Oktogon i Pentagon

 -

Dok sam išla u osmogodišnju školu u Varšavskoj 17, svaki sam dan barem dvaput prošla kroz Oktogon, prvi natkriveni prolaz u Zagrebu između Ilice 5 i Preradovićeva (Cvjetnog) trga kroz zgradu Prve hrvatske štedionice. Tada sam znala samo za prolaz, Prva hrvatska štedionica još mi nije bila u glavi. Kad je Kraljevska zemaljska vlada nakanila prodati staro kazališno gradilište na potezu od Ilice do Preradovićeva trga, Prva hrvatska štedionica kupila je na javnoj dražbi veći dio, što je bilo oko dvije trećine cjelokupnoga zemljišta, i na njemu izgradila trokatnu palaču zaokruženu trima ulicama (Ilica, Margaretska, Preradovićev trg). Ondje je arh. Josip pl. Vancaš podigao to golemo zdanje za samo petnaest mjeseci (1898–1899) – porazna je usporedba sa Zagrebom nakon potresa 2020, u kojem se ni do 2022. nije napravilo ništa – pa je tako prvi novčarski zavod u Hrvatskoj, osnovan još 4. ožujka 1846, dobio svoj dom. Osnivači su bili Lj. Gaj, D. Demeter, A. Mažuranić, A. Vranyczany, F. Kulmer, A. Popović (prvi predsjednik), no djelovanje te štedionice završilo je 1945. izvođenjem uprave pred sud (1946) pod optužbom suradnje s NDH. Imovina je konfiscirana.

U Oktogonu se stalno otvaraju nove rane od potresa koje treba sanirati / Izvor Wikimedia Commons

Taj nekoć vrlo moderan trgovačko-stambeni kompleks – prototip mu je bila mnogo veća milanska Galerija Viktora Emanuela II. iz 1867. – imao je pet zasebnih stubišta, vlastitu električnu centralu, prostorije su se grijale radijatorima na toplu vodu i topli zrak, bila je tu i pivnica, ledana, kasino, dućani, osam podvorničkih stanova. Toga se standarda ni danas ne bismo postidjeli. Naravno, tada u njemu još nije bilo uličnih svirača (jedna ženska dobro svira gitaru, druga saksofon), dućani kao da su se prorijedili, sjećam se da je urar sjedio za svojim stolićem u stiješnjenu trokutiću, no više ga nema. Ipak, najviše sam zapamtila zauzeće gotovo polovice središnjega dijela drvenom galanterijom, pletenim košarama i rogožarima. Izrađivale su ih slijepe osobe, pa smo njihovu trgovinu popularno zvali Kod slijepaca. U tom je prolazu bila (i sada je) i blagajna kazališta Komedija, u njihovu je izlogu bilo i nešto slika s predstava, a čim je riječ o kazalištu, ja odmah zastajem i gledam. Na izlazu pred Cvjetnim trgom uvijek sam pogledala na sat da vidim koliko je još ostalo do početka nastave, pa da znam: moram li potrčati ili mogu laganim korakom do još jedne svoje drage škole. Na povratku kući uvijek bih u iličkom krilu zgrade u trgovini muzikalija blagim pogledom pogladila jednu Hohnerovu manju crvenu harmoniku (želja pusta), no ni toga dućana već odavno nema. Cipele su korisnije od glazbala.

U središnjem dijelu, tom račvištu putova ispod ostakljene kupole s vitrajima, vidimo zašto se prolaz zove Oktogon: prostor je izveden u obliku osmerokuta. Zgradu Prve hrvatske štedionice (premda je na tom mjestu još pisalo njezino geslo iznad ulaza u jednu drugu banku: Zrno do zrna pogača / Kamen do kamena palača) nisam onomad ni mogla primijetiti jer se zvala Privredna banka Zagreb, kao i danas. A kako bi se stara štedionica 1950-ih i mogla zvati svojim imenom kad je nakon Drugoga svjetskog rata prošla kao i svi koji su nekoć nešto imali?! Dugogodišnju borbu protiv konfiskacije gledala sam i u vlastitoj obitelji (omamina kuća u Tkalčićevoj 65), no bila sam premala da od toga tada išta shvatim.

Ni današnjih ponovno postavljenih ploča na ulazu u Oktogon s Cvjetnoga trgu nije u vrijeme mojega špartanja tim prolazom bilo niti ih je moglo biti (razlozi već napisani). Osvanule su 1995. nakon uspostave Republike Hrvatske marom današnjega PBZ-a da svojim zlatnim slovima uče građane o mjestu kojim prolaze godinama, a malo znaju o njemu. Na zidu te palače osvanula je u Bogovićevoj novina: spomen-ploča psu. Ni ona nije od danas, postavljena je 1899, no u dvorištu, daleko od očiju javnosti. Naime, tijekom gradnje Prve hrvatske štedionice na gradilište je dolutao izgladnjeli pas, kojem su se marni radnici smilovali i uzeli ga pod svoje (divim se kako su nekoć građevine – lijepe, dotjerane, dobro osmišljene, npr. i Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu – niknule bez ikakve mehanizacije, štono riječ samo na ruke, u tako kratkom roku, čemu mi današnji, sa svim strojevima i tehničkim pomagalima, nismo dorasli). Pas Pluto dobro se slagao sa svojim dobročiniteljima i nastojao im na dobro uzvrati dobrim. Stradao je na dužnosti, ometajući krađu ilovače za lončariju, koju su kradljivci tu vadili jer je ovuda još tekao potok. Svi su žalili za njim – od radnika na gradilištu do arhitekta Vancaša – pa su mu postavili spomen-ploču. Sve do 2013. bila je skrivena od javnosti, a onda je iz dvorišta toga kompleksa premještena na zid u Bogovićevoj ulici. Na ploči piše samo da je pas stradao na zadatku, ali ne i na kojem. Bio je požrtvovan čuvar i zaštitar.

U Oktogonu pogledajte i pod. Vancaš je pazio na svaki detalj, pa je i podne kvadratne pločice lijepo složio smjenjujući žute, smeđe i crne te ih obrubljivao bordurama meandra i žuto-smeđe arabeske.

No sve što su nam namrli naši stari počinje s vremenom propadati, pogotovo ako tim dobrima ne posvetimo pravodobnu brigu, a zna se da je zapuštenost basso continuo svekolike nam baštine. Današnja je obnova i skupa i duga, pa onda često i nemoguća. U Oktogonu stalno se otvaraju nove rane od potresa koje treba sanirati. Ni stari obnovljeni natpisi ne prolaze bez pravopisnih pogrešaka, jer mi današnji ne znamo ono staro ni čestito prepisati (č/ć).

Osim Oktogona, u Zagrebu je i jedan Pentagon. Za njim ne morate potegnuti do Amerike, a i pustit će vas u njega. Tako se, naime, zove birtija na sjecištu pet ulica: Petrove (s obiju strana rotora), Voćarske, Srebrnjaka i Domjanićeve. U tom nevojničkom Pentagonu mislim o dragom građanskom Oktogonu.