Revolucionarna kazališna zvijezda

Da su glavne teme Antigone ili Biblije vječne te da se mogu staviti u svaki kontekst, da sustav treba koristiti kako bismo ga uništili iznutra stvarajući antisustav u kojemu, eto, možemo imati i crnog Isusa i mnogošto drugo potvrdio je, na pozornici Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, Milo Rau – švicarski kazališni i filmski redatelj kojeg su naši mediji, prilikom najave događanja, proglašavali „jednim od najkontroverznijih“.

Nakon što je filozof Slavoj Žižek rasprodao gledalište te ostvario rekordan broj prijenosa uživo, Rau, „revolucionarna kazališna zvijezda“, sjeo je sučelice Srećku Horvata na drugom ovogodišnjem Filozofskom teatru.

Švicarski kazališni i filmski redatelj tijekom pandemije pokrenuo je nekoliko novih projekata / Snimila MARA BRATOŠ

U uvodu je naš istaknuti filozof zanemario gostov životopis, pretpostavljajući detaljnu upućenost publike, što dijelom zasigurno i jest točno, s obzirom na to da je Rau u nekoliko navrata gostovao u Zagrebu, a (pret)posljednje gostovanje bilo je ono u sklopu Festivala svjetskog kazališta u rujnu prošle godine, s predstavom Obitelj belgijskoga Nacionalnog teatra iz Genta.

Ako je slušalac došao kao tabula rasa, odnosno ako nije znao mnogo o Rauu, vjerujem da je dosta vremena proveo zbunjen jer su se Horvat i njegov gost međusobno, rekao bih, poigravali – poput dva stara druga, tematizirajući ne samo životopis redatelja nego i niz zanimljivih, često i čudnovatih projekata istaknutog Švicarca – i baš ti čudnovati projekti koji su s razlogom okićeni epitetom kontroverznih zahtijevali su podrobnija objašnjenja, za koja, u nešto više od sata, vremena nije bilo.

Novinar, esejist i predavač Milo Rau studirao je sociologiju, njemački jezik i romanistiku u Parizu, Zürichu i Berlinu. Profesori su mu, između ostalih, bili Tzvetan Todorov i Pierre Bourdieu. Rau priznaje da su ostavili dubok trag na njega kao osobu, pa i na njegovo stvaralaštvo, u kojem često traga za traumatičnim i tragičnim momentima u individualnim životima i u zemlji. Za njega su to trenuci posebnoga ganuća u kojima doživljavamo svojevrsne metamorfoze. Godine 2007. Rau osniva kazališnu i filmsku kuću nazvanu Institut političkog umorstva, koju od tada vodi kao umjetnički ravnatelj.

Međunarodnu je slavu stekao svojim rekreacijama: studijama slika, govora i društvenih odnosa putem detaljnih imitacija u obliku kazališnih scena. Njegov je životni kredo antiestablišment – vidljivo je to i iz njegove misli da sveučilište nije mjesto za njega, pa sve do svjedočenja da radom u nacionalnim kazališnim kućama nastoji sadržajno mijenjati percepciju poretka i hijerarhije.

U stvaralaštvu ga zaokupljaju gotovo svakodnevna pitanja – kako televizija, populizam i pop kultura utječu na društvo oblikujući ga. Prilikom stvaralačkog procesa, Rau prenosi te enigme na pozornicu ili filmski set te odgovore nastoji tražiti u kreativnom procesu zajedno s glumcima i ostalim sudionicima. Važno je pronaći odgovore na pitanje – kako se takva apstraktna retorika koju nam nudi 21. stoljeće može prikazati na sceni, kako je mi razumijevamo i kakav je njezin učinak na nas – publiku. Njegove važnije produkcije, kampanje i filmovi kao što su Grad promjena, Moskovska suđenja, Ziriška suđenja, Građanski ratovi, Mračne godine, Sud u Kongu bili su pozvani na najvažnije nacionalne i međunarodne festivale, poput Festivala u Avignonu, Berliner Theatertreffen i Kunstfestival u Bruxellesu, a već se iz spomenutih naslova može naslutiti autorova zaokupljenost angažiranom umjetnošću, stanju u svijetu, ratom, ali još važnije – otporom.

Horvat i Rau dotaknuli su se i budućnosti kazališta. Njezini se obrisi pojavljuju već u hibridnim formama na kojima se nerijetko radilo otpočetka pandemije. Projekti na kojima Rau trenutno radi uključuju i eksperimente s novim kazališnim formama, a jedan od njih obuhvaća i predstave u sedam ujutro jer, kako kaže, ljudi često dolaze u kazalište umorni. Žao mi je što se više vremena nije posvetilo Novom evanđelju – njegovu recentnom projektu u kojem se postavlja pitanje što bi Isus propovijedao u 21. stoljeću te o Školi otpora koju je Rau pokrenuo tijekom pandemije.