Prestrojavanje književnih kategorija

-

Poticaj za razmatranje pojave natuknute u naslovu ovog zapisa pružila mi je upadljiva okolnost u emisijama Trećeg programa Hrvatskog radija. Lako je zapaziti da su prozni tekstovi koji se pružaju – uz eseje – gotovo uvijek romani, čitani u nastavcima. Autorima je dakako stalo do toga da budu po nekoliko dana zastupljeni, ali to je pragmatički motiv. Smatram da se ne radi samo o vanjskom faktoru, nego da se u tome krije dublji simptom.

Danas je prevlast romana, dakle velike forme, neupitan. Ako su posrijedi tekstovi za odrasle čitatelje a ne bajkovite pripovijesti (kakvih ima i danas), novele uvelike gube tlo pod nogama. Uzet ću mnogim čitateljima lako pristupačan primjer: fikcionalno stvaralaštvo Pavla Pavličića. Treba samo razmotriti broj njegovih romana u usporedbi s kraćom prozom, pa da se spozna dominacija romana. Impozantna bibliografija to itekako potvrđuje. Takve odnose ilustrira i romaneskno stvaralaštvo Šehovića, Aralice, Tribusona i mnogih drugih. Jedino kod Fabrija novele zaslužuju istu pozornost kao i romani. Ukratko, pisac koji se danas predstavlja javnosti učinit će to najčešće s romanom.

To nije uvijek bilo tako. Premda romana ima već od antičkih vremena, on je sve do kraja osamnaestog stoljeća ostao neobičan hibrid. Otada je bilo mnogo autora koji su smatrali da novela po svojoj gradnji zajamčuje savršenstvo forme. Tu su misao zastupali Kleist, Mérimée, Poe, Keller, Gogolj. Čehov je sva svoja pripovjedna djela stvorio na području kratke i najkraće proze. Pirandello je napose dramatičar, ali među njegovim pripovjednim radovima vrhunac su virtuozne novele, a isto vrijedi i za Maupassanta. Thomas Mann nije poznat samo po velikim romanima; recepcija njegova stvaralaštva teško je zamisliva bez pojedinih novela, osobito bez daleka odjeka Smrti u Veneciji. Posljednji primjer neka bude Hemingway, čije su kratke priče (short stories) pa do oveće novele Starac i more po sudu angloameričke kritike vrhunac njegova opusa.

Preslojavanja događaju se i na području kazališta. Naziv drama također je postao nesuvremen, opsoletan. Pozornice postoje, ali na njima se ne uprizoruju drame, nego „predstave“. Prije je svaki znalac teatra smatrao da je samo po sebi razumljivo da se pišu kazališna djela (drame, specificirane kao tragedije, komedije, burleske, vodvilji…) Krleža je Gospodu Glembajeve nazvao dramom, isto tako U agoniji, a Leda je „ljubavna igra“. U komadima sabranima pod naslovom Legende jasno se prepoznaje na primjer tragedija (Kristofor Kolumbo) i fantastična groteska (Kraljevo).

Od svega toga ostale su „predstave“, koje podsjećaju, ako ih velikodušno prosudimo, mješavina commedie dell’ arte i teatra apsurda (dakako bez prodornosti Ionesca i Becketta). Gledatelj stječe dojam da na pozornici vlada načelo neodređenosti, koja se oslobodila tipiziranih maski stare talijanske komedije. „Predstavama“, svim prigovorima usprkos, treba priznati slobodu kojom vješt glumac može ispuniti svoju ulogu. „Predstave“ mogu biti dobre ili loše, no bile bi svakako uvjerljivije kad bi autori napustili ili bar modificirali svoje nazivlje.

Uporabio sam pojam autora. Tko razmatra tu instituciju, morat će doći do krupnoga zaključka. „Predstava“, rekao sam, izbjegava u načelu čvrsto određenu intenciju pisca. Scensko događanje ne stavlja karte na stol, pa se ne kaže da igramo Shakespearea, Marlowea, Molièrea, nego je sve „po motivima“ ili „novo tumačenje“. Navedeni pisci, a uz njih na primjer Lope de Vega i Calderón, i sami su često rabili predloške što su ih nalazili u starijim djelima, poznatim ili anonimnima. Ali oni pripadaju razdobljima prije utemeljenja književnog individualizma i originalnosti, dakle prije epohe Goethea i romantizma. Današnje stanje upućuje na krupan obrat. U biti je to povratak predindividualističkom mentalitetu, koji napušta tekovine osamnaestog i devetnaestog stoljeća. To je sociološko značenje suvremenog modela.

Razmatranju su preostale dvije kategorije. Prije nekoliko desetljeća posebno se isticala tendencija nazvana dokumentarnost, a obuhvaćala je reportažnu prozu i scenske prikaze. „Predstave“, razumije se, posvema okreću leđa koncepciji dokumentarnosti, jer je to shvaćanje književnosti u oštroj opreci s duhom improvizacije u najširem smislu riječi. Neki od zastupnika dokumentarizma isticali su, gotovo s ponosom, kako u njihovim tekstovima nema ni jedne jedine riječi koja se ne nalazi u nekom dokumentu. Pojam građe kod njih je totalan. Današnje književno stvaralaštvo ne pruža, ako se ne varam, primjere takve dosljednosti. Putopisi, memoari i autobiografije nešto su drugo jer im temelj nije objektivnost nego subjektivnost.

I naposljetku: upadljiva je okolnost da se danas očituje zazor prema književnoj vrsti koja je u devetnaestom i dvadesetom stoljeću bila vrlo živa – takozvana znanstvena fantastika, science fiction. U posljednjim desetljećima pozitivne su utopije utrnule, a književnost suočena s egzistencijalno negativnim pojavama (klimatske promjene, bolesti) mora se povući na periferiju jer ne može iskazati pogled koji bi bitno promijenio srž problematike. Ne može biti „angažirana književnost“.