Ilustrativna posveta zaboravljenim ljudima i mjestima

Kad se neobični, pomalo šašavi Hoerspiel Pavlice Bajsić Brazzoduro unutar nevelikih kaskadnih dvorana Kule Lotrščak pojavio 2013, činilo se da povijest nije tu da bi nas podsjetila na velike bitke velikih muževa. Zagovarati nenametljivo život u prošlosti, osvijestiti gledatelje da povijest u ovome slučaju radija nisu samo slogani, godišnjice i povremene parole, nego i vrijeme i sudbina, životi ljudi, njihove biografije, ponašanja i vjerovanja, kultura iz koje smo potekli, bilo je iznimno hrabro i drukčije te se radijska igra za slušanje i gledanje prometnula u fenomen izvaninstitucionalne scene. Povezivanje u slušanju, kao i mogućnost tišine, šumovi, sitni trikovi, glazba, okupljanje izvođača različitih profila bez obzira selili se u gornjogradsku vilu Arko ili osječku Barutanu otvorili su Pavlici Bajsić Brazzoduro ne samo mogućnost istraživanja njemačkih radijskih arhiva u zatvorenijem i kazališnijem Eteru nad Berlinom (2016) nego i mogućnost da s vremenom hommage radiodokumentarnom nasljeđu, čiji je pionir njezin otac Zvonimir Bajsić, napokon zaigra i unutar zidova institucionalnih kazališta.

Barbara Prpić u Boženu unosi zaigranost, toplinu, potrebnu ranjivost, ali i distancu / Snimio Marko Ercegović / ZKM

Halo, halo, ovdje Radio Zagreb u Zagrebačkom kazalištu mladih prepoznatljivim autorskim rukopisom kazališno-radijskog dokumentarizma skida koprenu s biografije svestrane kazališne djelatnice Božene Begović, zapamćene po slavnom pozdravu iz sama naslova predstave. Nimalo slučajno, igra se u Dvorani Miško Polanec, jer je istodobno posveta Pionirskom kazalištu, njihovu radu s mladima, čije je temelje postavila upravo Božena Begović na improvizacijskim tehnikama. Na skučenoj sceni vise slušalice i telefoni, izviruju mikrofoni (Stefano Katunar). Stari građanski stan, klavir, pokoji drveni stolac i fotelja prekriveni su plahtom, uvodnom tišinom sugerirajući da smo na mansardi Jurjevske 19. Njoj je 1939. Božena Begović posvetila i pjesmu. Kako na scenu ulaze lica u smeđim i zelenim tonovima (kostimi Marte Žegura prate svaku promjenu), tako se i pomiču plahte, prostoru se udahnjuje život, a pred nama se u svega sat i petnaest izvrti cijeli jedan život. Pun boli, odbacivanja, nesigurnosti, promjena, ali i neizmjerne radosti, u prvome redu na počecima.

U izmjeni igranog i dokumentarnog, glazbenih numera (Kralj Čačka) i zaigranog oživljavanja nekadašnjeg Zagreba, onako usput slažemo mozaik o mladoj ženi školovanoj u Beču, koja već sa šesnaest objavljuje prvi esej u časopisu. Poslije s uspjehom igra u manjim ulogama u bečkom kazalištu Volksbühne da bi je nešto ipak vuklo u Zagreb, gdje će u zrelijoj dobi svladati materinski jezik, a grad će ju zbog lijevih političkih uvjerenja i komplicirana odnosa s ocem Milanom Begovićem više puta odbaciti, stalno opterećivati malograđanštinom i sitnoburžujskim duhom. Osebujan život koji obilježava partnerstvo i suživot s aristokratkinjom Joelle Vuković, druženje s Krležom i Cesarcem, glad i siromaštvo, prate stalna ogovaranja i podmetanja. Prva je žena u povijesti na čelu neke od sastavnica HNK-a, ravnateljica Drame, no na toj se poziciji zadržava svega nekoliko mjeseci. Čak je i ansambl protiv nje.

Predstava s jedne strane historiografskom preciznošću puštenih zvukovnih anketnih zapisa dočarava koliko je Božena Begović prešućena i gotovo zaboravljena (no sličnim porazima svijesti slučajnih prolaznika, vjerujem, ne bi bile umaknule ni mnoge druge, slavnije ličnosti), a s druge nam strane unutar kazališnog iskustva pokazuje kako je nekad izgledao tehnološki napredak. Nizali su se šlageri u pozadini, humorni radijski isječci – primjerice o pavijanu Štefeku u Zoološkom vrtu, Begovićeva kao jedina spikerica po cijele dane stoji u malom gornjogradskom studiju obloženom vrećama od jute za visokim pultom s dvama gramofonima te trči da bi pustila ploču i „lađom oplovila svijet“.

Barbara Prpić u Boženu unosi zaigranost, toplinu, potrebnu ranjivost, ali i distancu jer o njoj zapravo, baš kao iz njezinih zapisa, saznajemo vrlo malo. Tek kad u eteru čujemo glas Slavice Jukić, koja će se nakon premijernog pljeska pojaviti i na pozornici, enciklopedijski podaci oživljuju. Joelle Lucije Šerbedžije čvrsta je i samopouzdana avanturistkinja, žena u hlačama. Rakan Rushaidat u više uloga daje predstavi u nešto potresnijim trenucima nužnu dozu humora, izvrstan u suigri, pjevačkim i glumačkim minijaturama sa Sretenom Mokrovićem, Tomom Medvešekom i Dinom Brazzodurom šarmira izvan konvencionalnih i zaokruženih izvedbenih okvira. Koliko spomenuti raniji radiofonijski radovi Pavlice Bajsić Brazzoduro uspješno izmiču nostalgiji ulazeći u dijalog s prošlosti, toliko se Halo, halo, ovdje Radio Zagreb dramaturški zavrtio u prepoznatljivom krugu igranja na emocije i koketiranja s autorskom prisutnošću. U igranom dijelu dramaturg Tomislav Zajec umjesto dijaloga uglavnom koristi pripovijedanje s motivima koji se ponavljaju. Zaokruženost je prilično ilustrativna i na trenutke naivna, nimalo problemska. Za neke je zasigurno riječ o dirljivoj posveti pomalo zaboravljenim ljudima i mjestima. Posveti ZKM-u i kulturi samoj. No i ona mora barem malo zakoračiti izvan uskog kruga da bi negdje nekoga običnog prolaznika ipak trajnije dotaknula.