Lijepi prizori, bez uzbuđenja

Prije 125 godina, 21. siječnja 1897, u Zagrebu je prvi put izveden balet Giselle Adolphea Adama. Bilo je to u doba kada je Opera Hrvatskoga narodnog kazališta prvi put imala solidan i primjeren baletni ansambl, ustrojen po svim pravilima tadašnjih baletnih ansambala u europskim središtima, u četverogodišnjoj eri intendanta Stjepana pl. Miletića i šefice baleta Emme Grondone. Iste je godine, pokraj Ženeve, još povučeno živjela legendarna Carlotta Grisi, prva Giselle, koja je osvojila baletni svijet. Rođena je 1819. u Vižinadi, tada dijelu Austrije, u obitelji milanskoga geometra koji je ondje službovao. Tako je, zahvaljujući istarskom korijenu, Carlotta Grisi postala na neki način i naša pa se svako malo, njoj u čast, a Istri na diku i promidžbu, priređuju različite manifestacije. Posljednja je, nedavno, bila predstava Od Vižinade do vječnosti autorice Annamarije Serde i redateljice Ljiljane Gvozdenović, koja opisuje Carlottin poslovno-umjetnički i ljubavni odnos s koreografom Julesom Perrotom, jednim od (doduše neslužbenih, ali ključnih) autora baleta Giselle.

Uza skladatelja Adama (nekoliko je glazbenih brojeva i od drugih skladatelja) i baletnog majstora Pariške opere Jeana Corallija, gdje je Giselle 1841. praizvedena, značenje toga djela odredili su libretisti Henri Vernoy de Saint-Georges, Coralli i začetnik larpurlartizma Théophile Gautier, čija je zaljubljenost u Carlottu Grisi donijela još jedan važan balet, La Peri. Gautier je bio duhovni začetnik Giselle kao vrhunca romantičnog baleta i jednog od simbola epohe romantizma, sazdana na zamislima Heinricha Heinea.

Četrdesetak godina poslije pariške praizvedbe Marius Petipa, a desetljećima poslije njega i Leonid Lavrovski, u Rusiji standardiziraju svoje verzije, koje su prevladavale dosadašnjim uprizorenjima Giselle u Hrvatskoj. Sada je koreografija i režija – prema Coralliju i Perrotu – povjerena španjolskom plesaču Joséu Carlosu Martínezu, nekadašnjem prvaku Baleta Pariške opere. Još je u živu sjećanju njegovo zagrebačko gostovanje u Labuđem jezeru, s partnericom Agnés Letestu, 1996, neposredno prije nego što je promoviran u status zvijezde Pariške opere; njegova profinjenost, krasna vitka linija tijela te u zraku zaustavljeni skokovi.

Asuka Maruo i Tomislav Petranović / Snimila Mara Bratoš

Martinez je očito posvećeni čuvar tradicije Pariške opere, čija se Giselle otvorila kao starinska slikovnica, što ima draži, ponajprije u zaokruženosti svekolika dojma, a manje u samoj, tradicijom zadanoj scenografiji Iñakija Cobosa Guerrera (ujedno kostimograf). Uopće nema nikakve razlike od scenografije Dinke Jeričević iz prethodnih produkcija 2003, 2006. i 2014, pa čemu onda gostujući inozemni umjetnik za to? Režijski je postavljena čisto i uredno, s uravnoteženim odnosom pantomime, pas de action i bijeloga baleta; koreografski lakše od ruskih inačica.

Prvi je čin bio razigran i rasplesan, s dramom seoske djevojke koja je rasla prema finalu. Možda je mogao biti i malo intenzivniji u glumačkom izrazu, no očito je redatelj pomno vodio brigu o ujednačenosti i decentnosti. Anamarija Marković i Yuho Yoshioka ljupko su izveli pas de deux seljana, uz radosnu pratnju ansambla. Dvorske dame i gospoda istaknuli su se pompoznim kostimima, a lijepe minijature ostvarili su Ervina Sulejmanova kao Bathilda, Svebor Sečak kao njezin otac, vojvoda od Kurlanda, Barbara Novković Novak kao Gisellina majka Bertha i George Stanciu kao Wilfried. Simon Yoshida ostvario je dramatski snažna Hilariona.

U drugom činu, unatoč čistim formacijama i lijepim, pomalo neobičnim (pariškim?) pozama ženskog ansambla, ražalostio je broj od šesnaest balerina umjesto dvadeset četiri iz prethodnih produkcija i koliko iziskuje veličina pozornice HNK-a. No što je, tu je: korektna Rieka Suzuki u ulozi vile Moyne i Iva Vitić Gameiro kao vila Zulma jedva postignutih skokova, te autoritativna i tehnički superiorna Natalia Kosovac u dojmljivoj ulozi hladne kraljice vila Myrthe. Natalia Kosovac po svemu bi trebala biti vodeća Giselle, no pitanje je kada će, zbog (ne)prikladnosti partnera, to moći ostvariti.

Naime, važan element u izboru premijerne Giselle bila je njezina prikladnost partneru Tomislavu Petranoviću u ulozi grofa Albrechta. Sitne građe, Asuka Maruo već po fizičkoj predispoziciji nema izduženu eleganciju bestjelesnosti vile u drugom činu. Štoviše, duga suknja još više je krati pa nije mogla proizvesti veći dojam unatoč tome što je sve tehnički čisto izvela i decentno odigrala. Tomislav Petranović ostavio je snažan dojam u glumačkom rasponu od Albrechtove frivolnosti na početku, spoznaje boli što ju je zadao Giselle, do vječne neutješnosti. Istaknuo se atraktivnim batiranjem u drugom činu. Predstavu s nekoliko lijepih baletnih prizora, ali bez pravih baletnih uzbuđenja što ga izazivaju vrhunski solisti, dirigentski je predvodio Dian Tchobanov, s uglavnom urednim orkestrom.

Ova je Giselle izašla pred publiku u teško vrijeme. Već je bila praktički spremna za premijeru još prošle sezone, ali ju je pandemija odgodila. Hendikep je to za baletni ansambl što ga je uspješno prevladao. Posljednja klasična produkcija uprave na odlasku, bez obzira na objektivne okolnosti, još jednom je pokazala deklinaciju Zagrebačkog baleta u klasičnom repertoaru. Velik je to izazov i zadaća koja očekuje novu upravu.