Novi život Dore Pejačević

-

„Danas sam jako zadovoljna, jer sam dobila potvrdu da će se ostvariti jedan od velikih snova mog života. Ravnatelj orkestra Tonkünstler u Beču, Oskar Nedbal, prihvatio je moju simfoniju; zbog toga sam prije četiri dana otišla u Beč, kako bih s njime dogovorila sve što je potrebno. 25 siječnja bit će za mene velik dan, a nadam se i za moje prijatelje!!! – Sretna sam što je uspjelo s Nedbalom, jer on je jedan od najboljih orkestralnih dirigenata, koji će učiniti da se rodi, da progovori glazba koja je izbila iz moje duše, no koja je dosada ostala nijemom za druge, jer oni čuju samo uhom; glazba dolazi izvana da ih prožme, dok kod mene (i kod svih stvaratelja umjetnosti, ali navlastito glazbe), ona živi u meni, i kada me previše prožme, pretačem je u oblik, kako bih se je oslobodila, jer muka je nositi previše u sebi, u svojoj duši, to tišti, to ubija, ako se toga ne oslobodimo stvaralaštvom!“

(Iz pisma Dore Pejačević slikaru
Maksimilijanu Vanki, Budimpešta,
9. studenoga 1917;
prijevod s francuskoga Koraljka Kos)

Djelo i prve izvedbe

U trenutku kada je pisala Vanki Dora Pejačević još nije znala da će se najavljena „praizvedba“ Simfonije u Beču 25. siječnja 1918. svesti na samo dva srednja stavka tog opsežnog djela: Andante i Scherzo. Dirigent Oskar Nedbal to je vjerojatno odlučio u posljednji čas, možda zbog toga što je vrijeme za studij složene partiture bilo prekratko. Uz glazbu Dore Pejačević na programu koncerta bila su djela uglednih skladatelja Mozarta, Beethovena i Liszta, u čijem je glasovirskom koncertu solističku dionicu izvela Alice Ripper. Kritika je pohvalila skladateljičin smisao za boju zvuka i „prepoznala“ lokalni kolorit: „Upravo pikantni su ritmovi Scherza s nacionalnim prizvukom… pomišljamo na neki žarko obojen hrvatski pučki prizor u blještavom sunčanom sjaju“, piše J.K(orngold) u novinama Freie Presse, Beč, 26. siječnja 1918. (Prijevod s njemačkog ovog i svih sljedećih citata Koraljka Kos.)

 Odjeci pozitivnih kritika ponukali su ravnateljstvo Hrvatskoga glazbenog zavoda u Zagrebu da razmotri mogućnost izvedbe Simfonije na jednom od javnih koncerata te je odlučeno da se pisanom zamolbom za odobrenje HGZ obrati Dori Pejačević (spis br. 368/1918, 23. VIII). No ta molba čini se nije ni bila upućena, jer nije nađena u arhivu.

Prva hrvatska
moderna simfonija

Simfoniju u fis-molu za veliki orkestar, op. 41 skladala je Dora Pejačević za vrijeme Prvoga svjetskog rata, u doba kada su nastala i druga njezina važna djela, kao Glasovirski kvintet, op. 40. Komponirana je tijekom 1916. i 1917, a dovršena je u Našicama 25. kolovoza 1917. To je dakle prva hrvatska moderna simfonija, nastala istovremeno sa simfonijom Franje Lučića.

Dora Pejačević

Simfonija slijedi klasičnoromantičku tradiciju u tempima i karakterima četiriju stavaka: prvi je Allegro con moto s dramatičnim uvodom (Andante maestoso), drugi je lirski Andante sostenuto širokih pjevnih melodijskih linija, treći lepršavi, rasplesani Scherzo. Allegro molto s duhovitostima u instrumentaciji, a četvrti Allegro appassionato uskovitlane prve teme i snažne kinetičke energije uz završna prisjećanja na glavne teme djela. Osim majstorskog tematskog rada djelo očituje smisao za boju zvuka, od prozračnih dijaloga solistički izdvojenih drvenih puhača do blještavila punog orkestra s pojačanim sastavom limenih puhača (šest rogova).

Činjenica da je skladateljica čak i nakon praizvedbe djela i niza pozitivnih kritika tijekom ljeta 1920. prerađivala posljednji stavak svjedoči o stvaralačkom nemiru i osjećaju odgovornosti prema radu: „Radim sada na završnom stavku Simfonije, koji ću na mnogim mjestima drukčije instrumentirati, a posljednje taktove posve prekomponirati“, piše prijateljici i budućoj zaovi Rosi Lumbe Mladota u Kosovu Horu (Amschelberg) u Češkoj (Našice, 22. srpnja 1920).

Praizvedba Simfonije bila je konačno 10. veljače 1920. u Dresdenu, gradu skladateljičina stručnog usavršavanja. U dogovoru s dirigentom Edwinom Lindnerom na programu je ime Dora bilo navedeno tek inicijalom D., kako se publika ne bi dosjetila da je djelo skladala žena. Kritika je povoljno ocijenila djelo te naglašava „da glazba pokazuje prisnost s orkestrom i idealom koji je slijedio Čajkovski pri zasnivanju svojih zvukovno sjajnih simfonijskih djela“. „Široke epizode solistički tretiranih dubokih drvenih puhača“ sugeriraju programnost. Djelo pokazuje „izrazitu nadarenost za djelotvornost zvuka“. (Dresdener Anzeiger, 11. veljače 1920)

Dirigent Lindner preporučio je djelo kolegi, mađarskom dirigentu Arthuru Nikischu i nije isključeno da ga je on stavio na program čuvenoga lajpciškog orkestra Gewandhaus.

To spominje i dresdenska kritika nakon izvedbe Klavirske sonate u b—molu, op. 36 u interpretaciji Waltera Bachmanna (19. travnja 1921), citirana u zagrebačkom Agramer Tagblattu (god. 36, 1921, br.181, 2-3), a najavljuje i sama skladateljica u pismu Rosi Lumbe Mladota: „Lindner mi je upravo jučer pisao, da ostaje kod svoje odluke, da Simfoniju odnese A. Nikischu.“ (Našice, 22. srpnja 1920).

No 23. siječnja 1922. Arthur Nikisch iznenada je umro. Dora Pejačević umrla je godinu poslije, 5. ožujka 1923, te je sve zaboravljeno. Nekoliko tjedana nakon skladateljičine smrti Simfonija je 22. travnja izvedena u Budimpešti; izvedbom je ravnao Emil Abrányi. Taj je koncert ona sama dogovarala, ali ga nije doživjela. U znak sjećanja na skladateljicu još je 1923. održano nekoliko koncerata s njezinim skladbama, tako Intimno muzičko veče Hrvatskoga glazbenog zavoda s komornim djelima (21. prosinca); a tijekom idućih godina bilježimo još nekoliko priredaba u Beču, Osijeku i Našicama.

Dorina majka, grofica Lilla Pejačević, pokušavala je višekratno organizirati izvedbu Simfonije. Zbog toga je kontaktirala i Bečke filharmoničare. U skladateljičinoj ostavštini nalazimo pismo direktora Bečkih filharmoničara, Wunderera, koji joj piše, da je partituru Simfonije predao dirigentu Clemensu Krausu (Beč, 2. siječnja 1931). Nije bilo odziva.

Uostalom, Dora Pejačević namjeravala je nastaviti rad na velikim instrumentalnim vrstama te skladati i drugu simfoniju. O tome govori zapis u Knjižici sa skicama koju joj je darovala sestra Gabriela 24. prosinca 1917. (HGZ, II-Pej, VII-2). Na stranicama 21-22 zabilježen je u klavirskom izvodu početak prvoga stavka: polagani uvod (Andante) i prva tema (Allegro).

Nakon Londona – Leipzig

Glazbena ostavština Dore Pejačević u Hrvatskoj je zaživjela tijekom posljednjih desetljeća. Simfoniju smo slušali u nizu zanimljivih interpretacija, a izvode se i komorne, glasovirske i vokalne skladbe. Ovom prilikom pratimo etabliranje njezina opusa u međunarodnim koncertnim programima.

U Velikoj Britaniji, gdje je u Londonu živjela skladateljičina nećakinja Marie, i gdje je u egzilu umrla njezina najbolja prijateljica Sidonija Nádherny von Borutin, prvi je susret s glazbom Dore Pejačević publika doživjela još 1983. i 1984. U nizu solističkih recitala pijanistica Ida Gamulin višekratno je izvela Život cvijeća, atraktivni programni ciklus od osam minijatura za glasovir, op. 19 i ciklus Maštanja, op. 17. U itineraru umjetnice bio je osim Londona i Stratford-upon-Avon, a snimila je, osim navedenih opusa, i sve rane minijature za Radio BBC. Spomenimo i to da je zahtjevnu jednostavačnu Sonatu u As duru, op. 57 izvela u Londonu 2008. Tamara Jurkić Sviben. No tek nedavno, nakon 2018, pratimo u Engleskoj pojačano zanimanje za skladateljicu i njezino djelo. O tome svjedoči šest emisija u rubrici Skladatelj tjedna na Trećem programu Radija BBC (listopad 2018), kao i izvedba Simfonije u dvorani centra Barbican u Londonu 26. studenog 2021, kada je orkestrom BBC-ja ravnao Sakari Obama. Najave su bile entuzijastičke, a čitav je koncert protekao u znaku Dorine glazbe, jer je za vrijeme stanke bio emitiran Život cvijeća u izvedbi Nataše Veljković. Pozitivne kritike svjedoče o uspjehu djela, pa je i razumljivo da će BBC snimiti i CD sa Simfonijom i Klavirskim koncertom. O svemu je opširno pisao Bojan Bujić u Vijencu br. 725-726 od 16. prosinca 2021.

Koncert u Leipzigu
„sa sto godina zakašnjenja“

Za razliku od Engleske, Dora Pejačević je u Njemačkoj do ovog trenutka bila potpuno nepoznata. Počevši od 2021. autori dokumentarnog filma o skladateljici, redatelj Tim van Beveren i pijanistica i muzikologinja Kyra Steckweh, istraživali su okolnosti neostvarene izvedbe Simfonije u Leipzigu. Oskudni podaci upućivali su na ličnost Arthura Nikischa (kojem je vjerojatno bila uručena partitura) i na čuveni orkestar Gewandhaus čiji je on bio ravnatelj. U dogovoru s programskim direktorom orkestra, muzikologom Tobiasom Niederschlagom, koji se, nakon što je čuo snimku Simfonije, svesrdno založio za izvedbu, djelo je stavljeno na program koncerta 3. i 4. veljače 2022, sto godina nakon najavljenoga datuma koncerta.

Orkestar Gewandhaus u izvedbi Simfonije Dore Pejačević u lajpciškoj koncertnoj dvorani Gewandhaus, 3. veljače / Snimio Domagoj Marić

Orkestar Gewandhaus (nazvan tako po dvorani u „kući odjeće“ gdje je muzicirao) najstariji je njemački građanski orkestar, a njegov umjetnički razvoj pratimo sve od 1743. Godine 1781. za muziciranje orkestra bio je adaptiran jedan kat Gewandhausa, a sadašnja zgrada, otvorena 1981, treća je po redu. Među dirigentima (Kapellmeisterima) orkestra bili su Felix Mendelssohn-Bartholdy, Arthur Nikisch, Wilhelm Furtwängler, Bruno Walter i Kurt Masur, a sadašnji je ravnatelj orkestra od 2018. Andris Nelsons, koji je na tome mjestu naslijedio Riccarda Chaillyja. Nelsons je istovremeno i šef dirigent Bostonskoga simfonijskog orkestra i gostujući dirigent nekoliko drugih uglednih orkestara.

Simfonija Dore Pejačević izvedena je u Gewandhausu 3. veljače, na jednom u nizu koncerata koje je čuveni orkestar održao u spomen na 100. obljetnicu smrti Arthura Nikischa. Nakon otvaranja blagajne 16. siječnja karte su bile rasprodane u roku od jednoga sata. Nažalost predviđena repriza najavljena za 4. veljače bila je zbog zaraze članova orkestra pa i samog dirigenta virusom korone u posljednji čas otkazana, na veliko razočaranje okupljene publike, no snimka koncerta od 3. veljače bit će emitirana 8. ožujka od 20.04 do 22.00 sati na programu MDR Kultur / MDR Klassik. Koncertom je ravnao šef dirigent orkestra Gewandhaus Andris Nelsons, a u drugom dijelu večeri solističku je dionicu u Dvořakovom Koncertu za violončelo i orkestar izvela Sol Gabetta. Izvedba u akustički odličnoj dvorani Gewandhausa, koja je otkrila mnoge kolorističke finese Pejačevićkine partiture, primljena je s oduševljenjem.

 Donosimo odjeke iz programske knjižice i kritike neposredno nakon koncerta. Opsežni tekst u programskoj knjižici koji potpisuje Ann-Katrin Zimmermann uvodno govori o mogućoj svjetskoj karijeri koju bi bila doživjela Dora Pejačević da je Nikisch izveo Simfoniju. Slijedi skladateljičina biografija, a zaključno opširna znalačka analiza Simfonije naslovljena Šešire dolje, gospodo: to rastura. Autorica ističe „organski razvoj“ glazbenog tijeka i „bogatstvo izražajnosti koje oduzima dah“. Posebno hvali vještinu i suptilnost orkestracije te zaključuje: „Dora Pejačević nalazi u svojoj jedinoj velikoj simfoniji zapanjujuće samosvojni stil. Što se još sve moglo očekivati od te žene da je mogla dalje djelovati u muškoj domeni velikih orkestralnih vrsta…“

Naslovnica autografa Simfonije Dore Pejačević / Izvor: Arhiv Hrvatskoga glazbenog zavoda

Kritičar Peter Korfmacher objavio je u novinama Leipziger Volkszeitung od 4. veljače 2022.pohvalnu analizu Simfonije. O tome govore izvodi: „Dora Pejacevics, visoko plemenita k.-u.-k. Balkanka (sic!), koja je živjela od 1885. do 1923, bila je sjajna skladateljica. Mnoge od tema njezine jedine simfonije razvijaju vrtlog kojem se ne može odoljeti. Široki skokovi na cilj fraza podsjećaju na Straussa, znalačka instrumentacija također. Srednji stavci odišu vrlo samosvojnim, u pravom smislu riječi, neopisivim šarmom, premda zaostaju iza siline uvodnog stavka, dok se Scherzo zapleće u nestalnoj harmoniji. Konačno Finale, koji doista ne završava, nego u jednom trenutku prestaje, ipak je razvučen (…) Ono što Pejačevićka razvija iz Elektra-disonance početka jest žarka, uzbudljiva, nepotrošena glazba na vrhuncu jednog vremena u kojem je glazba bila cijenjena.“

Kasna renesansa glazbe
Dore Pejačević

Svjedoci smo kasne renesanse glazbe Dore Pejačević. Skladateljičina monografija, notna izdanja koja je objavio Muzički informativni centar Koncertne direkcije Zagreb, njemački projekt cpo, koji je na nosačima zvuka obuhvatio sve njezine skladbe u vrhunskim interpretacijama, sve su to bili događaji koji su pripremili novi život gotovo zaboravljene glazbe. Vrhunac renesanse Dorine glazbe bio je svakako nedavni koncert orkestra Gewandhaus pod ravnanjem Andrisa Nelsonsa.

 Iz današnje se perspektive čini da se najbolja djela Dore Pejačević definitivno uključuju u međunarodni kanonski repertoar. Već je najavljeno da će ugledni festival Lednice-Valtice u Češkoj u rujnu ove godine biti posvećen njezinoj glazbi. Nije više moguće registrirati sve novije izvedbe i snimke njezine glazbe na CD-ima, od Japana do Luksemburga.

Sve je to znak potrebe za osvježenjem koncertnog repertoara. Jedna od navedenih kritika nakon izvedbe u Leipzigu ističe da je Simfonija „nepotrošena glazba na vrhuncu jednog vremena u kojem je glazba bila cijenjena“. Danas vrijednosti tradicije zbog zamora avangarde i radikalnih smjerova ponovno postaju aktualne, a nacionalni stil, izgubivši ideološki predznak, postao je samo jedan od neosmjerova glazbe dvadesetog stoljeća.

U ogledalu kritike Simfonija je osvijetljena na različite načine: skladateljici suvremena kritika s početka 20. stoljeća ideološki je i romantičarski obojena u traganju za „nacionalnim“ i programnim u njezinoj partituri. Današnja, nama bliska kritika, imanentna je glazbenome djelu. Istovremeno se čini da Dora Pejačević, unatoč feminističkim naglascima u tekstu lajpciške programske knjižice, izlazi iz geta ženske glazbe.