Muke (ne)ostvarenog majčinstva

Rijedak je slučaj da se filmska adaptacija nekoga proznog djela u domaćim kinima pojavi gotovo istodobno s prijevodom tog djela na policama domaćih knjižara, odnosno onoga što je od njih ostalo. Upravo to se dogodilo nedavno, pa je najprije na policama trgovina mješovitom robom, koje se po inerciji još nazivaju knjižarama, u prosincu osvanulo hrvatsko izdanje romana Mračna kći glasovite talijanske književnice zagonetnog identiteta Elene Ferrante, da bi već u siječnju u domaća kina stigla adaptacija tog romana, psihološka egzistencijalna drama scenaristice i redateljice Maggie Gyllenhaal. Riječ je o dugometražnom redateljskom prvijencu ugledne i nagrađivane glumice koja je tijekom karijere duge tri desetljeća ostvarila niz sjajnih uloga, među ostalim i u izvrsnim pa i kultnim filmovima Donnie Darko, Tajnica, Adaptacija i Ispovijest opasnog uma, kao i u hitovima poput Viteza tame te u ambicioznim serijama kakve su Časna žena i Kronike Times Squarea, da bi za dojmljivu rolu novinarke i samohrane majke koja u glazbenoj romantičnoj egzistencijalnoj drami Crazy Heart intervjuira ocvalu country-zvijezdu Jeffa Bridgesa zaradila i nominaciju za Oscara. Ako je suditi po Mračnoj kćeri, za angažman u kojoj je osim nagrade za scenarij na festivalu u Veneciji dosad osvojila i nominacije za Zlatni globus kao najbolja redateljica te za nagradu BAFTA kao autorica scenarističke prilagodbe, Gyllenhaalova će i kao redateljica biti ambiciozna i predana umjetnica.

Olivia Colman izvrsna je u naslovnoj ulozi Lede  / Izvor Duplicato media

A takva je i morala biti da bi na ekran prenijela svu kompleksnost i slojevitost proze Elene Ferrante, svu suptilnost i minucioznost psiholoških stanja njezine protagonistice Lede, žene srednjih godina koja kao da zapravo čitavog života bježi od same sebe i vlastite egzistencije. U maestralnoj interpretaciji Olivije Colman, izvrsne britanske karakterne glumice koja se posljednjih godina predbilježila za, ako ne uvijek osvajanje Oscara (glavna uloga u Miljenici Yorgosa Lanthimosa), a ono barem za nominacije (sporedna rola u drami Otac Floriana Zellera), senzualna i senzibilna Leda je žena koja bježi i u doslovnom i u metafizičkom smislu, i na više razina. Ona je ne samo pobjegla od supruga i dviju kćeri u vrijeme kad je djevojčicama bilo četiri i šest godina, i nije samo pobjegla od braka u vezu s profesorom Hardyjem (glumičin suprug u stvarnom životu Peter Sarsgaard), i nije k tome tek s hrpom knjiga u prtljazi pobjegla u arhetipsko idilično grčko ljetovalište, u kojem može uživati u iluziji o svojoj mladolikosti, čak i o svom sve mlađem izgledu i pogledima koje mami, kao i u flertu s mladim studentom Wilom.

Leda je pobjegla od same sebe, i njezin bijeg kontinuirano traje. Bijeg od vlastite savjesti, od grizodušja zbog neodgovornosti prema kćerima koje su sad djevojke i koje žive s ocem, bijeg od spoznaje da nije uspjela kao majka – „bila sam jako umorna” i „ponekad moraš pobjeći da ne bi umrla”, reći će – bijeg i od vlastitih godina i od suočavanja s njima. A taj se bijeg vrlo konkretno manifestira i u njezinu ponašanju, jer je pred estetiziranom i atmosferičnom kamerom Hélène Louvart (Nikad rijetko ponekad uvijek Elize Hittman) prikazana kao prilično plaha i doslovce prestrašena žena često suznih očiju koja se neprestano osvrće, osluškuje zvukove i gleda kroz prozor ili oko sebe, te kao da razmišlja o skrivenim namjerama svakoga tko ju pogleda. Ona je zadovoljna sobom i svojim izgledom, s crtom narcisoidnosti, ali je nezadovoljna svime oko sebe, u tolikoj mjeri da bježi i od prijaznijeg odnosa s ponekom lokalnom osobom, kakav je srdačni Amerikanac Lyle (markantni i uvijek pouzdani Ed Harris).

Jedina od koje Leda ne bježi i koju ne izbjegava jest mlada majka Nina (odlična Dakota Johnson), pripadnica konzervativne i gotovo mafijaški ustrojene obitelji iz Napulja. Nina je nesigurna žena koja s jedne strane shvaća da se našla u mreži obiteljskih očekivanja i s obitelji povezanih društvenih obveza, dok s druge strane u Ledi vidi mogućnost zadržavanja samostalnosti i slobode, kao i mladolikosti i privlačnosti. No njihovu prisnijem odnosu ispriječit će se jedna lutka, igračka Ninine kćeri koju će djevojčica izgubiti, da bi ju Leda nakon pronalaska odlučila zadržati. Taj njezin naizgled iracionalan čin zapravo je sasvim logičan, jer ona u lutki vidi poveznicu sa zanemarenim i u međuvremenu otuđenim kćerima, od kojih je odustala kada je, kako u dramskom krešendu filma kaže, umjesto da bude majka odabrala biti nemajka. I od te spoznaje Leda bježi, prestrašena je i osjeća se gotovo progonjenom, a njezina psihička stanja i emocije Maggie Gyllenhaal predočava iznimno sugestivno, s osjećajem za nijanse i detalje, za geste i grimase, za impresivno skladanje složene karakterno-psihološke kompozicije.