Ode i Bordo

Neki dan susreo sam poznatoga medijskog teoretičara, koji mi je u prolazu prigovorio: „Sve o kojima pišeš nazivaš genijima...“ Htio sam mu odgovoriti, ali već je otišao. Zaustio sam mu reći kako ja redovito ne pišem, hvatam se tipkovnice tek kad treba napisati nešto o nekome koga sam dobro poznavao, a za koga me je strah da će otići bez traga u vremenima gromoglasnih zveckanja oružjem i cjepivima. Eto, otišli su nedavno Bourek, Štalter, Jules... A sada i Borivoj Dovniković. I što sad da napišem o Bordi, a da izbjegnem riječ genij? Možda da ipak uporabim činjenicu da je već za života bio legenda.

Učio je Vukotića animaciji, učio je animaciji Dragića, na moja prva dva animirana filma bio mi je mentor. Bio je animator tamo još na Velikom mitingu, koji u našoj medijskoj kulturi stoji poput kamenih kolosa na Uskršnjim otocima. Crtao je stripove u legendarnom Plavom vjesniku. Jedan je od osnivača Svjetskog festivala animacije u Zagrebu. Njegova Škola animiranog filma, čitava napisana rukom, prvi je udžbenik za animatore nakon onog Prestona Blaira napravljena za Disneyjeve zaposlenike. I mnogi su se poslije razmetali takvim knjigama, na primjer Richard Williams, ali ni jedna nije ravna Bordinoj. Jer Bordo je animaciju učio onako kako su srednjovjekovni kirurzi učili seciranje, kako je Dražen Petrović na tri betonska kvadrata učio košarku, kako je Goran Ivanišević u poluvremenu „na male branke“ učio tenis i kako je Janica učila skijanje pazeći da ne pogazi izletnike na blatnjavoj padini.

Bordo je u Amsterdamu spavao na kauču kod Martina Scorsesea, bio u moskovskom žiriju s De Nirom, Agrokoka mu je nakon senzacionalnog uspjeha njegova crtića Svako jutro jedno jaje, organizmu snagu daje... ponudila da će ga doživotno opskrbljivati jajima, djeca bi zinula kad bi im kroz jednostavan crtež otkrio da je baš on autor serije crtića za Evu, za marku konzerviranih riba tvornice Adria Zadar. Bordo je autor fenomenalnog i još danas neusporediva jednostavnog znaka za Croatia osiguranje. Utvaram si (što bi rekao Ćiro, kojeg se nisam tek tako sjetio u ovom kontekstu) da se razumijem nešto u autorska prava kad je animirani film u pitanju, pa ću reći: Bordo je jedini sigurni autor serije o profesoru Baltazaru jer je upravo on scenarist Izumitelja cipela, filmića u kojem se prvi put taj lik pojavljuje.

Njegovi su animirani filmovi škola animacije. Najbolji se tako i zove: Škola hodanja. Ali sjetimo se i Ceremonije, Znatiželje, Putnika drugog razreda... To su remek-djela ručne animacije, gdje umjetnik vlada crtežom sigurno kao što hodač po žici balansira motkom, gospodareći svakim kvadratom u sekundi, bogobojazno se pritom koristeći moći kreacije koja pokreće crtež u suživotu s onima prije i onima poslije. Bordo je filmove radio poput starog kujundžije koji vazda kucka svojim čekićem i šilom i nevoljko prekida rad tek kad netko hoće kupiti njegov uradak. Pa se dugo cjenka jer znade koliko je njega sama u tome malome predmetu.

I on je imao uzor. Pa prisjetimo se i njega. Njega ja neću nazvati genijem jer je umro prije no što sam ja vidio Zagreba, ali tako ga je nazvao Bordo. Bio je to crtač stripova Vladimir Delač.

Ono što bih svakako ovdje htio reći jest: Bordo nije za života uopće bio svjestan svog stripovskog potencijala. Njegova najveća ljubav bila je izrada malih grafičkih rebusa. Putovali smo jednom negdje daleko (u Kinu, valjda) i on je pored mene u zrakoplovu stalno crtao. U jednom trenutku pruži mi svoj uradak. „Vidi!“ rekao je ponosno. Nacrtao je običnu željeznu kariku i pored nje tipičan lik turista. Rješenje rebusa: karikaturist. Bio je sretan kao malo dijete.

„Bože moj... mislio sam u sebi, jadni li smo mi. Čemu se ovaj genij veseli...“ A vidio sam u Annecyju kako Moebiusa tretiraju kao božanstvo, autor Asterixa Goscinny živio je u dvorcu i imao poslugu, a jedan od najvećih crtača svih vremena crta rebusiće. Pri kraju života crtao je i za Stipu Šuvara. Zapravo, Bordi je bilo svejedno. Samo neka se crta, u malome stanu u zagrebačkoj Dubravi.

Užasno me živciralo što me podsjećao na oca. Moj se otac čitavog života plašio mižerije, pa bi nam i za najobilnijih objeda sve pokvario zloslutnim prognozama kako ćemo jednoga dana gladovati. Bordo se panično plašio svoga srpstva. Iskreno, kao uplašeni Hrvat, nisam ga ni znao niti umio utješiti.

Sve se nadam, jer i o meni će brzo netko pisati, da su i strahovi moga oca i Borde bili pretjerani. Da pripadaju „analognom“ vremenu koje nepovratno odlazi...