Smjerokazi komunikacije lijepe književnosti kao komparatističkoga poslanja

Zbornik Emisija i recepcija na 360 stranica okuplja dvadeset radova uglednih hrvatskih i stranih autora sa znanstvenoga skupa održana u Omišu u studenom 2018. u povodu osamdesete obljetnice rođenja akademika Mirka Tomasovića, pod uredničkim vodstvom Cvijete Pavlović. Riječ je o dvadeset i prvom komparatističkom zborniku u nizu, ali istodobno i o prvom zborniku kod novog izdavača – zbornik Emisija i recepcija, naime, izlazi unutar nove biblioteke Matice hrvatske pod naslovom Komparativna povijest hrvatske književnosti.

Mirko Tomasović (Split, 1938–Zagreb, 2017), književni povjesničar i prevoditelj, ugledni komparatist i romanist, riječima Ivana Boškovića, „kulturni erudit po naobrazbi, domorodac i europejac“, tijekom neumorna djelovanja u području znanosti o književnosti, prevodio je liriku, epiku i dramsko pjesništvo francuskih, talijanskih, portugalskih i španjolskih autora od renesanse do modernizma, a napisao je i više traduktoloških rasprava. U tom smislu, imajući na umu poticajnu svestranost njegovih profesionalnih interesa, strukturu zbornika koji okuplja radove raznovrsnih tema moguće je predočiti kao svojevrsnu spiralu koja se širi u prostor postupno se udaljavajući od središta, u kojem ipak kao čvrsta ishodišna točka stoji figura akademika Tomasovića.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2020.

Na početku knjige Emisija i recepcija nalaze se radovi u kojima se razmatraju različiti prevoditeljski, istraživački i urednički doprinosi Mirka Tomasovića. Ivan Bošković tako proučava Tomasovićeve sinjske teme, ističući u prvi plan njegov interes za opuse Ivana Lovrića, čiji je morlakizam imao odjeka i u francuskoj književnosti, te za Milana Begovića, književnog markiza koji je Tomasoviću bio zanimljiv ne samo kao galantni pjesnik i baštinik petrarkizma nego i kao prevoditelj Dantea. Francisco Javier Juez Gálvez s madridskog sveučilišta Complutense pak govori o Tomasovićevim doprinosima hispanizmu, naglašavajući pritom da je hrvatski akademik prevodio i proučavao španjolsku književnost u rasponu od klasika renesanse i baroka pa do modernih pjesnika te je usporednim analizama više puta govorio i pisao o španjolsko-hrvatskim književnim vezama. Slijedi rad Tonka Maroevića, ujedno jedan od posljednjih njegovih filoloških tekstova prije prerane smrti 2020, koji je on posvetio upravo kolegi i prijatelju Mirku Tomasoviću. Maroević je u njemu obradio temu koja je ponovno aktualna ove obljetničke 2021. godine, kada svjetska književnost zapadnoga kruga proslavlja obljetnicu Dantea Alighierija. Maroević minuciozno opisuje odnos prevoditelja Mirka Tomasovića prema prevoditelju Mihovilu Kombolu kao uzoru, čiji je prijevod Božanstvene komedije Tomasović dovršio te marljivo komentirao i dotjerivao vodeći se specifičnim viđenjem prevođenja kao procesa nadograđivanja na rad prethodnika. Boris Senker u svom radu pak zapaža da se Mirko Tomasović u prevoditeljskim radovima često koristio bilješkama (fusnotama) za iskazivanje autokritike, razmatranje traduktoloških pitanja i ukazivanje na širi književni i društveni kontekst, naglašujući pritom da se u prevođenju općenito vodio načelom uspostave veza između emisijskih i recepcijskih književnosti i kultura. Razmatrajući dvije zbirke Tomasovićevih prepjeva petrarkističkih soneta iz 16. stoljeća, Cvijeta Pavlović ukazuje na činjenicu da njegov izbor tekstova daje više prostora ženskom glasu kao zaljubljenom subjektu, ukazujući pritom na razlike između muške i ženske poetske deskripcije: dok pjesnici 16. stoljeća više pozornosti posvećuju izgledu, pjesnikinje češće opisuju karakter, obrazovanost i društveni ugled ljubavnog objekta.

Recepcija kao naslovna tema

Prirodno se nadovezujući na Tomasovićevu komparatističku metodu i njegove znanstvene i prevoditeljske interese koji se ocrtavaju u uvodnim radovima, zbornik nastavlja radom Mirne Sindičić Sabljo o recepciji francuske književnosti u kontekstu preradbi Molièreovih komedija za dubrovačku pozornicu iz 18. stoljeća u kojima se snažno autocentrističko viđenje svijeta izražava prostornim kontrastom između Dubrovnika kao središta i drugih krajeva kao periferije te se na taj način pojačava osjećaj kolektivnog identiteta. Dubrovačkom tematikom bavi se i Jevgenij Paščenko, koji, oslanjajući se na istraživanja Franje Appendinija, u radu napominje da mitologizmi u Dubravki Ivana Gundulića upućuju na drevno razdoblje slavenskih prodora te, u tom svjetlu, hrvatsku etnogenezu tumači kao sudar slavenske i neslavenske kulture. U osmom radu u zborniku Bratislav Lučin razmatra prevoditeljske pothvate Vinka Premude, čiji prepjevi španjolskih mističnih pjesnika svjedoče o ranoj fazi recepcije španjolske lirike, a njegovi su prijevodi Tassa i Petrarce, iako manjkavi zbog nepostojanja prethodnika koji bi mu mogli poslužiti kao uzor, važna točka u razvoju prevoditeljske tradicije preko Kombola do Tomasovića.

Recepcija kao naslovna tema zbornika potom se razmatra u dva filmološka rada. U prvom, Nikica Gilić i Adrian Pelc govore o utjecaju francuske kinematografije na hrvatsku, naglašavajući pritom kao važne silnice poetski realizam, autorsku estetiku, francuski novi val i dokumentarizam. U drugom filmološkom prilogu Krunoslav Lučić razmatra utjecaj holivudskog filma na hrvatsku filmsku kritiku jugoslavenskog razdoblja te primjećuje da nakon 60-ih godina koje su obilježene snažim modernističkim zamahom i otporom američkom populizmu dolazi do obrata nakon kojeg u glavnim kinematografiji posvećenim časopisima supostoje članci u kojima se pozitivno vrednuju obje te tendencije.

Autorice sljedeća tri rada bave se hrvatskom lirikom dvadesetog stoljeća. Kristina Grgić piše o prijevodima pjesama iz kozmičke faze Nikole Šopa na engleski na kojima su zajedno radili Wystan Hugh Auden i Branko Busar, naglašavajući pritom važnost prijevoda i recepcije Šopova pjesništva za afirmaciju hrvatske književnosti i kulture u svjetskom kontekstu. Sintija Čuljat bavi se knjigom Ante Stamaća Obnovljeni Ujević te pokazuje kako njegov komparatistički pristup omogućava da se razriješi problem izostanka usustavljenog i cjelovitog prikaza Ujevićeva opusa te da se tumači u kontekstu idejnih i stilskih obilježja europskoga modernizma. Perina Meić razmatra metodološki pristup dviju studija Pavla Pavličića o modernoj hrvatskoj lirici koje, zahvaljujući njihovu skrivenom književnopovijesnom karakteru, drži relevantnim skicama za novu povijest hrvatske lirike 20. stoljeća.

Hrvatska književnost
u Bugarskoj

Slijede dva rada autorica sa sveučilišta u Sofiji o recepciji hrvatske književnosti u Bugarskoj. Dok Elena Daradanova razmatrajući modele recepcije hrvatske lirike od ilirskog razdoblja do danas naglašava važnost uloge prevoditelja čiji izbor tekstova ponekad snažno utječe na predodžbu ciljne kulture o ishodišnoj, Ina Hristova proučava prijevode Dubravke Ugrešić i razgovore s autoricom objavljene u bugarskim medijima te uočava da medijska reprezentacija autora često utječe na recepciju opusa, pri čemu pisac postaje svojevrsni medijski proizvod. Promjenama u recepciji opusa iste hrvatske književnice, ovoga puta u mađarskoj kulturi, bavi se Gabriela Dobsai te naglašava da su na interpretaciju i vrednovanje u različitim razdobljima velikim dijelom utjecale specifičnosti mađarskog društveno-povijesnog konteksta. Zoltán Medve potom donosi svojevrsnu tipologiju recepcije suvremene hrvatske proze u mađarskim prijevodima, ukazujući pritom na intertekstne veze s radovima mađarskih autora.

Dva sljedeća rada upisuju se u okvir empirijskih pristupa proučavanju književnosti. Iščitavajući elektroničke poruke koje su čitatelji uputili književnicama Ivani Bodrožić i Sari Nović, Lovro Škopljanac izlaže tipologiju recepcijskih obrazaca neprofesionalnih čitatelja, dok Maja Maćkowiak-Kruczek analizira statističke podatke iz knjižnica u okolici Poznańa u svrhu proučavanja poljske recepcije hrvatske književnosti te donosi zaključak da za slab uspjeh, između ostaloga, valja kriviti i fizičku raspadnutost knjižne građe hrvatskih autora te manjak financijskih sredstava. U posljednjem članku u zborniku Višnja Kačić Rogošić opisuje uspjeh interaktivnog kazališta ST – Samo tako, koje je tematiziralo problem adolescentske ovisnosti u Splitu devedesetih godina te taj projekt smješta na granicu između umjetničkog izričaja i odgojno-obrazovnog procesa te između fikcionalnog i dokumentarističkog.

Razvidno je da je riječ brojnim temama koje povezuje i drži na okupu temeljni naslovni koncept emisije i recepcije književnosti koji je moguće pritom tumačiti na više načina, od prijenosa iz jedne u drugu književnost i kulturu pa do odnosa teksta i čitatelja. Naposljetku, ta se ideja nadaje i kao temeljno načelo komparatističkog pristupa književnosti koji je obilježio profesionalno djelovanje akademika Mirka Tomasovića pa je prikladno da se u radovima okupljenima u zbornik objavljen u povodu obljetnice njegova rođenja kao zajednička osobina ističu upravo smjerokazi komunikacije lijepe književnosti kao komparatističkoga poslanja.