Najciviliziraniji sukob književne povijesti

U maloj studiji, gotovo eseju Tko je Mađar iz 1939, mađarski pjesnik, esejist i književnik Gyula Illyés potrudio se da složeno i proturječno pitanje podrijetla Mađara prikaže kratko i izravno, kao da razgovara s nekim od svojih seoskih znanaca. Pod egidom tog autorskog kreda jezgrovite izravnosti mogao bi se okupiti i ostatak Illyésove proze, bogato natopljene, kako je to onomad i bio običaj, autorovim životnim iskustvom.

U slučaju Gyule Illyésa (1902–1983), plodna autora raznovrsnoga književnog opusa suvremene mađarske književnosti, naslanjanje ili isprepletanje književnosti i života na dvojak je način gotovo pa samorazumljivo. Postoje, naime, pjesnici koji vlastita ograničenja nadilaze ne samo vještinom prenošenja određenih istina umjetnošću nego i specifičnim oblikom kolektivne empatije, a njihov rad prenosi esenciju središnjih tema i preokupacija njihova doba i zajednice. I dok su se, negdje i u neko vrijeme različito od mađarskog u prvoj polovici dvadesetog stoljeća, pjesnici i mogli od društva osamiti, a opet u njemu sasvim dobro djelovati, pjesnici Istočne Europe morali su uz svoje djelovanje vezati obavezu, predanost, ako već ne i snažnu političku pripadnost, a ono barem uključenost u tekovine kojima će biti oblikovane njihove zemlje.

Izd. Disput, 2021, s mađarskog prevela Kristina Peternai Andrić

Tim će tekovinama, i prije no što osvijesti postojanje vlastite političke volje ili opredjeljenja, Illyésov život biti određen još otkad, kao (posljednji) sin u mehaničara prekvalificirana pastira i kćeri mjesnog kolara, kao dijete religijski izmiješana, katoličko-kalvinističkog braka, dođe na svijet na pustari, radnom mjestu svojeg, inače knjigama nesklona, oca. Srećom za književnost, roditelji se razvode u doba ranog Gylina mladenaštva pa se on s majkom seli u Budimpeštu, ondje završava gimnaziju, anonimno objavljuje prve pjesme i započinje više od šest desetljeća dugu književno-aktivističku karijeru.

Illyésovo je stvaralaštvo, posebno će se to zanimljivim pokazati kroz diskurs ovim recima predstavljena romana, svojevrsna razdjelnica starog i novog, kronika sudara i sukoba, najprije povijesnog između aristokracije kojoj Illyés ne niječe stoljetne zasluge stvaranja mađarske kulture i tradicije na čijim zasadama zemlja i danas egzistira i „agrarnog roblja“, zaslužna za očuvanje stoljetnog nacionalnog duha do njegova doba, a potom i Zapada, kojem po povijesnim okolnostima i kulturi zemlja pripada i izolacije u koju je odvedena po svršetku Drugoga svjetskog rata.

U tim za naciju i nacionalno prijelomnim trenucima presudnim se čini i pitanje s početka, o tome tko je Mađar. Illyés će oko njega isplesti priču, pritom ne nudeći odgovor, u opsegom nevelikom romanu, prije proširenoj noveli, Ručak u dvorcu. Izvorno je kao roman u nastavcima objavljen 1962, a hrvatskoj čitateljskoj publici dostupan odnedavno, kao tek četvrto djelo jednog od najvažnijih mađarskih autora dvadesetog stoljeća, u izdanju Disputa i znalačkom prijevodu Kristine Peternai Andrić. Illyés se na bivše imanje bivše grofovske obitelji Apponyi vraća kao etabliran pisac čiji je roman (premda mu se izrijekom naslov ne spominje, pretpostavlja se da je riječ o njegovu najpoznatijem djelu) Narod pusta već odjeknuo u zemlji razdijeljenoj klasnom i sociološkom borbom na svim razinama. Autobiografsko ili, bolje rečeno, autofikcijsko tu je prožeto elementima sociografije, specifične grane mađarske književnosti kojoj je Illyés jedan od utemeljitelja. Poput vrsna antropologa i folklorista, Illyés u Narodu puste piše o sudbini nadničara, radnika bez zemlje, na posjedima tadašnjih aristokrata, dok u Ručku u dvorcu nastupa kao njihov predstavnik, zagovornik njihovih prava i stajališta u srazu s onemoćalim i intelektualno već dobrano isluženim bivšim grofom i nekadašnjim očevim poslodavcem na čiji poziv dolazi u dvorac, jedini preostali posjed nekoć moćne obitelji. Na pomalo grotesknoj mizansceni odvija se objed u društvu bivšeg grofa, grofice, njihove snahe i grofove bivše ljubavnice, tajnice čijom milošću velikaška obitelj i danas boravi u pregrađenoj prostoriji nekad njihova velebnog doma.

Od sama je početka, naravno, jasno kojoj se struji priklanja autor i koju političku i klasnu opciju zagovara, no prema pripadniku suprotstavljene strane ne odnosi se bez poštovanja ili dolična obzira. Štoviše, njegovu krhku inferiornost promatra kao zrcalo vlastita položaja, kao otvorenu mogućnost iznenadna i neočekivana sloma (o tome više i detaljnije govori u jednoj od digresija gdje objašnjava gotovo pacifističko propadanje ugarskog, u odnosu na, primjerice, francusko plemstvo), što rezultira dodatnom sućuti. Ipak, već sam izbor postavljanja protagonista u odnose moći; pripadnika aristokracije kao ishlapjeloga starca i predstavnika novih društvenih silnica (nipošto ne elita) kao mladog i snažnog intelektualca koji se u rodnom kraju zapravo našao kako bi Molièreom obogatio svoj prevodilački opus. Grofovski poziv ne odbija, čime pokazuje otvorenost, a povremeno ironičnim odnosom prema struji kojoj i sam pripada razotkriva oštroumna i otvorena pojedinca, ako ne u potpunosti, a ono dobrim dijelom oslobođena političkih pritisaka i potrebe da nekomu ili nečemu apstraktnome pod svaku cijenu pripada.

Premda u naslovu i sižeu pomalo frivolan, Ručak u dvorcu pravo je književno blago, sociološka minijatura i primjer uljuđeno vođena dijaloga dvojice suprotstavljenih sugovornika. Ujedno kratka je to, samim time zanimljiva i poučna, lekcija iz povijesti (austro)ugarskih krajeva za bolje razumijevanje političkih odnosa u toj zemlji danas. Stoga bi se ovaj izniman naslov trebao naći, ako već ne u školskoj, a ono barem u obaveznoj lektiri svakog studija hungaristike. Barem na kulturološko-geografskom prostoru Srednje Europe.