Londonski pogled iz izolacije

-

Poziv na otvaranje samostalne izložbe umjetnice internacionalne reputacije kojoj u biografiji piše da je rođena u Hrvatskoj bio je razlog da se uputim u istočni dio Londona, poznat mi jedino iz drame Pygmalion G. B. Shawa. Hoxton je posljednjih desetljeća postao dinamični dio grada, u kojemu se susreću razne kulture i stjecište je mladih kreativaca.

Autorica je izložbe Vlatka Horvat, koja se od šesnaeste godine školovala u Chicagu i New Yorku, gdje je ukupno boravila dvadeset godina, a sada već jedanaest godina živi u Londonu kao redovna profesorica na Central Saint Martins, University of the Arts, najprestižnijoj umjetničkoj akademiji u Londonu. Predaje na odjelu za likovne umjetnosti studentima druge i treće godine studijsku praksu i mentorica im je za završne, diplomske izložbe. Uz taj zahtjevan posao koji nije ograničen na radno vrijeme izlaže u uglednim galerijama i muzejima i izvodi performanse u svjetskim umjetničkim centrima i kazalištima od New Yorka, Chicaga, Züricha, Milana, Beča do Muzeja suvremene umjetnosti, Galerije SC i Galerije Nova u Zagrebu te u Hrvatskom paviljonu na 16. venecijanskom bijenalu arhitekture. I to je tek dio s duge liste gradova gdje je uspješno nastupala. Predaje i na WHW (kratica za What, How & for Whom) Akademiji, interdisciplinarnom studiju u Zagrebu koji vodi istoimena grupa kustosica. WHW također vode program Galerije Nova u Zagrebu, a od 2019. i Kunsthalle Wien u Beču. Vlatka s njima intenzivno surađuje od 2005.

Na izložbi su prikazane livade i šume Medvednice

Upravo otvorena izložba u londonskoj galeriji Peer njezina je prva velika izložba u gradu. What Is on the Ground and What Is on the Sky, što je na tlu a što na nebu, pita se autorica u naslovu instalacije u prvoj prostoriji ispunjenoj fragilnom prostornom instalacijom od svakodnevnoga potrošnog materijala kao što su drvene letvice ili kartonska ambalaža složeni u delikatnu strukturu mobilne skulpture koja nas podsjeća na ogoljele grane zimskog krajolika. Stvoren je ambijent u koji se sklanjamo od ulične vreve koja ostaje iza posjetitelja, s druge strane staklenog zida galerije. Autorica prepušta interpretaciju našoj mašti i raspoloženju. Na nekoga će djelovati smirujuće, a drugi će se, poput mene, bojažljivo šuljati da ne povrijede delikatni raspored konstrukcije. Instalacija je nastavak njezina istraživanja o tome kako osvajamo, dijelimo ili stvaramo vlastitu putanju kroz prostor i strukture.

U susjednoj prostoriji izložen je prvi dio Vlatkine nove serije To See Stars over Mountains (Vidjeti zvijezde iznad planina). Za razliku od prve, u ovoj je sve statično: 53 rada na papiru kronološki su postavljena u klasičnom galerijskom stilu, jednakih su dimenzija u identičnim okvirima. Redaju se poput dana u godini, ali ne u bilo kojoj godini, već tijekom 2021, kada je cijeli svijet živio u usporenom ritmu. Tijekom trajanja izložbe od 4. veljače do 2. travnja postav će se mijenjati sedam puta, svaki put će biti izložena 53 nova rada u istom linearnom kronološkom nizu. U razdoblju od osam tjedana bit će sažeta cijela Vlatkina jedinstvena godina. U izloženoj prvoj skupini nisu turističke vizure Londona već anonimne londonske livade, jer naše je kretanje za vrijeme najstrožeg lockdowna bio ograničeno kao nikada dosad. Bili smo zahvalni za svakodnevni kratki susret s prirodom, potaknuti na traženje neobičnog u običnome, u fizički i mentalno skučenoj svakodnevici. Ima nečeg epskog u tom na prvi pogled monotonu nizu, koji je po ritmu nalik na crkvene litanije u kojima se stihovi ponavljaju, ali ipak je u svaku strofu ubačen novi sadržaj.

Iz postava izložbe

Lakoća i humor
londonskih livada

Vlatka je svaki dan obilježila jednom snimkom u prirodi na livadi, brežuljku na rubu urbanog dijela Londona. Kada je tu fotografiju prenijela na papir formata A4, stvorila je podlogu na koju je intervenirala crtežom, rezanjem ili trganjem površine, lijepljenjem tehnikom kolaža i stvorila ilustraciju svog doživljaja prostora. Na taj postupak mogli bismo primijeniti Vlatkine riječi koje su poslužile kao uvod u priču koju je autorica emitirala na hrvatskom radiju za Sliku od zvuka, o fiktivnom prostoru koji joj služi, kako kaže, kao izgovor ili okvir za narativ utemeljen na principu „nešto čega se sjećaš s dodacima“. Ovdje je riječ o stvarnom prostoru koji umjetnica svojim sjećanjima obogaćuje vizualnim dodacima. Pitamo se, sjećamo li se što smo mi toga i toga dana radili, kako smo se osjećali?

Umjetnica Vlatka Horvat

Komentirala sam taj ciklus s vrsnim poznavaocem suvremene umjetnosti Peterom Elbornom, koji se i sam začudio da su te fotografije na njega ostavile pozitivan, čak optimističan dojam, u nekima od njih prepoznao je lakoću i humor, a riječ je o vremenu u najboljem slučaju dosade, a u najgorem depresije i klaustrofobije.

Pandemija korone utjecala je na strukturu cijele godine. Prvih šest mjeseci Vlatka je svakodnevno fotografirala u lokalnom kvartu u Londonu. Čim su dopuštena putovanja, pohrlila je u rodni Čakovec i provela pet tjedana s roditeljima, tako da je jedna od sljedećih serija ilustrirana fotografijama iz Čakovca i motivima sa Sljemena, a nakon toga slijede Zürich, Beč, Pariz i Atena. U listopadu je tjedan provela s roditeljima na Plitvičkim jezerima, a potkraj listopada njezina se vizura svela na pogled iz sobe u kojoj je bila u izolaciji. Nije čudno da su u tih deset dana nastali radovi koji najviše od svih odražavaju tenziju i osjećaj klaustrofobije.

Projekt To See Stars over Mountains trajno je zabilježen u knjizi u kojoj je ilustrirana čitava serija popraćena tekstom Lauren Elkin (authorice publikacija No. 91/92 Notes on a Parisian Commut, i Flâneuse: Women Walk the City).

Odnos prema prostoru i prirodi

Uz izložbu predstavljen je i video koji je Vlatka Horvat nedavno snimila na livadi na kojoj je bilježila dane na početku prošle godine. Tehnički izvrsnim snimanjem umjetnica prati ljude koji izvode čudan, možda besmisleni ritual, igru nama nepoznatih pravila ili bez njih. Predmeti različitih oblika i dimenzija kotrljaju se po travi, bore se s gravitacijom i pronalaze svoju putanju, a njihovi ih privremeni vlasnici vjerno slijede: uzbrdo, nizbrdo, brzo ili polako, s mjerom od obične drvene letve ili bez mjere s laganom tkaninom, svaki od protagonista osvaja prostor za sebe i za odabrani predmet, odabire svoj ritam ili se podređuje samovolji predmeta u pokretu. Kao i u ciklusu s fotografijama, i tim videozapisom umjetnica nas minimalnom intervencijom potiče na razmišljanje o našem odnosu s prirodom i predmetima. U videu, međutim, element dinamike povećava mogućnost opuštanja gledatelja koji prati jednostavne repetitivne radnje, kojima se protagonisti prepuštaju i stvaraju improviziranu igru ili na kraju postaju prisni sa slučajno pronađenim predmetima. Video je naslovljen Until the Last of Our Labours is Done. Bilo bi pomalo ironično usporediti protagoniste tog videa s Heraklom, koji je morao obaviti sve do posljednjeg od svih dvanaest teških, gotovo nemogućih zadataka kako bi dokazao svoju snagu i stekao status heroja, ali poput njega protagonisti videa ne smiju posustati sve dok ne obave i posljednju zadaću.

U recentnim radovima u raznim medijima, od skulpture, instalacija, kolaža, crteža, fotografije, videozapisa, performansa, intervencija u javnim prostorima do objavljenih tekstova, Vlatka Horvat realizira program u kojemu „istražuje pitanje naše nazočnosti u prostoru, ali i mogućnosti i probleme u procesu zauzimanja prostora. Taj proces često uključuje fizičku intervenciju u razmještanju odabranog prostora, a ujedno izmjenu u prostornim i društvenim sadržajima. Istražuje neizvjesne i često prijeporne odnose između tijela, predmeta, materijala, urbane sredine i prirode, disfunkcionalni odnos osobe prema predmetima i prostoru, prema vlastitom tijelu, pokušaj orijentiranja pojedinca u odnosu na promjene oko nje/njega: prostorne ili strukturalne promjene, promjene sustava ili društvenog konteksta, kao i distance prema jeziku, istraživanja dinamike između imaginarnog i stvarnog, sjećanja i zaborava.“

Razmišljanja autorice realizirana su na prvoj londonskoj izložbi u galeriji koja već dvadeset godina promiče umjetnost na najvišoj razini kao dio svakodnevice četvrti u kojoj djeluje. Taj ambiciozan program organizira Peer, neovisna umjetnička organizacija u kojoj je dosada sudjelovalo oko 150 umjetnika, pisaca, kustosa i pedagoga.