Odlazak uglednoga kipara i pedagoga

-

U 82. godini preminuo je veliki kipar, profesor emeritus i mentor kiparstva na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, prije svega veliki čovjek, ljudina i veliki prijatelj Stjepan Gračan. Meni je bio pravi, istinski prijatelj, na što sam ponosan i time sam počašćen. Nedostajat će mi naši dugi razgovori.

Rođen je 28. veljače 1941. u Prugovcu kraj Kloštra Podravskog. Osnovnu školu i djetinjstvo proveo je u Osijeku. Nakon tri godine studija povijesti umjetnosti i filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu upisuje studij kiparstva na ALU. Profesori su mu bili Grga Antunac, Ivan Sabolić, Valerije Michielli i Antun Augustinčić. Crta kod Krste Hegedušića i Ferdinanda Kulmera, iskustva o kojima je rado govorio, također o predavanjima Matka Peića iz povijesti umjetnosti. Na ALU je diplomirao 1967. u klasi Antuna Augustinčića, potom završava postdiplomski studij. Od 1969. do 1971. suradnik je majstorske radionice Krste Hegedušića. U to doba stalni je likovni kritičar Glasa Slavonije.

Šetač u Osijeku / Izvor Wikiwand

Estetika ružnoga

Pričao mi je kako mu je profesor Augustinčić došao u atelijer dok je kipario za izložbu. Pitao ga je: Što to radite, kolega? „Radim skulpture za izložbu, profesore.“ „Ma dajte, kolega, kaj god! Kaj će vam to? Pa mi se školujemo da kiparimo po narudžbi i da dobivamo spomenike na natječajima. To je posao. Tu je lova, a mi smo profesionalci, kaj ne?“ Zbunio se mladi kipar riječima autoritativnog i moćnog profesora, ali nastavio je po svom. I hvala Bogu da jest. Premda je autor nekoliko poznatih spomenika, njegov su forte osnutak grupe Biafra i egzistencijalističke skulpture pougljenjenih leševa dojenčadi i odojaka. Objašnjavao mi je, kada sam mu pisao predgovor za izložbu, da svinja i čovjek imaju istu biološku strukturu i DNK. I svežderi su. Čovjek jede odojke i svinjetinu, kao što bi svinja proždrla sve živo, uključujući i ljudsko meso. Inaugurirajući svojevrsnu estetiku ružnoga, pa i estetiku odvratnosti, Gračan se smješkao na primjedbe da je perverzan i morbidan. Ne, nije bio. Htio je biti i bio je ciničan i sarkastičan, jer je jedino provokativnošću i sarkazmom mogao govoriti o životu i smrti, o neuralgičnim egzistencijalističkim stanjima. Čovjek je čovjeku vuk, homo homini lupus, znao je govoriti. To što zli ljudi mogu učiniti drugim ljudima, ubijajući ih i masakrirajući pojedinačno i kolektivno, to ni jedna životinja ne radi. Čovjek je najgora životinja, pouka je na koju je Stjepan ukazivao. Njegove maestralne obojene poliesterske figure zombija, živih mrtvaca, među mnogobrojnim njegovim drugim skulpturama, smatram bravuroznim i genijalnim.

Stjepan Gračan ostavio je dubok trag u hrvatskom kiparstvu

U socijalizmu Jugoslavije, posebno nakon 1948. i Titova Ne Staljinu, Juga postaje miljenica SAD-a. Nije završila iza Churchillove „željezne zavjese“ i bila je otvorena za informacije iz svijeta. Zato je epizoda socrealizma kratko trajala, a Zagreb je postao središte neoavangarde s osnutkom grupe Exat ’51. Iz New Yorka stižu informacije o pop-artu.

Likovna grupe atelijera Biafra

Gračan, Branko Bunić, Ratko Petrić i Miro Vuco osnivaju 1970. grupu Biafra. Djeluju i izlažu na petnaest izložbi do 1978, kada se razilaze. Grupi se pridružuju i na izložbama nešto stariji, poslije također profesor kiparstva na ALU, Stanko Jančić, pa kipari Đurđica Zanoški i Stanko Vukadin, te slikari kratko vrijeme, samo na prvoj izložbi 1970, Izet Đuzel, Zlatko Kauzlarić Atač, Ratko Janjić Jobo, Rudolf Labaš, Emil Robert Tanay, Vlado Jakelić, Fadil Vejzović, i meni najdraži prijatelj i slikarčina među njima, pokojni Ivan Hanza Lesiak.

Uvijek sam mislio da su ime grupi dali po pokrajini Biafri u Nigeriji gdje je 1970. milijun djece umrlo od gladi a da bešćutni svijet nije ni trepnuo. Gračan mi je objasnio da ne, Biafrom su zvali prostor u studentskom domu na Trgu žrtava fašizma blizu Meštrovićeva paviljona, popularne Džamije. Uselili su se i stvorili prvi skvot u nas. Tamo su priredili i prvu izložbu Likovne grupe atelijera Biafra, a izlažu Bunić, Gračan, Petrić, Vuco i kao gost Izet Đuzel. U jesen iste godine priređuju i drugu izložbu. Bunić napušta grupu, a pridružuju se slikari Kauzlarić Atač, Janjić Jobo i kipar Jančić. Kao gosti izlažu Krsto Hegedušić, Valerije Michielli, Miljenko Stančić i Vasilije Jordan.

Na kipare Biafre utjecali su njujorški popartisti, ali i egzistencijalisti, kipari George Seagal i Edward Kienholz. Prvi Jančić, a za njim Gračan i Petrić, stvaraju prve popartističke skulpture od gume, uzimajući formu živih modela. Jančić poput Seagala – koji žive modele lijeva u gips i postavlja svuda po urbanom javnom prostoru miješajući ih sa živim ljudima – lijeva mlade ljude pred legendarnom Zvečkom u Masarykovoj ulici u gumi. Gračan u poliesteru lijeva i boji svoje nakaradne, nakazne ljudeskare, i prvi ih izlaže vani, u javnom prostoru na otvorenom, u Ilici ili na zagrebačkim trgovima. Gračanu je bilo drago da sam prvi primijetio i zapisao da stvara zombije, žive mrtvace, mnogo prije negoli su postali masovna tema mnogobrojnih filmova strave holivudske B i C produkcije.

Njegove pak spaljene, sklupčane pepeljaste skulpture svi su dovodili u vezu sa sačuvanim tijelima žrtava erupcije Vezuva u Pompejima. No te Gračanove skulpture, modelirane pa paljene let-lampom, evokacija su protestnih samospaljivača: 22-godišnjeg studenta filozofije Jana Palacha u Pragu, koji se spalio 1968. zbog sovjetskih tenkova koji su okupirali Prag i Čehoslovačku. Mjesec dana poslije još se jedan student, Jan Zajíc, također zapalio na istom mjestu. Dva mjeseca nakon toga, u travnju, Evžen Plocek učinio je isto u češkom gradu Jihlava. Vijetnamski budistički svećenik i mahayana-monah Thích Quang Duc samozapalio se 1963. u Sajgonu iz protesta protiv politike predsjednika Ngo Dinh Diema, koji je progonio vjernike i zabranio budizam. Američki ratni veteran Norman Morrison samozapalio se ispod ureda američkog ministra obrane Roberta McNamare ogorčen zbog besmislenog rata u Vijetnamu.

Kumica Barica u Zagrebu / Izvor Wikipedija

Osnivač osječke Akademije

Gračanu je smrt bila uvijek intrigantna, pogotovo nasilna smrt, odnosno pojedinac kao nevina žrtva, ljudi besmisleno stradali zbog politike i tuđih hirova, ideologija i interesa. Gračan je bio smiren, staložen, razborit, promišljen, razložan i analitičan u govoru. Nikoga nije ogovarao, kamoli osuđivao, znao je kakvi su ljudi. Bio je pronicav psiholog i stoga tolerantan. Obrazovan, tih, dobronamjeran, mudar. Stjepan Gračan bio je od onih koji pažljivo slušaju, a manje govore, premda je njegovo znanje i njegova biblioteka nadilazila „eksponirane pametnjakoviće“. Pismen i vješt s riječima, nije bio samo vrhunski majstor u kiparskim materijalima. Vrsni je poznavatelj umjetnosti općenito, ne samo kiparstva. Volio je svoj Osijek. Osnovao je Akademiju u Osijeku. Mene je zamolio da odem tamo sa svojim testovima i održim prvi prijemni ispit i s ostalim kolegama tamošnjim profesorima primim prvu generaciju studenata, što sam sa zadovoljstvom i učinio. Gračan je od 1988. predavao kiparstvo na zagrebačkoj Akademiji, prvo na Nastavničkom odsjeku, poslije je do mirovine vodio svoju klasu u Ilici. Bio je i uspješan dekan, sjajan profesor i pedagog, ponosan na svoje uspješne studente, a miljenice su mu bile Mirjana Drempetić Hanžić, Andrea Pavetić i Božica Matasić, odreda danas uspješne umjetnice i profesorice. Bio je i predsjednik Zagrebačkog salona, u kazalištu Komedija vodio je maketarnicu i slikarnicu, s prijateljem Atačem surađivao na scenografijama i organizaciji festivala, poput onoga skulpture u pijesku na Rajskoj plaži u Loparu na Rabu. Izveo je i golem kip dinosaurusa na Brijunima, na mjestu gdje su nađeni tragovi navodno tih prahistorijskih gmazova. Surađivao je i s drugim kazalištima u Zagrebu, Osijeku, Splitu i Dubrovniku. Na ALU je kao dekan pokrenuo umjetničke doktorske studije. Napisao je program za doktorski studij kiparstva, Igor Rončević za slikarstvo, a Frane Paro za grafiku. Teorijska predavanja i mentorstva vodili smo Vera Turković, Marcel Bačić i moja malenkost. Stjepan Gračan bio je konstruktivan, aktivan i agilan kako u pedagoškom radu sa studentima tako i u produkciji svojih skulptura na tristotinjak izložbi. Monografiju mu je u izdanju Galerije likovnih umjetnosti u Osijeku i Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu (2014), izvrsno napisao vršnjak i doajen, mislim trenutno najveći živući hrvatski likovni kritičar uz Igora Zidića, Zdenko Rus.

Autor zapaženih spomenika

Gračana javnost ipak najviše zna i pamtit će ga kao autora nekoliko zapaženih spomenika: Augustu Cesarcu u Osijeku te najboljem zagrebačkom spomeniku, onome Vladimiru Nazoru, „vilenjaku“ u parku na vrhu Nazorove ulice, a tu su i spomenici Mariji Jurić Zagorki kako šeće s kišobranom u ruci u Tkalčićevoj ulici, kumici Barici na ulazu na tržnicu Dolac, a ne smijemo zaboraviti ni metalne žabe u parku skulptura na Savskom nasipu. To je prvi i jedini spomenik žabama na svijetu. On je autor i spomenika gradonačelniku Većeslavu Holjevcu, koji je začeo proširenje Zagreba preko Save i zaslužan je za nastanak Novoga Zagreba. Gračan se poslužio lukavstvom. Naime, spomenike je na natječajima obično dobivala ugledna kiparica i profesorica na ALU akademkinja Marija Ujević, autorica vrsnih spomenika Augustu Šenoi i Miroslavu Krleži u Zagrebu, kralju Petru Krešimiru IV. u Šibeniku... Gračan je modelirao spomenik Holjevcu u stilu Marije Ujević. Asistirao mu je brat, amater Zdravko, koji je uz brata učio kipariti. Povjerenstvo za izbor spomeničkog rješenja bio je siguran da je to Marijin rad, a kad ono – kada su otvorili zapečaćene kuverte  piše da je autor spomenika Zdravko Gračan. Pametan je bio Stjepan Gračan, lukav i prepreden kada je trebalo, ali uvijek korektan i pravedan. Mnoge Gračanove skulpture držim izvanrednima, neke i genijalnima i u ideji i u izvedbi. Zalog su trajna sjećanja na velikog kipara koji je djelovao u domaćoj sredini i ostavio niz opipljivih i konkretnih tragova svoje vrlo kreativne i umjetnički potentne osobnosti.

Neka mu Bog daruje mir u vječnosti, onako mirno i staloženo kako je i živio.