Studentski život tijekom pandemije

Kada sam 1. siječnja 2020, u kavkaskoj Osetiji, u društvu prijatelja Osetina, prvi put saznao za opasni virus koji se brzinom vjetra širi po Kini, nisam to, kao ni moje društvo, držao za nešto vrijedno pozornosti što će uvjetovati moj život te, naposljetku, utjecati na to da se mi, već treću godinu, nismo susreli – oni nisu posjetili Novi Vinodolski i Hrvatsku, a ja nisam otišao u Beslan i Osetiju, kako smo to godinama običavali. Tri mjeseca nakon mog prvog saznanja o virusu COVID-19 Hrvatska je, kao i većina kugle zemaljske, ušla u svoje prvo i najteže zatvaranje. Tada sam bio na trećoj godini novinarstva Fakulteta političkih znanosti te su mi planovi, kao i mnogim kolegicama i kolegama, bili veliki. Htio sam te fatalne 2020. obaviti ono što je benefit studentskog statusa – otputovati na tri mjeseca u Sjedinjene Američke Države na program Work and Travel, potom i na Erasmusovu razmjenu, a ni jedno niti drugo nije se obistinilo, iz poznatog razloga koji kao, vjerujem, mnogi, spočetka nisam uzimao za ozbiljno. Da je pandemija ostavila dubok trag na studiranje, institucionalno obrazovanje i, na koncu konca, studentski život – pokazatelja je mnogo i za njima ne moramo mukotrpno tragati jer su očiti, a dominantno uključuju nove oblike nastave te restrikcije s kojima smo se suočavali i s kojima se suočavamo.

Brucoši najpogođeniji

Pozornosti je vrijedno istraživanje Studenti i pandemija: Kako smo (pre)živjeli? Agencije za znanost i visoko obrazovanje, čiji su rezultati objavljeni u listopadu prošle godine. Istraživanje je, ugrubo rečeno, obrađivalo četiri teme – organizaciju nastave tijekom pandemije, studentski život tijekom pandemije, mentalno zdravlje studenata te prijelaz iz sustava srednjeg u visoko obrazovanje tijekom pandemije. Istraživanje, provedeno na nacionalnoj razini tijekom rujna 2021, obuhvatilo je 4300 studenata sveučilišnih i stručnih studija – svih razina osim poslijediplomske, a zaključci zabrinjavaju, iako ne izazivaju čuđenje.

Mnogi brucoši još nisu ni upoznali kolege studente, a studiraju već drugu godinu / Snimila Dubravka PetriC / PIXSELL

Dominantni oblik izvođenja nastave bio je online oblik (40%) te hibridna nastava, tj. kombinacija 2/3 nastave online i 1/3 uživo (40%) – s time da su najviše online nastave imali sudionici viših godina diplomskih studija (49%), što je i razumljivo jer je, u toj situaciji, zasigurno najteže bilo brucošima – njih 29% prvu je godinu studija nastavu pohađalo isključivo online. To znači da trećina brucoša 2020/21. nije imala prilike upoznati se s nastavnicima te kolegicama i kolegama, koji su važan dio razdoblja studiranja, a to dokazuje i istraživanje po kojem je najveći izazov studentima prve godine, pri prijelazu iz sustava srednjeg u visoko obrazovanje, bio nedostatak kontakta uživo s kolegama sa studija (48%), a njih 55% odgovorilo je da se, zbog pandemije, slabije povezalo s kolegama sa studija.

Pandemija je ostavila dubok trag i na studentski život / Izvor PEXELS

Mnogi studenti, u prvom valu pandemije, izgubili su studentski posao, koji je, velikom broju nas, glavni izvor prihoda; zatvarali su se društveni prostori, studentski domovi, sportski klubovi, kazališta, kinodvorane, teretane, ugostiteljski objekti te svi ostali prostori, udruge i organizacije koji su, uz fakultet kao instituciju, važni za doba studiranja, kada bismo trebali učiti, umrežavati se, stvarati prijateljstva, zabavljati se te slobodno vrijeme koristiti za stvari koje priliče našoj dobi i koje pripadaju u „iskustvo studiranja“. To 63% brucoša 2020/21. nije uspjelo doživjeti – iako je njih osamdeset posto, po istraživanju, upisalo željeni studij, unatoč tome što se većina morala samostalnije pripremati za ispite državne mature. Ne treba zaboraviti ni da se radno vrijeme studentskih menzi često mijenjalo, iz dana u dan, što je studentima bio velik problem, a tek se u posljednje vrijeme počelo vraćati u normalu. Studenti su bježali doma, nabavljali propusnice, oni tzv. izvanzagrebački, ali, naravno i izvanriječki i svi oni koji nisu iz sveučilišnih gradova, često su bili u neizvjesnosti trebaju li iznajmiti stan ili ne, s obzirom na to da do posljednjeg časa nisu znali hoće li se nastava odvijati online ili uživo.

Ugroženo mentalno zdravlje

Od iznimne je važnosti trag koji je pandemija ostavila na duševno zdravlje društva, pa tako i studenata. U studentskoj populaciji postoji značajna percepcija narušenosti mentalnog zdravlja tijekom pandemijskog razdoblja te više od polovice ispitanika svoje mentalno zdravlje doživljava lošijim i mnogo lošijim u odnosu na razdoblje prije pandemije. Od teškoća koje su studenti iskusili tijekom protekle akademske godine pedeset posto navelo je osjećaj socijalne izolacije i osamljenosti, kao i probleme s pažnjom i koncentracijom. Nadalje, znatan broj studenata, njih 46%, istaknuo je kako se osjećao anksiozno i depresivno (29%) te se koristio društvenim mrežama na nezdrav način (43%). Zanimljivo je da se četvrtina studenata, po rezultatima, nije susretala s poteškoćama u pogledu mentalnog zdravlja te je, u svojim komentarima, navela da se u novim, pandemijskim okolnostima, osjećala bolje nego prije. Čak 32% studenta iskazalo je interes za psihološko savjetovanje uživo, a zbog straha od socijalne stigme nas dvanaest posto ne bi zatražilo stručnu psihološku pomoć, dok bi se petnaest posto studenata neadekvatno osjećalo kada bi išlo terapeutu radi psihološke pomoći.

Odličan projekt koji je iznjedrila aktualna pandemija jest Kako si? – osnovali su ga nastavnici i studenti Studija psihologije pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu, da bi poslije prerastao u udrugu. Nastao za prvog lockdowna, kao odgovor na sveprisutnije psihološke probleme s kojim se društvo suočava, Kako si? je pružao i pruža e-savjetovanje koje služi kao prva psihološka pomoć u nošenju sa svakodnevnim teškoćama. Danas su proširili djelatnost, pa nude i pomoć pri učenju, savjetovanje uživo, psihošetnje (grupe za druženje, podršku i osnaživanje u nošenju s osamljenošću), grupe podrške za socijalnu anksioznost i tako dalje, a sve sa svrhom šire dostupnosti primjenjive i razumljivije psihologije.

Neosporno je da smo kao društvo, u počecima pandemije, pokazali senzibilitet u odnosu s drugima, pa to nije isključilo ni studentsku populaciju koja si je, na razne načine, pomagala kroz virtualne (napose Facebook) zajednice, od kojih poneke broje i više od sto tisuća članova, nailazili smo i na razumijevanje nastavnika te nismo zaboravljali da su se i oni, baš kao i mi, u ovoj situaciji našli prvi put. Sve se to, kao i povjerenje u institucije, s vremenom narušilo, ali sreća je da su restrikcije počele popuštati i da ćemo se uskoro, nadamo se, vratiti na „staro normalno“, što uključuje i ono što nam definitivno najviše nedostaje, a to je druženje s kolegama bez ograničenja, nenošenje maski i nepostojanje razmaka, putovanja u inozemstvo te, naravno, nastava uživo.