Klasici teški tri milijarde

-

Može li se na nešto tako plemenito i apstraktno kao što je glazba – nalijepiti etiketa s cijenom? Iako se na prvi pogled doima smisleno, pitanje je, naravno, krajnje naivno – osobito ako govorimo o suvremenoj popularnoj glazbi. Za početak, njezina terminologija odavno poznaje termin „prodati se“. Dakako, sellout tradicionalno ima snažan kritički „ideološki“ prizvuk, koji označava svaku vrstu sramotnoga kompromisa. Primjera je mnogo. Kad su početkom 1977. The Clash – mlada i subverzivna pankerska ekipa bez ijednoga snimljena albuma – za sto tisuća funti potpisali diskografski ugovor s korporacijom CBS, iz punk-undergrounda na njih se obrušila salva uvreda. Prodali su se establišmentu! Srećom, pokazalo se da je njihova glazba zadržala pristojnu razinu umjetničkog integriteta, pa su i sami kolegama slali optužnice: „Ha, you think it’s funny / turning rebellion into money“ pjevali su u jednoj od svojih najboljih pjesama (White Man) In Hammersmith Palais, zamjerajući rivalima sa scene da „buntovništvo pretvaraju u novac“. No od tada je prošlo više od četiri desetljeća; okolnosti odavno nisu iste.

Bruce Springsteen prodao je prava na svoju glazbu za pola milijarde dolara / Izvor Wikipedija

U proteklim mjesecima svjedočimo doslovnoj kupoprodaji čitavih glazbenih opusa mnogih velikih i utjecajnih zvijezda, što potvrđuje tezu da je popularna glazba školski primjer sjecišta umjetnosti i novca. Mnogo novca. Umjetnički integritet i komercijalne ambicije, to je odavno svima jasno, ne moraju se međusobno isključivati. Drugoga svibnja 1972. mladi Bruce Springsteen ušetao je, „ravno s ulice“ u njujorški ured Johna Hammonda, slavnoga lovca na talente kompanije Columbia Records koji je prethodno otkrio besmrtnu Billie Holiday, Boba Dylana i Arethu Franklin. Audicija je prema sjećanju svjedoka trajala oko pola sata, no čim je Bruce na akustičnoj gitari odsvirao It’s Hard To Be A Saint In The City, Hammondu je (prema Springsteenovim memoarima) bilo jasno s kakvim talentom ima posla: „Moraš potpisati za Columbia Records“, rekao je mladom kantautoru.

Čitav radni vijek The Boss je ostao vjeran Columbiji (danas u vlasništvu Sony Recordsa). Istoj kompaniji nedavno je ustupio katalog svojih pjesama, po primjerenoj cijeni: Sony mu je isplatio rekordnih (više od) 500 milijuna dolara. Ili, razumljivijim jezikom: više od tri milijarde kuna.

Springsteenov slučaj samo je šlag na torti sličnih, medijski razglašenih transakcija. Književni nobelovac Bob Dylan svoj bogati katalog lani je prodao kompaniji Universal za nešto više od 300 milijuna dolara. Na sličan korak odlučili su se i drugi glazbenici njihove generacije, redom pripadnici baby-boom naraštaja koji je 60-ih i 70-ih s gotovo religijskim zanosom, darom i idejama mijenjao krajolik popularne glazbe. Među njima je i Paul Simon, čiji su klasici, izvedeni sa ili bez Arta Garfunkela (od Sound of Silence i Bridge Over Troubled Water do Graceland), utkani ne samo u kolektivnu svijest njegova nego i sljedećih naraštaja. I Simonova je cijena pozamašna. Neil Young odlučio se odreći polovice svojeg dragocjenog vlasništva u korist manje poznate ulagačke tvrtke Hipgnosis Songs Fund, koja će ubuduće raspolagati pravima za 1180 Neilovih skladbi – i iz njihove vrijednosti idućih godina crpsti dobit, plasirajući ih gdje stigne: na striming-platforme, u popularne internetske igre, na radijske plejliste, u filmove i televizijske emisije, u reklamne spotove... Nizu velikih superzvijezda-prodavača – koji uz ostale uključuje i Davida Crosbyja, Tinu Turner te pjevačicu Stevie Nicks iz Fleetwood Maca – ove se godine pridružio i Sting, s naramkom vlastitih klasika, stvorenih samostalno i još prije, na čelu novovalnoga trija Police.

Nije dakle riječ o izdvojenu slučaju, o hiru jedne ili dvije ostarjele zvijezde, nego o nekoj vrsti trenda. No ako su mnoge zvijezde spremne prodati sve što su godinama mukotrpno gradile, doduše veoma skupo, što je tomu uzrok i zašto baš sada? I zašto najednom svi to žele kupiti, za iznose od kojih se običnom čovjeku zavrti u glavi? Posrijedi je, dakako, kombinacija razloga – ne samo ekonomskih nego i bioloških i psiholoških. Za početak, budući da je riječ o nerijetko rekordnim svotama, nema govora o rasprodaji, kako to u svojoj površnosti i neznanju nastoje prikazati neki domaći portali. Najprije valja primijetiti da se na prodaju odlučuju imena na zalasku karijere. Dylan i Simon zagazili su u deveto desetljeće života i očito su prepoznali trenutak za sređivanje ostavštine. Sada, u razdoblju povoljnih uvjeta na tržištu i razmjerno niskih poreznih stopa, uistinu je pravi čas. Budući da predsjednik Joe Biden planira uvesti veće porezne namete svima koji zarađuju više od milijun godišnje, računica je jasna: prodati sada i platiti manje poreza, dok se još može.

„Springsteen više nije klinac“, podsjeća David Chidekel, ekspert s područja transakcija intelektualnog vlasništva u industriji zabave. „Sve je stariji i ima brojnu obitelj koja će uz iznos od pola milijarde dolara biti lijepo zbrinuta. Propusti li ovu prigodu, tko zna kakve ih nevolje nakon umjetnikove smrti mogu snaći.“  Naravno da je u jednome dijelu riječ i o igri na sreću, jer nitko sa sigurnošću ne može prognozirati što će se u pogledu potražnje za rock-klasicima dogoditi za dva, tri desetljeća. Ipak, svi se nadaju najboljem, a poglavito ulagači, kojima uz ovako niske kamatne stope nije teško namaknuti novac za kupnju. Oni očekuju da će tako vrijednim glazbenim katalozima zabetonirati svoje buduće strateške pozicije u dinamičnoj tržišnoj areni. Drugim riječima, posjedovati prava na klasike kao što su Knockin’ On Heaven’s Door, Like A Rolling Stone, Born To Run i Every Breath You Take (ili Grammyjem ovjenčane albumske bestselere poput Graceland) znači kompaniji osigurati ekonomski i svaki drugi prestiž. Dakle, svi bi trebali biti zadovoljni.

Što se glazbenika tiče, čini se da ipak neki od njih izdavačka prava prodaju iz akutne potrebe, a ne zbog dugoročnih ciljeva. Poput zabrinutog Davida Crosbyja: „To mi je bila jedina opcija“, pojašnjava član slavne supergrupe Crosby Stills Nash & Young, dodajući da mu je pandemija „oduzela pravo na rad, a striming ukrao novac od ploča“. Odreći se prava na vlastitu umjetnost – pjesama i albuma u koje je nedvojbeno ugrađeno mnogo više „intime“ i emocija nego u izradu običnih proizvoda – teška je odluka. „Prodati glazbu isto je što i prodati dušu“, netko je tom prigodom rekao. No buntovništvo rock and rolla i mijenjanje svijeta ionako su stvar romantične prošlosti. Vrijeme je za uvođenje reda u vlastite svjetove.