu prirodnu sigurnost, duljinu daha, sposobnost suptilna dinamičkog nijansiranja. Mlada pjevačica vlada širinom fraze i kompleksnošću interpretacije u akcentuaciji, oduzimanju i davanju intenziteta, što sve pridonosi projekciji krasnih tonova i glazbenih fraza. Sigurna je u sebe, djeluje kao osoba koja čvrsto stoji na zemlji, posvećena je svojemu zvanju. Iako je debitirala kao Kraljica noći, trenutačno najčešće pjeva Luciju di Lammermoor i Leonoru u Trubaduru. Sudjeluje i u zagrebačkoj Čarobnoj fruli, kao Prva dama, a razmišlja o velikim Donizettijevim i drugim Verdijevim ulogama. Mnoge su Leonore oduševljavale u slavnoj povijesti zagrebačkih Trubadura; Marigona Qerkezi apsolutno je jedna od njih. S 28 godina.

Oduševio je i nastup talijanske mezzosopranistice Silvije Beltrami u ulozi Azucene. Njezin dramski glas lijepe boje i s pravom mjerom doziran dramski, ali muzikalni intenzitet interpretacije prizivali su u sjećanje Azucenu Biserke Cvejić. Dvojim koliko će mladi talijanski tenor Ivan De Fabiani još izdržati s obzirom na način (tehnički) na koji pjeva Manrica, no ljepota glasa i njegova mladost zasad još pružaju ugodne trenutke. Uloga Ferranda znano je i dotjerano ostvarenje basa Luciana Batinića. Do lijepa izražaja došla je uloga Ines u izvedbi Marije Lešaje.

Glas baritona Davora Radića po prirodi se ne uklapa u belkanto. No u sagledavanju uloge grofa Lune valja uzeti u obzir njegov stalan, marljiv trud i rad da svaku ulogu maksimalno donese, pa je i on pružio nekoliko ugodnih trenutaka. Dueti, terceti i ansambli u toj predstavi bili su puni žara i naboja, o arijama da se i ne govori, osim arije grofa Lune. Lobel Barun, Roko Radovan i Tvrtko Stipić donijeli su epizodne uloge Starog Ciganina, Glasnika i Ruiza.

E da, nezgodno je. I u operi, kao u nogometu, može se zabiti autogol. Baš mi je drago da je zagrebačka publika, nakon tri godine, konačno mogla uživati u Trubaduru.