Kontinuirana radost stvaranja

-

Čovjek Mario Beusan je poput široke moćne rijeke koja neumorna zna svoj put, svoju snagu i postojano teče. To što je napustio fizičko tijelo toj rijeci ne oduzima ništa od njezinih atributa. Ostavština je prevelika, vrijeme će samo uvećati njenu snagu.

Mario Beusan je i pedagog, vrstan arhitekt, interijerist i dizajner nakita. Rođen je 1944. u Zagrebu, gdje je diplomirao na Arhitektonskom fakultetu. Magistrirao je 1989. s radom Prilog istraživanju dvoraca i kurija Hrvatskog zagorja. Tijekom plodne karijere radio je na realizaciji gotovo 250 izložbi kao što su Dalmatinska zagora, nepoznata zemlja, Sve naše životinje, Ivan Meštrović, likovi i prizori iz Danteova Pakla i mnoge druge. Realizirao je i 36 stalnih postava u najuglednijim galerijama i muzejima Zagreba i Hrvatske, ali i u inozemstvu. Uz pedagošku i znanstvenu djelatnost sustavno se bavi projektantskim radom, najviše adaptacijama i interijerima, a među tim projektima ističu se uređenje dvorišne zgrade i dvorane Matice hrvatske, kabineti znanstvenika u Institutu za medicinska istraživanja i Rektorata Sveučilišta te upravna zgrada Muzeja u Županji. Svoj profesionalni put, kako je napisala Dina Vulin Ileković, „ostvario je istovremeno njegujući sklonost intuitivnom i racionalnom pristupu arhitektonskom stvaralaštvu.“

Mario Beusan – sveučilišni profesor arhitekture, znanstvenik, autor brojnih muzejskih postava i izložbi / Izvor: privatna arhiva obitelji Beusan

Neiscrpna lakoća kreiranja

Tijekom našega profesionalnoga dugogodišnjeg druženja naučio me da je proces stvaranja, bilo da je riječ o makromjerilu nove građevine, interijera izložbe ili o mikromjerilu poetičnih komada nakita od emajla, kontinuirana radost istraživanja, projektiranja i izvedbe. Usputni izazovi i prepreke nisu remetili tu osnovu. Fascinirao me uporni nepromjenjivi ritam njegova radnog dana. Ta upornost, disciplina i neiscrpna lakoća kreiranja iznjedrila je nevjerojatno bogat životni opus.

Često se je smijao. Radili smo zajedno, projektirali i gradili u Iloku Muzej grada Iloka, u Požegi Dijecezanski muzej. Vozeći se otvarali smo sve teme, profesionalne, umjetničke, političke, obiteljske i u svemu se našao razlog za drukčiji, vedriji pogled na svijet oko nas. Birao je uvijek sve promatrati iz one druge, danas zaboravljene perspektive: sve je rješivo uz malo dobre volje, mnogo znanja i zalaganja.

Razlog mog prvog dolaska u Maticu hrvatske i upoznavanja s prof. Beusanom bio je projekt sanacije pročelja 1997. Raskošna palača zaslužila je novi plašt, no taj se projekt nažalost do danas nije realizirao. Na Beusanovu inicijativu uključena sam u rad na dogradnji Dvorane Matice hrvatske.

U travnju 1998, na inicijativu predsjednika Matice hrvatske akademika Josipa Bratulića, Beusan je dovršio idejni projekt Dvorana Matice hrvatske za novu Matičinu kuću u dvorištu postojeće zgrade (istočni rub) – pozvavši me kao arhitekticu na izradu dokumentacije za građevinsku dozvolu i za izvedbu zgrade. U ožujku 2001. prema Beusanovu idejnom projektu dovršila sam potrebnu dokumentaciju, a on je za to vrijeme izradio projekt interijera nove zgrade. Njezino svečano otvaranje bilo je 28. lipnja 2002, kad je Matica hrvatska proslavila 160. godišnjicu postojanja.

Novi sjaj Matičine palače

U podzemnoj etaži nove zgrade oblikovana je velika multimedijalna dvorana amfiteatralnog tipa. Četiri godine suradnje na projektiranju, nadzoru izgradnje te otvaranje zgrade trajno su ubilježeni u moje postojanje. Snažan je osjećaj velikog zajedničkog postignuća za kojim i danas posežem u trenucima slabosti.

Beusan je 1990-ih na suvremen način osmislio interijer obnovljene MH sačuvavši izvorni duh vremena

Dvorana Matice hrvatske bila je nastavak i grand finale velikog projekta obnove zgrade Matice hrvatske u Zagrebu povjerena prof. Beusanu. Obnova je započela u travnju 1992, u godini kad je Matica hrvatska slavila 150. obljetnicu. Uz 150. obljetnicu Matice hrvatske njezino je predsjedništvo odlučilo da se u Ilirskoj dvorani postavi velika jubilarna izložba o Matičinu osnutku i stoljeću i pol djelovanja, koju je Beusan oblikovao. O tome u članku u časopisu Kaj iz 2015. piše: S velikim oduševljenjem prihvatio sam se oblikovanja te iznimno značajne izložbe. Profesionalna obrada sadržaja izložbe autorsko je djelo kustosice Muzeja grada Zagreba Željke Kolveshi. U to vrijeme bili su dovršeni restauratorski radovi na obnovi Ilirske dvorane, tako da je ona ponovno zablistala u punom ilirskom sjaju (..)

S obzirom na centralnu uzdužnu poziciju opisane strukture i nasuprotne zidove dvorane koji su obloženi ogledalima stvorena je situacija atraktivnih prožimanja stvarne slike i njezinih odraza u ogledalima. Cijeli nas je prizor ispunjavao snažnim doživljajem nečeg nestvarnog, a to je ojačavalo našu želju da oživimo i vratimo davno iščezla vremena, ljude i događaje, vezano uz muzeološku temu o postanku i djelovanju Matice hrvatske tijekom 150 godina.

U završnom dijelu tako artikuliranog izložbenog prostora bila je izvedena vjerna rekonstrukcija građanskog salona (muzejski inventar, MGZ) s Matičinim knjigama na stolu.

Na dan otvorenja izložbe u salonu je bila uprizorena živa slika s glumcima u kostimima iz tog vremena. Alma Prica svojim je baršunastim glasom čitala jedan tekst iz Vijenca na onom, nekako dirljivo dopadljivom, arhaičnom jeziku, punom nacionalnog zanosa.

Istodobno su se s galerije, poviše Ivekovićeve slike, na posjetitelje spuštali cijeli rojevi ružinih latica, uz finu glazbenu kulisu (izbor iz opusa Vatroslava Lisinskog).“

U istom članku Mario Beusan se prisjeća da je na poziv uprave MH započeo adaptaciju i uređenje interijera reprezentativnih i uredskih prostorija u prizemlju zgrade Matice hrvatske. „Posve devastirano, zapušteno i trošno prizemlje zgrade valjalo je obnoviti. Oblikovna koncepcija obnove, adaptacije i interijera bila je temeljena na ideji da se u novouređenim Matičinim prostorijama, na profinjen, ublažen način, osjeti izvorni historicistički duh posljednje četvrtine 19. stoljeća, kojemu pripada zatečena arhitektonska struktura“. Nakon vrlo uspjela dovršenja interijera u prizemlju, na poziv predsjednika Matice hrvatske Vlade Gotovca Mario Beusan prihvatio se i vrlo izazovna zadatka – izrade projekta adaptacije interijera podruma Matičine zgrade pod naslovom Klub i Galerija Matice hrvatske.
Krajem 1993. dovršio je projekt, koji je tijekom 1994. većim dijelom i realiziran, uz neke kasnije sadržajne izmjene (galerija se i dalje koristi za povremene izložbe mladih umjetnika).

Nagrade za niz projekata

Matica hrvatska samo je malen dio velikog opusa profesorova kao autora brojnih interijera i adaptacija s kontinuiranim radom na oblikovanju izložbi i stalnih postava muzeja, čemu se posvetio od 1973, realiziravši 248 izložbi i 36 stalnih postava u najuglednijim galerijama i muzejima Zagreba i Hrvatske, ali i u inozemstvu. Za oblikovanje izložbe Dalmatinska zagora – nepoznata zemlja realizirane u Galeriji Klovićevi dvori primio je nagradu Bernardo Bernardi za 2007. Među brojnim priznanjima koje je arhitekt Beusan dobio za svoj rad na različitim poljima treba izdvojiti prestižnu nagradu na 6. međunarodnom bijenalu emajla u Limogesu 1982, Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića 1998, Veliku nagradu za životno djelo ULUPUH-a 2005, nagradu Bernardo Bernardi za 2007. te sudjelovanje na svjetskim izložbama nakita i umjetnosti u emajlu.

Ostvarivši impresivnu retrospektivnu izložbu 2008. u Gliptoteci HAZU, pod naslovom Mario Beusan: Arhitektura izložbe – na tragu hermeneutičkog diskursa, kako u povodu smrti piše Željka Čorak, „profesor Beusan zorno je pokazao ono što je prenosio studentima, a to je kako otkriti cjelinu između svih medija i s njima vezanih osjetila, cjelinu koja je san o pređi među stvarima, koja se doživljava okom, korakom, uhom, a zbraja se u duhu.“

Profesor i arhitekt Mario Beusan napustio nas je 5. veljače ove godine. „Čovjek kojem dok priča o onom što je radio oči sjaje kao dječaku“, napisala je Sonja Braut u svom intervju s Beusanom. To je slika koja živi u mojim sjećanjima. Hvala ti, Mario.